...in patria sua
30.05.2011., ponedjeljak
Ing rl lf
|
Imao sam svakakvih ideja za sobom, ali dok sam se okrenuo, nije više bilo nijedne. Neobično su sklone igri skrivača. Naslov nije zagonetka, ali možete ga i tako shvatiti, ako vas to veseli. Rješenje jedne od pretprošlotjednih zagonetki su one životinje koje bi se, kad bi im se u nominativu množine svi suglasnici zamijenili parnjacima po zvučnosti, na engleskom čitale: bedž. Ponuđeno rješenje mi se sad čini boljim. U ovom konfuznom tonu ne mislim nastaviti, upravo mi se vrti po glavi neki isto tako konfuzan, samo drugačiji: Pijem pivo, pola mi se proli, što od mene rade alkoholi... Ono što od Obrovčeve ne mogu naći na Jubitu je pjesan "Ne plači Lučija". Ta mi predobra da bih išao u niske prerade. - Lažeš. Samo nisi ništa uspio smisliti. Nisam mislio nastavljati niti u ovim tonovima, već ispripovijediti jedan događaj koji mi se nije dogodio, kao i niz takvih prije i poslije, a koji s njime čine cjelinu koja se dade probaviti i kao takva, iako bi enzimi shvaćanja svakako rado pocijepali peptidne veze između pojedinih aminomislina. - Onaj kad si se pola sata divio krasno izrađenom kipiću crnog gavrana, nakon čega je ovaj odletio? Ne. - Onaj kad si se vozio s otvorenim prozorom pa ti je uletio crni gavran, sjeo na rame i rekao: "Nevera na moru."? Jok. - Onaj kad si kupio kruh kojega ti je odmah po izlasku iz dućana ugrabio onaj crni gavran i nije ništa rekao jer je u ustima imao komad sira? Noup. - Onaj kad si išao kroz Ribnjak, a kraj tebe su proletjela dva crna gavrana, šuteći jer su, držeći kljunovima po jedan žniranac, nosili nekakvu tenisicu? Ne taj. - Onaj kad si bio u zoološkom vrtu, a crni gavran je očajnički pokušavao kljunom uhvatiti mušicu koja mu je zujala oko glave? Naravno, opet šuteći. Opet ne. - Onaj kad si kupio bijelog gavrana pa ti je proletio kroz dimnjak? Niti taj. - Onaj kad si se jednog jutra probudio i shvatio da si crni gavran? To je već dovoljno blizu. Jednog jutra sam se probudio s mišlju u jednakoj mjeri neobjašnjivom, neodoljivom i odvratnom - poželio sam nekažnjeno ubiti. Kako mi to nije bilo prvi put, otišao sam, vođen raskoljnikovskim instinktom, prema svojoj potencijalnoj žrtvi. Prema narudžbi, bilo je hladno, bilo je rano i bila je magla. Jedna od onih koje se kasnije prepakiraju i prodaju pod himalajske oblake. Obučen u odijelo toliko neupadljivo da sam dvaput skoro izašao iz stana bez njega, krenuo sam put mjesta za koje sam već davno odredio da je idealno: most. Neću reći koja je rijeka tekla ispod njega, kao ni koliko je prometnih traka na njemu bilo. Bitna je samo informacija da su se njime redovito kretali razni rekreativci, a i poneki samoubojice. Potonji me nisu zanimali, osim ako kojeg ne preduhitrim. Takav bi me razvoj događaja posve umirio. Nije mi trebalo puno vremena da uočim svojeg kandidata. Polagano je trčkarao i svako malo se naginjao preko ograde. Gotovo da je pozivao da ga netko uhvati za noge i pošalje naglavce među panjeve, mrtve životinje i komade plastike te nešto vode. To sam i učinio čim sam uočio da ne vidim nikoga. Računao sam na to da nitko onda ne vidi ni mene. Lik nije pravo ni viknuo, a već je postao dijelom stalnog postava polutrajne izložbe razložina. Vratio sam se kući tek malo uzbuđen. Paranoja je spriječila sve ostale misli. Previše je očiju bilo upravljeno prema meni, previše mogućih svjedoka. Idućih nekoliko sati više nije bilo tako. Ubojstvo mi je učinilo duševnom miru ono što LSD čini percepciji. Uhvativši se nekoliko puta da šećem po stropu, otišao sam van jer tamo nema toliko stropova. Gadan osjećaj o kojem je napisana cijela jedna knjiga rastakao mi je mislotokove u kanjone, birajući one s najgorim somatskim posljedicama. Ipak, zadržao sam u lijevom džepu dovoljno razuma da ne učinim ništa. Nisam čak ni iskopao rupu i u nju izviknuo svoju tajnu. Čisto zbog straha od onih svirala. Sati očajavanja na kraju su ipak urodili plodom. Naviknuo sam se na očaj i vratio u stan. Upalio sam i ugasio televizor. Upalio sam i ugasio radio. Kompjuter nisam palio. Možda me već traže. Na kraju sam ipak upalio kompjuter. Čitanje i pisanje nekad pomaže. Ovaj put je pomoglo opsesivno slaganje karti. Neću reći broj nanizanih pobjeda da ne navedem nekoga da utroši život na virtualne karte. Otišao sam kupiti novine. Dan prerano. Vrijeme je išlo presporo. Pogledao sam vijesti. Prijavljen nestanak N. N. Kratka priča i fotografija. To mora biti on! A ja sam ga mogao i pogledati. Možda nije on. Možda je isplivao i vratio se kući. San će me tražiti da odbrojim barem deset tisuća. Brojao sam do trideset tisuća i ustao ne spavavši prije toga. Možda iduću noć. Vijesti. Ništa o nestanku. Ništa pametno. Teletekst. Radio. Ništa novo. Ipak Internet. Ništa novo. Trebat će još jedan dan. Izlazim među ljude jer mi boravak među zidovima postaje nepodnošljiv. Šećući opet spoznajem da prolaznici zure u mene. Neki čak upiru prstom. Policajci me značajno pogledavaju. Pokušavam biti neuočljiv, ali kao da me svi vide. Vraćam se u stan jer mi boravak među ljudima postaje nepodnošljiv. Vijesti. Sad opet o nestanku. Pronađeno truplo. Čeka se nalaz obdukcije. Vrlo vjerojatno se radi o N. N. Detalji nestanka. Jutro, most, rijeka. To mora biti on! Ne uspijevam zadržati misli na tomu da će ubojica ostati neotkriven. Provjeravam teletekst, palim radio i pregledavam što ima na Internetu. Prepisivanje, parafraziranje ili slobodno tumačenje. Izgleda da su informacije mršave. Neka samo tako i ostane. Treći dan. Oštar rez u vidnom polju ostavljaju mi naslovnice. Misterija. Tko je ubojica? Djelo manijaka? Počinjem osjećati zadovoljstvo. Kupujem sve dnevnike koji ubojstvu posvećuju pozornost. Nisam jedini. Građanstvo voli kad netko pogine na čudan način, a da to nije u njihovoj obitelji. Novinari nagađaju. Neki čak daju opise ubojice. Toliko su općeniti da čak i ja prolazim. Visina između metar i šezdeset i metar i devedeset. Dob između dvadeset i pedeset. Možda maskiran. Očevici su ljudi koji su u to vrijeme bili na mostu. Izgleda da je svaki opisao svog prolaznika. Očito sam uhvatio dobar moment. Neki novinari idu čak korak dalje i pozivaju nadnaravna bića. Potežu se slučajevi samoubojica (njih troje) u zadnjih pola stoljeća te jedno ubojstvo iz sedamnaestog stoljeća, samo koji kilometar dalje. Opet priča o manijaku. Problem je što je ovo jedino ubojstvo. Sigurno bi ih veselilo da se ponovi, ali onda bi me netko opazio. Već drugi put postaje rutina, a rutina postaje neoprez. Neću ići dalje od početničke sreće. Za razliku od prethodnih, dan završava brzo. Noć ne ide tako glatko. Euforiju vlastitim uspjehom zamijenili su snovi o neuspjehu. Svako malo budim se u zatvoru, a jednom i utopljen. Jednom i na nekom ormaru, ali to sad nije previše bitno. Glavno je da se svijest prekinula dovoljno da mozak malo uredi doživljaje. Nova runda novina. Naslovi kao i jučer, samo s više nagađanja. Novinari su sad navalili na obitelj ubijenog. Poslikana kuća, ukućani ne. Odbijaju govoriti. Shvatljivo. Vjerojatno će proći godine dok se ne pomire s događajem koji ih je zadesio u maniri električnog pražnjenja za vrijeme anticiklone. Pokušavam izbaciti iz glave njihovu perspektivu. Izaziva nepotrebne emocije. Policajci isto ne daju nikakve izjave. Vjerojatno jer ništa ne znaju. Ako se na kakav blesav način ne odam, ovo će biti neriješen slučaj kojeg će novinari svakih nekoliko godina izvlačiti iz naftalena, koliko god ga zvali naftalinom. Nisam dovoljno brzo izbacio iz glave perspektivu obitelji pa sam sanjao smrt vlastite. Zanimljivo je da su uglavnom bili razneseni ili upucani. Ja sam se skrivao u nekakvoj kaljuži i nisam mogao ništa. Vjerojatno je san puno stariji, a ubojstvo ga je samo potaknulo na izron. Vijesti, teletekst, Internet. Ništa novo. Nova runda novina, sad s drugog kioska da ne bih postao sumnjiv. Ni u njima ništa novo. Samo je slučaj s centralnog mjesta spuznuo u kutove. Priča gasne. Plan mi je uspio. Slučaj će biti zaboravljen, a ubojica provesti svoje dane u miru, bez opasnosti da ga tko okrivi za zločin. Povratak rutini ipak nije potpun. Noćne more su redovite, ali zato san nije. Moć sulude ideje uspjela je obuzdati dnevno ponašanje savjesti, ali ne i noć. Postajem očajan. Nakon još nekoliko dana polaganog rasta podočnjakâ odlučujem se na prenagljeno rješenje, usprkos oštrom protestu razuma. Odlazim do adrese koju sam već hrpu puta vidio u novinama. Svjedočim mrzovoljnom odlasku televizijskog kombija, očito nakon još jedne propale okupacije. Kucam na vrata nakon što procijenim da je okolina mirna i napose čista. - Novinari? - Ubojica. - Aha. Konačno. Čujem korake kako se udaljavaju, otvaranje ladica, šuškanje (možda vadi pištolj da me upuca), škripu nekakvih vrata, opet šuškanje, opet škripu, korake kako se približavaju... Iz vizije vlastite smrti nakon apsorpcije čitavog saržera budi me otključavanje vrata. - Pretpostavljam da se ne želimo vidjeti. Kroz lagano odškrinuta vrata javlja se njegovana ruka žene u tridesetima, ljubičasto nalakiranih noktiju, i pruža mi torbicu od sorte u kakvima se drži šminka. - Možete prebrojiti, ali bolje da se ne zadržavate ovdje. Svako malo dolaze novinari. - Naravno. Prihvaćam torbicu i odlazim. Još nisam počeo razmišljati. - Hvala. - Zbogom. Počinjem razmišljati. - I bolje ti je. Zanemarimo li to da se i dalje ne znaš nositi s pisanjem, ovo je sve samo ne gotovo. Zašto ne ostaviti publikumu da objasni zbivanja? Sâm sam našao više mogućnosti raspleta. Može biti gotovo za par stranica, ali i prerasti u cijeli krimić. - A da prvo proučiš relevantnu literaturu? Kako misliš relevantnu? - Nije baš vjerojatno da ova ideja već nije razrađena. I to pitanje ostavljam ljudima koji su čitali nešto osim Jagice Kristić i barbarskog sira za dojilje. |
15.05.2011., nedjelja
Kako bi bilo napraviti općenito bezvezan, a k tomu i neprobavljiv post koji će k tomu biti teško učitljiv ako mrežoveza nije superbrza?
|
Nakon poduljeg, kompliciranog, a napose zahtjevnog razmišljanja, našao sam jednu osobinu koju dijelim s amonijakom, ljetnom žegom, glasnom glasbom, ljutim umacima i telefonskim anketama: ljudi me slabo podnose. Ispovijedivši se, mogu se prebaciti na ono što ja ne podnosim, jer mi je to puno zanimljivije. Međutim, kuknjava oko onoga što nekom nije po volji, pa čak i u humorističnim varijantama, olinjala je beštija, što također slabo podnosim, što me onda sprečava u ponavljanju te kuknjave. Moram se nekako uvjeriti da ovo što slijedi neće biti kuknjava. Svaki put kad netko to nazove lijepom pjesmom ili kad jednostavno istu čujem, vrate mi se misli na logičku problematiku iza njezinog sadržaja. Naime, ako ste pažljivo slušali, a mozak vam pritom nije iscurio kroz uši i nos, morao vam se ukazati određeni problem koji autor teksta nije uočio. Naime, glavni junak ove pjesme malčice je blesav. Nije li znakovito da je pola priče sve idilično, a onda ženska odjednom ode za nekim drugim? Dečko je očito nešto propustio primijetiti, a cura je, reklo bi se, uhvatila goluba i pustila vrapca da odleprša. Naivno sročen tekst sasvim je u skladu s inteligencijom glavnog aktera tako da bih zaključio da ovo ustvari nije tužna pjesma o tužnim događajima koji su se dogodili tužnim ljudima, već satira na račun muške gluposti i ženske proračunatosti. Prva verzija je trebala biti kako će uslijediti, ali napucani autor se malo ohladio i odlučio ipak za finu verziju. Tko mi tebe muze, Tamara davala si guze drugima. Noćima ja sanjam tvoje butove kud su prošle nebrojene armije. Sad opet malo logike, ali neću se opet upuštati u tumačenja, već smo popraviti tekast e da bi pjesma dobila na pamtljivosti: Tko te ima, taj te lema. Tko te lema, taj te bije. Tko te bije, taj te mlati sve dok te ne osakati. Ovdje mi se pak čini vrlo zabavnim ako se namjesto "great pretender" stavi "sex offender". Pjesma dobije posvema drugačije značenje. Sad sam do te mjere zabrazdio u prerađivanje poznatih melodija da ću se izvući samo ako to odlučim. U međuvremenu, razlog radi kojeg mi slušanje pjesme "O fortuna" izazivlje neke čudne asocijacije: Takova, malo dorađenija prerada podsjetila me pak na jednu čije autore ne znam, što ne umanjuje vrhunaravnost izvedbe: Sad se mogu prebaciti na drugačne teme, što ne znači da hoću, ali ni da neću. U jednoj velikoj šumi, u doba za koje nema smisla govoriti kad je bilo, budući da nije bilo, živio je jedan vuk samotnjak. Bilo je to silom priika, jer je on bio jedini(m) vuk(om) u toj šumi. Drugi su uglavnom odselili u susjednu šumu gdje su životni uvjeti bili bolji ili se barem tako propagiralo otkad je uvedena demokuracija. Za one neupućene, demokuracija se oda demokracije razlikuje po tomu što ima jedno slovo više i znači da od demokracije imate milokliz. Sličan slučaj poznat je i u stvarnom svijetu, naročito u državama koje si demokraciju metnu čak i u ime, iako se ni za ostale ne može reći da puno zaostaju. Uglavnom, ostavši jedini(m) vuk(om) u spomenutoj šumi, spomenuti vuk našao se u pravoj šituaciji, budući da mu se motor bio pokvario, a svi mehaničari u širem području su ujedno bili i vukovi(ma). Ne mogavši brzo otići do društva, a bivajući prelijen(im) da otputuje pješice, vuk je odlučio (bolje rečeno, prihvatio) ostati gdje je i bio te uživati status grabežljivca bez konkurencije. Bio je u krivu. Nakon što su vukovi otišli, lisice su sklopile pakt s kunama i doslovno istisnule vuka iz područjâ u kojima se nešto dalo uloviti te mu čak postavile par nakaznih mina ispred kuće. Zbog toga je iz kuće obično izlazio na stražnja vrata, samo da ih ne mora gledati. U potrazi za žrtvama morao se pak držati uglavnom dijelova šume suviše bliskih ljudskim obitavalištima, budući da se kunsko-lisičje oružane patrole tamo nisu usuđivale pojavljivati. Ne radi straha od ljudi, jer su meci na njih sasvim efikasno djelovali, već radi nekoliko stotina dalekovidnih stupova s mitraljezima koje su ovi postavili uz rub šume da eliminiraju sve što se kreće a nije plinovito ili tekuće. Izumiranje lokalnih enata bilo je tek jednom od posljedica te ružne ljudske prakse. U stalnom strahu od dvije naoružane sile, vuk je mnogi put, potaknut kakvim naročito glasnim šušnjem, uputio izmet u prirodu, a sebe što dalje. Poradi takvog (inače sasvim opravdanog) ponašanja, postao je poznat i kao vuk sramotnjak, te čak, ni kriv ni dužan, izuzmu li se brojna ubojstva i povremena dugovanja u birtiji, poslužio kao primjer kukavičluka u lokalnom odbrazovnom sustavu. Pouka: dezinformacije rađaju dezinformacije. Prema nekim izvorima, zatražen sam na vrlo neizravan način, što će reći da sam si vjerojatno umislio, i nekakvu zagonetku. Rebuse nisam crtao već mjesecima. Anagrame također, a nisam se igrao ni zanimljivim etimologijama. Općenito, zašao sam u nekakvo neproduktivno razdoblje te puno više čitam nego što pišem, a i ono malo što pišem mogu razumjeti samo drugi kemičari, iako je ustvari posve jednostavno. Ipak pitalice: Ima li u hrvatskom jeziku riječi koje počinju s "ne", a nisu niti negacije, niti tuđice? Što se može reducirati, a da se ništa ne oksidira? Koje životinje u šahu niti gube, niti pobjeđuju? Koju biljku treba spojiti s kojom životinjom da bi se moglo uspavljivati ljude? Sad sam izveo tri besmislena nauma i mogu tratiti vrijeme na neki drugi način. Mogao bih čak raditi nešto korisno, ali to ne znači da hoću. Kao ni da neću. Samo ne baš sad. Jaddendum: Sutra mi se neće dati, a sad me san sprečava u pisanju opširnih tumačenja kojima bih pokazao da sam pametniji od vas i da mi zagonetke nisu lagane, premda su pravo rasturene. No, stvarnost nalazi svakojake podle načine da se iskaže u punom svom svjetlu. 1. Namislio sam se držati baš onih riječi koje nisu došla izvana. Čini mi se da onda ostaju "neka" i "nebo" s izvedenicama potonjeg. Sve ostalo je ili stranog porijekla ili nastalo kopulacijom "ne" s nečim. Moguće da sam u krivu. 2. Nigdje nisam napisao da treba ostati u kemiji. Joanna je to dobro naslutila. 3. Helada me je nadmudrila s neigrajućim živinama, ali ima još jedan odgovor. 4. Kad je svako pitanje dobilo brojku, mora i ono bez nejasnoća. |
06.05.2011., petak
S vremenom su faze ludila postajale sve žešće i sve duže. U nekom sam času shvatio da ustvari imam povremene faze normalnog rasuđivanja.
|
Sad ću se malo diviti naslovu. (...) (...) (...) Ne mogu se prestati diviti naslovu. (...) (...) (,,,) - Što je sad to? Zaključih upravo da bi nabrajanje trebalo završiti s tri zareza, a ne s tri točke. Ako su cijelo vrijeme bili zarezi, kako sad odjednom točke? Uostalom, možete i sami zaključiti što bolje izgleda: - Postoji mnoštvo zanimljivih mirisa o kojima ljudi rijetko pričaju: miris rezervoara automobila koji mjesecima nije u pogonu, miris ormarića s aldehidima u labosu po kojem se često motam, miris ušnog voska, miris prašne zemlje ili asfalta nakon što padnu prve kapi kiše, miris magle, miris tioksana, miris koji me u času vraća u prošlost dovoljno daleku da se ne sjetim ničega, miris elektroničkih uređaja, miris stare knjige koja je navukla nešto vlage, miris starih novčanica, miris svježe pokošene trave, miris oprane odjeće, ,,, - Ima dosta toga od čega ću se ukloniti čak i po cijenu toga da se moram maknuti: ljudi, obaveze, ljudi, životna opasnost, ljudi, grad, ljudi, gomile ljudi, ljudi, neki specifični ljudi, ljudi, ... Rekao bih da je evidentno što izgleda bolje, trotočje ili trozarezje. - Točke. To samo kontriranja radi? - Da. - Ne. Znači da, samo što ne smiješ reći da jer bi se onda složio? - Da. - Ne. - Bugrit. - Ovo je podao trik da post izgleda veći. Nije mi cilj imati velik, već bilo kakav post. Ne očekujem da to itko zbilja čita pa se onda ni ne trudim pisati nešto što će čitati osobe koje nisu mnome. - Ako je netko mnome, a ja sobom, jesmo li netko i ja ista osoba ili istom osobom? Sve mi se više čini da je instrumental uz glagole stanja obična gluparija. Naročito nakon čitanja knjižice od trinaest desetljeća u kojoj ljudi nisu životinjama nego životinje. Ako nešto nije moderno i nije arhaično, onda ima ozbiljnih problema s postojanjem. Morat ću o toj temi porazgovoriti s ljudima vičnijima jezičarenju nego što sam ja. Inače mogu konjstantirati da je prošlo- i ovotjedni očaj bio opravdan koliko i neopravdan. Stigao sam dovršiti, ali ne i bitno popraviti, što ću si kasnije vjerojatno predbacivati, pogotovo kad mi jaovi budu jedinim društvom. Sad su na redu nove stvari koje će kad-tad opet trebati hitno dovršiti. Njih tri-četiri. I desetak koje nikad neće biti hitne. Uz dovoljan oblak bliskih obaveza, ostarjet ću, a da ne primijetim. Još da i papke mogu tako otegnuti, i ne bih se puno bunio, čak ni kad bih imao razlogâ. Kako se bližim času kad ću sebi biti još dosadniji nego vama, evo par pojmova koje treba negdje nekako iskoristiti: vuk sramotnjak dalekovidni stup nakazne mine demokuracija šituacija odbrazovni sustav izmet u prirodu U idućem nastavku analiza primjeraka pojezije od vrste kojoj su izvođači poznatiji od autorâ. Valjda. |
01.05.2011., nedjelja
Nestanak očaja ujedno znači i da ne mogu više očajavati samo zato što ne očajavam.
|
Nije da mi je svejedno zbog toga što mi je svejedno i definitivno me lagano smeta činjenica da me ne smeta dovoljno to što mi ne smeta, a trebalo bi, s obzirom na to da mi bi trebalo smetati. Ovo će biti najkraći ovdašnji napis u široj okolici. Izbor glagolskog vremena nije posve beznačajan jer s jedne strane govori da tekst nije gotov, a s druge da takvo stanje neće još dugo potrajati. Razlog tomu je vrlo jednostavan. Prekosutra ću završiti nešto što je trebalo biti gotovo prije barem tjedana dana. Obavljanje nešto malo preko polovice posla oduzelo mi je mjesec dana. Za ostatak su preostala još dva dana. Bit će veselo, a i korisno je malko se podsjetiti gimnazijskih dana, kad sam mnogu noć proveo kuckajući tekstove koje sutradan treba predati kao gotove zadaće. Ponedjeljak je zgodan izbor dana, ali neću sad stavljati jubićanski video s kakvom ponedjeljačkom pjesmom. Ponajviše zato jer ih ima podosta. Neću ustvari nikakav. Sestra mudrosti (po majci) je dosada. |
