...in patria sua
22.04.2011., petak
And now for something completely different. Ilitiga, samo da nije aktualno, čak i po cijenu toga da mi se omakne pa reknem koju buduću.
|
Baš si mislim, kako bi to bilo da prepolovim broj ovdje napisanih riječi, zatim opet prepolovim pa opet prepolovim pa opet prepolovim i tako dok ne dobijem nešto čemu mogu pribrojiti mali broj riječi da dobijem ono što će na kraju stvarno ispasti. Moram to izvesti s krajnjim oprezom, da ne upadnem u matematske nevolje.  Ne znam je li još tko to uočio, da je "literatura za samopomoć" oksimoron. Ako je samopomoć, onda tu nije potrebna literatura, već vlastiti trud. Ako pak umjesto toga uporabim pojam "knjištvo za osobni mentalni razvoj", nametne mi se iduće pitanje: Zašto tako nešto pripisivati knjigama koje na umnom razvoju najmanje rade, već služe kao tješila za osobne neuspjehe? Malo dobre fantastike može popraviti štetu nastalu godinama učenja povijesti, malo Desetodnevlja ispravlja sve pogreške naučene na vjeronauku, par stranica Harmsa osigurava trajni odmak od utabanih staza jednoumlja. Onda ipak samopomoć, makar i oštrotupa. Makar, mislim da i bez toga znam do najsitnijeg detalja kamo idem. |
15.04.2011., petak
Živim u zanimljivim vremenima i čeznem za dosadom. Slatkoga mu djeteta!
|
Svaki detalj pomno sam isplanirao tjednima unaprijed, znao sam sve što je o njemu bilo moguće znati. Vrijednost krajnjeg ishoda operacije nije tražila ništa manje od toga. Pratio sam mjesecima njegove dnevne i tjedne rute, od kuće do obližnje trgovine, od kuće do parka, od parka do prve ustanove koju neću imenovati, od ustanove do lokala u kojem se nalazio s poznanicima, ne znam je li i s prijateljima, od lokala do kuće, kao i bezbrojne varijacije koje su ovisile o danu, mjesecu ili njegovom zdravlju. Pratio sam sve medije koji bi se njime bavili i znao njegovo službeno kretanje za idućih nekoliko tjedana. No, to samo da me njegova odsutnost ne iznenadi. Naučio sam stil njegovog hoda, brzinu kretanja, izloge u koje se volio zagledati, prečice koje je koristio, vremenske uvjete u kojima bi te prečice izbjegavao, tramvajske linije koje bi koristio, vremenske raspone u kojima bi se pojavio na određenim mjestima. Njegov lik mogao sam prepoznati u svako doba dana i u svim vremenskim uvjetima. Usred dana na jakom suncu kao i usred noći pod treperećom rasvjetom. Samog dok debelo obučen brza kako se ne bi nahladio ili posve anonimnog u isto takvoj gomili. Frontalno, sa strane ili s leđa iz sasvim pristojne udaljenosti. Poznavao sam ga više od mnogih ljudi s kojima provodim vrijeme, znao sve njegove navike na otvorenom. Operacija nije tražila ništa manje od toga. Nakon što sam se uvjerio da je moje znanje dostatno, dočekavši ga deset puta u točno vrijeme na točnom mjestu, s tim da ni vrijeme ni mjesto nisu nikad bili isti, mogao sam prijeći na drugu fazu. Radionica je već dugo bila spremna, aparatura provjerena na aromatičnim biljkama, a sva pomagala u savršenom stanju. Ako nešto i pođe po zlu, makar je posve sigurno da ne može, operacija mora smjesta biti prekinuta, svi tragovi uništeni, a operater nestati i opet se pojaviti kao netko drugi. Vrijednost konačnog ishoda zahtijeva apsolutnu savršenost, jednaku onoj produkta. Na određeni datum koji se višestrukim provjerama pokazao potpuno običnim i nezanimljivim, uzeo sam osnovnu opremu i krenuo u lov. Očekivano, nedugo nakon sumraka kretao se polako kroz park prema kući. Lokacija na kojoj se treba zbiti hvatanje idealna je zbog blizine radionice, rijetkih prolaznika i rasvjete koja će za tu priliku biti ugašena. Kamen se pokazao dovoljno učinkovitim, a neće pobuditi nikakvu sumnju. Lagano pogrbljena prilika vidljivo je ubrzala hod kroz mračan dio, rijetko opravdan čin, a ovaj put i uzaludan. Nečujno mu se približivši iza leđa, prekrio sam mu lice već spremnom krpom natopljenom eterom i držao ga dok nije prestao pružati otpor, kako meni, tako i gravitaciji. Uslijedio je teži dio. Stotinjak kilograma nepomičnog, ali mlohavog tereta može se isplanirati, ali i dalje predstavlja napor. Nakon pola sata ipak sam se s lovinom uspio neopaženo dovući do radionice. Neopaženo je gotovo nebitna opaska jer put uključuje uglavnom razno raslinje i dva prelaska slabo prometne ceste. Treća faza mogla je početi. Došavši u radionicu, pustio sam lovinu da padne na pod. Tupi udarac nije uzrokovao ništa osim isto takvog zvuka, ali za svaki slučaj sam ga još oko minutu pustio da udiše pare etera. Iza toga, prebacio sam ga u posudu za destilaciju volumena oko pet stotina litara i zalio s oko stotinu litara etanola. Svi prethodni pokusi pokazali su da se produkt savršeno miješa s etanolom, ali kasnije lako može odvojiti ponovnom destilacijom. Zatvorivši posudu, spojio sam izvod na hladilo i posudu za prikupljanje produkta i zapalio plamen da pokrenem destilaciju. Nakon desetak minuta, smjesa je provrela i ubrzo su se u drugoj posudi počele nakupljati prve kapi sirovog produkta, zapravo uglavnom etanola. Povremeno pojačavajući ili slabeći plamen, promatrao sam što se zbiva s lovinom. Povremeni trzaji i grčenje, naročito lica, jasno su pokazivali da operacija i dalje uspješno napreduje. Ako destilacija bude išla dovoljno brzo, lovina će preživjeti i probuditi se u nekoj grabi s glavoboljom, žestokim mirisom alkohola i rupom u sjećanju. Prema svim saznanjima, neće nikad pomisliti da se te noći zbilo nešto neobično, možda čak neće uočiti ni da mu nešto nedostaje. No, taj će manjak vjerojatno brzo nadoknaditi. Oko sat destilacije polučio je, uz nešto pojačani plamen, tri litre sirovog produkta. Kako je lovina postupno sve manje pokazivala znakove života, destilacija je prekinuta, a aparatura brzo rastavljena uz otvorene prozore i upaljene ventilatore. Kontaminacija operatera produktom gotovo bi sigurno značila katastrofu. Lovina je izvučena iz posude i zatim brzo na svjež zrak kako bi se počela oporavljati od isparenja kojima je bila izložena pun sat. Začepivši posudu s destilatom, odvukao sam lovinu do razmjerno suhe i kućnoj adresi bliske grabe uz put i tu ga ostavio poštenom nalazniku ili sebi samom. Bližio se početak četvrte, završne faze. Iako još razmjerno razrijeđen, destilat je već bio moćno oružje, ali cilj operacije bilo je dobiti čistu tvar. Sadržaj sam stoga prvo zasuo natrijevim sulfatom da pokupi svu vodu i nakon oprezne filtracije prebacio u tikvicu za drugu destilaciju te ju spojio s ostatkom aparature. Dvadesetak minuta nakon paljenja plamena tekućina je počela lagano vreti, a niz dugo hladilo krenule su se slijevati žućkaste kapljice koncentrata. Četvrta faza tekla je zadovljavajuće, ali počeo sam osjećati snažan poriv da sve skupa razbijem. Spreman i na to, provjerio sam sve spojeve i našao jedan koji je bio lagano olabavljen. Pojačavši ventilaciju i dodatno zabrtvivši spoj, mogao sam zaključiti da više ne želim ništa uništiti. Ipak, otišao sam po plinsku masku kako bi se izbjegla i najmanja mogućnost da budem kontaminiran. Nakon dva sata destilacije, temperatura u prvoj tikvici počela je rasti pa je destilacija prekinuta. U drugoj tikvici nalazilo se oko pola litre koncentriranog produkta. Za svaki slučaj, omotao sam drugu tikvicu alufolijom tako da izbjegnem utjecaj makar i samog gledanja u produkt. Preostalo je konačno pročišćavanje kako bi se dobila čista tvar. Iako će to smanjiti ukupan prinos, u tikvicu sam nasuo nešto aktivnog ugljena i, sad već u skafanderu i s dvostrukim rukavicama preko njega, promiješao i nakon pola sata profiltrirao sadržaj. Talog sam zajedno s filtrom spalio u acetilenskom plamenu. Izgarao je oslobađajući gust i crn dim. Uzdržao sam se od želje da osjetim i miris. Preostala je još jedna destilacija kako bi se udio preostalih primjesa sveo na zanemariv. Nakon pomnog ispiranja i sušenja, aparatura za destilaciju opet je sklopljena, a koncentrat uliven u tikvicu koja će uskoro biti nad slabim plamenom. Nakon sklapanja, započeo sam s opreznim grijanjem i ubrzo dobio nekoliko kapi neke lakohlapljive supstance koju sam odvojio kako bi ju kasnije spalio. Iako siromašna produktom, dovoljno je opasna da ju se nikako ne smije ostaviti da hlapi. Nakon porasta temperature od desetak stupnjeva, počela je destilacija čistog produkta. Žute kapi polako su se cijedile niz hladilo i dospijevale u tikvicu od centimetarskog stakla, omotanu folijom i s nekoliko slojeva tkanine. Oprezno grijući smjesu, proveo sam oko tri sata nad aparaturom dok nije ostalo posve malo koncentrata, a temperatura postupno počela rasti. Hitro sam ugasio plamen i dopustio preostalim kapima u hladilu da skliznu u tikvicu. Iza toga sam zatvorio tikvicu i zalio čep voskom te se krenuo baviti rastavljanjem i čišćenjem aparature. Preostatak koncentrata spremio sam u posebnu bočicu koja će kasnije poslužiti za pokuse. Svaki dio aparature bez pranja sam ižario pri čemu se opet počeo oslobađati crni dim. Pojačao sam ventilaciju i nastavio žarenje. Gumene dijelove sam jednostavno spalio. Treća destilacija dala je konačan produkt i moj je posao bio završen. Destilacijom Ivana Aralice dobio sam 300 militara čiste mržnje. - Sad još po okvir. Uglavnom, svakim danom sam sve više u gužvi, a kulminacija se tek počinje pomaljati iz magluština budućnosti. K tomu, internetska veza mi je nakon nekoliko mjeseci lijepog življenja opet ukurna tako da sam internetski mrtav skoro kao i u stvarnom svijetu. Nažalost, to nije dovoljno da odustanem od pisanja bez potpisivanja. Poligon za sklapanje rečenica će još mjesec-dva-tri biti prepun sasušenih kučjih egzoseleta zapredenih u proteinske niti, kao i osmeronožaca krivih za obje pojave te njihovih lovišta, čime će mi davati ugodni osjećaj kao da sam u vlastitoj sobi. Za trajanja te proliferacije moje će ovosvjetsko bivanje doživjeti gadnih promjena i uskoro ću u novčaniku morati nositi par vlastitih sličica e kako bih se mogao prepoznati ili, ako ne bude išlo, koristiti priliku da sudjelujem u tračanju sebe samog. Pored umišljenih promjena, morat ću potpuno promijeniti navike kretanja jer mi stare više neće biti od koristi, a javlja se i dilema okoli toga trebam li se nadati ili strepiti od toga da ću morati plaćati porez. |
08.04.2011., petak
Znanje je izvor svih frustracija.
|
Ali ne mislim pričati o znanju. Nerado pričam o stvarima u koje se ne razumijem i kojih nemam barem deset kila. Mislio sam prepričati jedan izmišljeni događaj, a to jer mi ništa drugo ne pada na pamet. No, kako je spomenuti od one tematike od koje poželim skrenuti temu, to ni od priče neće biti ništa. Preostaju onda snovi, pa da se nastavim na pisanje MKK i Odmak. Bilo je to prije par tjedana i to malo prije nego što sam se probudio, ne poslije jer budan sanjam samo na predavanjima pa mi neko vrijeme ne bude jasno kako je profesor sa supstitucijske reakcije prešao na bacanje kladiva u vis. Probudivši se, a možda i malo prije ili malo poslije toga, bio sam sklon misliti da sam postigao osobni rekord u uvrnutosti. Naravno, iz vlastite perspektive jer tuđih nemam i nerado ih koristim jer uvijek ispadnem uvrnut. Krenulo je tako da smo ja i nedefinirana okolina gledali valjda neki nastavak Aliena, s tim da sam bio svega pola metra od ekrana. Na televiziji se baš vrtjela scena alienove čeljusti kako drobi lubanju i krka se mozgom lika koji bi trebao biti užasnut, ali sve mi se čini da je to bilo samo moje sneno predumišljanje, jamačno u stilu "to je strašifilm, mora biti nešto užasno na licima likova, i to ne botulin". Kako bilo, alien je svoju gozbu završio, a ja sam se našao u filmu, donekle svjestan toga da sam kandidat za mozgodavaoca. Štoviše, bili smo tu samo ja i jedan razmjerno nedefiniran lik, makar sam sad u stanju reći da je bio nešto kao Jerry Springer, samo s brkovima, bez naočala i s nasumičnim licem. Taj lik je s nekim izgovorom otišao u prostoriju preko, valjda misleći da će se izvući od izvjesne smrti pregrizanjem lubanje, a ja sam ostao sam, misleći kako sam izvisio. Da lelek bude veći, ugledah aliena kako se, maskiran u čistačicu, podlo smijući šulja kroz vrata. Tu je groteska nadmašila moje kapacitete pa sam se probudio. I tako sam ostao zakinut za lažni osjećaj kako mi nešto probija glavu, a nisu narodnjaci. Krenuvši u stilu "vidi što drugi pišu pa piši isto to, samo ne baš isto da te ne bi tužili za plagijat", reći ću još koju o popišu stanovništva koji se baš zbiva. Na kraju se nisam izjasnio Prigorcem i sad ću dovijeka kukulelekati radi toga, ili barem dok ne zaboravim. To bi bilo sve što sam imao za reći o popišu stanovništva, a pomoglo mi je da mi padne još nešto na pamet, jamačno radi pomaka i takve orijentacije glave da to ne padne recimo na nogu. Noge je ipak više šteta. Pretjerivanje je zabavna forma čime hoću reći da mi je jasno da ću u idućim recima izvesti nešto općepoznato i isfuranije od govora kao načina komunikacije. Nakanio sam, da budem precizniji, pričati o tomu kako treba čitatelja uvesti u neku tematiku, a to jer tako nešto moram izvesti u stvarnom svijetu i kratkom roku. Dakle, reći ću nešto o tomu kako uvod treba izgledati, a kako ne treba, što obavezno mora sadržavati, a što nikako ne smije, kako ga treba posložiti i kako formulirati, ovaj put bez negacije iza jer se ne mislim baš toliko ponavljati. Također ću reći nešto o njegovoj veličini te odnosu iste s veličinom ostatka teksta, kao i o statističkoj raspodjeli slovâ i riječi te o raznim znakovitim grupiranjima poput stavljanja riječi "mačka" odmah do riječi "bubreg". Sve u svemu, govorit će se o uvodu, a ovo je bio uvod tomu. Kad pišete uvod, nemojte pretjerivati, što bi se dalo poopćiti i na pisanje općenito, osim ako vam pretjerivanje nije stilsko sredstvo ili značajka. Nakon što je objašnjeno sve bitno, i to na takav način da niti pola teksta nije suvišno unutar vlastitog konteksta, mogu se posvetiti izvođenju. To jer tekst nema smisla ako ima uvod, a ne i izvod (u tom svjetlu, premda nešto više frekvencije, kad budem pisao neku knjigu, što mi se neće tako skoro dogoditi, imat ću u njoj predgovor, sredgovor i pogovor) odnosno ako je asimetričan čak i na niskim rezolucijama. Da bi se čitatelja uspješno izvelo iz kolopleta misli koji je centralni dio teksta zasigurno proizveo, treba postupno labaviti strogoću mislî i prepustiti se jednostavnim zaključcima koji se lako dobiju iz prethodnih. Također treba početi koristiti i fraze tipične za izvode, osim nealgebarskih jer su razumljivi samo malom dijelu pučanstva. Primjere neću navoditi iz čiste obijesti, a i zato da tu riječl mogu ovdje napisati. A sad sam već par puta zadrijemao. Bonam noctem et pulchros somnes. (Sutra ću ispravim greška.) |
01.04.2011., petak
Sad imam notezić, tako da mi bude više krivo kad nešto zaboravim, a ne zapišem.
|
Red u menzi kreće se dovoljno polagano da se stignem sjetiti nečega što ću zaboraviti za desetak sekundi i tako stotinjak puta. Namjerno rastjeravam misli što dalje kako se ne bi kao muhe sjatile oko predstojeće večere. To jer se usporedba s muhama više odnosi na večeru nego na misli. Što prije unesem potrebnu količinu škroba i inih nutrijenata, to ću prije izaći iz tehničke hipoglikemije i vratiti se u normalan način rada, karakterističan po transformaciji mislomuha u mislostršljenove. Red se i dalje miče, što se može promatrati i iz perspektive reda pa onda ispadne da se miče ostatak Svemira. Svaki korak naprijed malo zaokrene Zemlju, što god ona o tomu mislila. Micanje reda je temeljno svojstvo reda, osim u slučajevima kad se ne miče, ali to je pravilo pa se bolje baviti iznimkama. Svemir se dovoljno pomaknuo da se nađem na šalteru s ugrađenom prodavačicom. Pružam iksicu i diktiram svoju viziju jestivosti. - Nemate dosta. - A ako maknem to i to? - Nemate dosta. - A ako ostavim to i to? - Nemate dosta. - A koliko imam? - Nemate ništa. - Pa mjesec je tek počeo. - Nemate ni iksicu. - A što sam vam sad pružio? - Ništa. Jer ne postojite. To samo ja razgovaram sa sobom, usput halucinirajući. Prodavačica otvara neku ladicu ispod blagajne i vadi malu bočicu međuratne talijanske proizvodnje i istresa u ruku dvije ljubičaste pilule. Guta ih manirom iskusne prezenterke sredstava protiv začepljenosti i zatim fiksira pogled na zid točno iza mene. Primjećujem da sam nestao. Vrlo dosadno stanje, taj nebitak. Moram početi misliti. Općenito bih rekao da mi je svijet bez humora previše suh. Barem etimološki gledano. Slično bih rekao da su mi crnožučljivci lagano naporni poradi iste te suhoće. Moguće da sam postao ovisnikom o mentalnim akrobacijama. Ako mi predstavu izvodi netko komu je glavni trik da odšeće s jednog kraja prostora na drugi i usput pojede jabuku, postoji realna opasnost da ću u drugoj iteraciji ubaciti operatore koji prevode mačke u čarape, a svakom uskličniku dodaju dvije kornjače s centrom inverzije. Smisao je napustio poprište zbivanjâ iz vrlo jednostavnog razloga koji se obično zove linijom manjeg otpora. U tom svjetlu smisao oponaša ljude i električnu struju. S druge strane, način na koji se smisao ponaša puka je iluzija osobe nesvjesne da ustvari igra ulogu kreatora. Tu je lagano smiješno primijetiti da su ljudi vlastite tvorbe tako često proglašavali vlastitim stvoriteljima. Smisao ustvari nije nego uklapanje informacije u sve ostale ili barem bliske. Drugim riječima, smisao je svjetlo na lampici koja stoji iznad etikete na kojoj piše "kužim". Malo slovo je radi rečenice, velika izbjegavam osim kad su na čelu kolone, pa čak i bez bijelog konja. Svrha ovog dijela teksta je da cjelina bude veća. A i zabavno mi je misliti o tomu što misli netko tko iz tkoznakakvih razloga to i čita. Neću reći da pišem samo za sebe jer to nije istina. No, nije nemoguće da će na kraju ispasti upravo tako, budući da ću svoje napisotine jednog dana skupiti i pretvoriti u jedan ogromni komad teksta tako da mogu polako čitati. Ujutro sam imao u glavi jednostavnu jezičnu pitalicu, ali sad je se više ne sjećam. To je polagani začetak krivnji radi nekorištenja notezića. Vjerojatno će se stvari poboljšati ako uz notezić budem nosio i kakvo pisalo. |
