Stoga ću prvo na brzinu konstantirati što se sa mnom promijenilo od zadnjeg javljanja. Nije ništa.
Sad mogu na manje nevažne teme. Recimo da sam si uvrtio u glavu da hoću nešto ispričati, ali ne ono što mi je sad jedino na pameti, već nešto posvema drugo i k tomu drugačije.
- Nije ti to jedino na pameti.
- I nema nikakvih konjotacija.
Onda ću pričati o onom drugom, ali ne na način kojim običavam pisati, već na onaj drugi. A k tomu je i tema u biti o tomu kako je to kad bude nekako drugačije tako da se sve lijepo uklapa.
Bilo je jutro i to je bilo dobro, jer bih inače kasnio. Inače ništa nije bilo dobro i počelo mi je polako svitati da možda ipak hoću zakasniti. Kroz inače praznu ulicu kojom sam prolazio baš zbog tog njezinog svojstva prolazile su gomile ljudi. Neki od njih nosili su u rukama transparente s natpisima na meni nepoznatom pismu, a neki ogromne i opasno izgledajuće noževe. Neki nisu ništa nosili, ali djelovali su kao da pripadaju toj gomili. Zbog nejasnog osjećaja da je u gomili najbolje biti nevidljiv, krenuo sam kud i ostali te oprezno pratio što se događa. Izvukavši se iz ulice, uletio sam u još veću gomilu koja je popunila južnu polovicu trga na kojem je inače bila tržnica. Kako je gomila imala neke unutarnje struje, pokušao sam ih iskoristiti da se domognem, ako već ne izlaza, a ono barem nekakvog ruba ili pozicije na kojoj barem s jedne strane neću biti okružen ljudima. Upravo kad sam uočio nekakvu rupu kraj jednog kipa, osjetih promjenu. Ljudi su se umirili i utihnuli. To nije bilo teško imitirati. Uskoro sam primijetio i razlog smirivanja. Na pozornici koju dotad nisam primjećivao nekakav je čovjek nesuvislo udarao po bubnju i izvikivao nekakve valjda rečenice. Nisam ga ništa razumio. Pitati ljude oko sebe nisam se usudio.
Dok sam tako promišljao što ću dalje, osjetih novu promjenu. Gomila se opet počela kretati, ali sada u suprotnom smjeru. Mene je ponijelo u jednu od većih ulica što izlaze na trg. Ono malo okretanja uokolo što sam se usudio izvesti dalo mi je do znanja da se gomila gotovo ravnomjerno razišla u svim smjerovima. To ustvari nije bilo razilaženje, već cijepanje u manje gomile od kojih je svaka očito išla nekamo. Ostanku unutar jedne od njih sada je uz strah pridonosila i znatiželja.
Uskoro smo se našli na nekom manjem trgu, a gomila se razlila po njegovim rubovima. U nekom času oni s noževima su se odvojili i krenuli prema centru, raspoređujući se u parove. Odmah po razdvajanju, oni koji su ostali krenuli su vikati nešto slično kao i onaj s bubnjem, a oni s noževima su se međusobno pograbili, očito na život i smrt. Idućih desetak minuta vika onih uokolo bila je prekidana jedino zveketom noževa i još glasnijom vikom kad bi koji od boraca pao proboden. Nakon što je i posljednji par bio prepolovljen, a pobjednik pobijeđenom još par puta zario nož u leđa, vika je utihnula, a gomila se počela razilaziti.
- Vi niste odavde? - začuh glas s leđa.
- Moglo bi se to i tako reći. Zašto pitate?
- I ja ovo prvi put vidim. Nije baš ugodan prizor.
- Znači, nemate pojma što se upravo dogodilo?
- Znam neke detalje, ali volio bih to malo istražiti. Ovakav masovni pokolj teško da može ostati nezamijećen, teško da bi ga policija samo tako ignorirala.
- Možda je u pitanju nekakav suludi narodni običaj.
- Ne možda. Ovo jest narodni običaj i stariji je od ove države i jezika. I od onih koji su tu bili prije i od onih koji su bili prije potonjih. Najvjerojatnije potječe još iz mlađeg kamenog doba, ali to još nisam uspio naći.
- Vi ste nekakav povjesničar, etnolog?
- Tako nešto.
- Zašto ste mi se uopće obratili?
- Da vas upozorim. Ja ovo mjesto i njegove običaje proučavam već godinama i nekoliko su me puta pokušali ubiti. Nije nemoguće da je još netko primijetio vaše neobično zvjeranje uokolo. Ako je, vjerojatno će vas uskoro ubiti.
- Znači, bilo bi mi mudro odseliti?
- Ni da ni ne. Ako naglo nestanete, nekome će to upasti u oči pa će vas tražiti, naći i ubiti. Ako ostanete, riskirate da vas netko prepozna. I onda ubije.
- Niste mi dali puno izgleda za preživljavanje.
- Postoji način za skloniti se, ali ne usudim se ovdje o tomu. Uskoro će doći čistači. Bolje bi bilo da se nađemo negdje kasnije. Pretpostavljam da imate nekakvu stalnu adresu.
- Naravno, nisam ovdje ilegalno. Marsova ulica 4.
- Ako vas dotad ne ubiju, pokucat ću vam četiri i po puta na vrata neku večer. Vidimo se, nadam se.
- I ja.
Marsova ulica nije bila daleko od moje, a k tomu je bila uz nekakav park pa sam lako mogao svaku večer biti slučajno tamo u šetnji. Pomalo me grizla savjest što sam liku koji očito puno zna i želi to podijeliti dao lažnu adresu, ali njegov mi se direktan pristup učinio nekako neuvjerljivim. Kad sam dva dana kasnije u novinama čitao o eksploziji zbog neispravnih plinskih instalacija, koja je ubila troje stanara, bilo mi je u isti mah i lakše i teže. Preživio sam prvi pokušaj. Ostali će biti bolje planirani.
Post je objavljen 27.02.2012. u 00:09 sati.