Imao sam svakakvih ideja za sobom, ali dok sam se okrenuo, nije više bilo nijedne. Neobično su sklone igri skrivača. Naslov nije zagonetka, ali možete ga i tako shvatiti, ako vas to veseli. Rješenje jedne od pretprošlotjednih zagonetki su one životinje koje bi se, kad bi im se u nominativu množine svi suglasnici zamijenili parnjacima po zvučnosti, na engleskom čitale: bedž. Ponuđeno rješenje mi se sad čini boljim.
U ovom konfuznom tonu ne mislim nastaviti, upravo mi se vrti po glavi neki isto tako konfuzan, samo drugačiji:
Pijem pivo, pola mi se proli,
što od mene rade alkoholi...
Ono što od Obrovčeve ne mogu naći na Jubitu je pjesan "Ne plači Lučija". Ta mi predobra da bih išao u niske prerade.
- Lažeš. Samo nisi ništa uspio smisliti.
Nisam mislio nastavljati niti u ovim tonovima, već ispripovijediti jedan događaj koji mi se nije dogodio, kao i niz takvih prije i poslije, a koji s njime čine cjelinu koja se dade probaviti i kao takva, iako bi enzimi shvaćanja svakako rado pocijepali peptidne veze između pojedinih aminomislina.
- Onaj kad si se pola sata divio krasno izrađenom kipiću crnog gavrana, nakon čega je ovaj odletio?
Ne.
- Onaj kad si se vozio s otvorenim prozorom pa ti je uletio crni gavran, sjeo na rame i rekao: "Nevera na moru."?
Jok.
- Onaj kad si kupio kruh kojega ti je odmah po izlasku iz dućana ugrabio onaj crni gavran i nije ništa rekao jer je u ustima imao komad sira?
Noup.
- Onaj kad si išao kroz Ribnjak, a kraj tebe su proletjela dva crna gavrana, šuteći jer su, držeći kljunovima po jedan žniranac, nosili nekakvu tenisicu?
Ne taj.
- Onaj kad si bio u zoološkom vrtu, a crni gavran je očajnički pokušavao kljunom uhvatiti mušicu koja mu je zujala oko glave? Naravno, opet šuteći.
Opet ne.
- Onaj kad si kupio bijelog gavrana pa ti je proletio kroz dimnjak?
Niti taj.
- Onaj kad si se jednog jutra probudio i shvatio da si crni gavran?
To je već dovoljno blizu.
Jednog jutra sam se probudio s mišlju u jednakoj mjeri neobjašnjivom, neodoljivom i odvratnom - poželio sam nekažnjeno ubiti. Kako mi to nije bilo prvi put, otišao sam, vođen raskoljnikovskim instinktom, prema svojoj potencijalnoj žrtvi. Prema narudžbi, bilo je hladno, bilo je rano i bila je magla. Jedna od onih koje se kasnije prepakiraju i prodaju pod himalajske oblake. Obučen u odijelo toliko neupadljivo da sam dvaput skoro izašao iz stana bez njega, krenuo sam put mjesta za koje sam već davno odredio da je idealno: most. Neću reći koja je rijeka tekla ispod njega, kao ni koliko je prometnih traka na njemu bilo. Bitna je samo informacija da su se njime redovito kretali razni rekreativci, a i poneki samoubojice. Potonji me nisu zanimali, osim ako kojeg ne preduhitrim. Takav bi me razvoj događaja posve umirio.
Nije mi trebalo puno vremena da uočim svojeg kandidata. Polagano je trčkarao i svako malo se naginjao preko ograde. Gotovo da je pozivao da ga netko uhvati za noge i pošalje naglavce među panjeve, mrtve životinje i komade plastike te nešto vode. To sam i učinio čim sam uočio da ne vidim nikoga. Računao sam na to da nitko onda ne vidi ni mene. Lik nije pravo ni viknuo, a već je postao dijelom stalnog postava polutrajne izložbe razložina. Vratio sam se kući tek malo uzbuđen. Paranoja je spriječila sve ostale misli. Previše je očiju bilo upravljeno prema meni, previše mogućih svjedoka.
Idućih nekoliko sati više nije bilo tako. Ubojstvo mi je učinilo duševnom miru ono što LSD čini percepciji. Uhvativši se nekoliko puta da šećem po stropu, otišao sam van jer tamo nema toliko stropova. Gadan osjećaj o kojem je napisana cijela jedna knjiga rastakao mi je mislotokove u kanjone, birajući one s najgorim somatskim posljedicama. Ipak, zadržao sam u lijevom džepu dovoljno razuma da ne učinim ništa. Nisam čak ni iskopao rupu i u nju izviknuo svoju tajnu. Čisto zbog straha od onih svirala. Sati očajavanja na kraju su ipak urodili plodom. Naviknuo sam se na očaj i vratio u stan. Upalio sam i ugasio televizor. Upalio sam i ugasio radio. Kompjuter nisam palio. Možda me već traže. Na kraju sam ipak upalio kompjuter. Čitanje i pisanje nekad pomaže. Ovaj put je pomoglo opsesivno slaganje karti. Neću reći broj nanizanih pobjeda da ne navedem nekoga da utroši život na virtualne karte. Otišao sam kupiti novine. Dan prerano. Vrijeme je išlo presporo. Pogledao sam vijesti. Prijavljen nestanak N. N. Kratka priča i fotografija. To mora biti on! A ja sam ga mogao i pogledati. Možda nije on. Možda je isplivao i vratio se kući. San će me tražiti da odbrojim barem deset tisuća.
Brojao sam do trideset tisuća i ustao ne spavavši prije toga. Možda iduću noć. Vijesti. Ništa o nestanku. Ništa pametno. Teletekst. Radio. Ništa novo. Ipak Internet. Ništa novo. Trebat će još jedan dan. Izlazim među ljude jer mi boravak među zidovima postaje nepodnošljiv. Šećući opet spoznajem da prolaznici zure u mene. Neki čak upiru prstom. Policajci me značajno pogledavaju. Pokušavam biti neuočljiv, ali kao da me svi vide. Vraćam se u stan jer mi boravak među ljudima postaje nepodnošljiv. Vijesti. Sad opet o nestanku. Pronađeno truplo. Čeka se nalaz obdukcije. Vrlo vjerojatno se radi o N. N. Detalji nestanka. Jutro, most, rijeka. To mora biti on! Ne uspijevam zadržati misli na tomu da će ubojica ostati neotkriven. Provjeravam teletekst, palim radio i pregledavam što ima na Internetu. Prepisivanje, parafraziranje ili slobodno tumačenje. Izgleda da su informacije mršave. Neka samo tako i ostane.
Treći dan. Oštar rez u vidnom polju ostavljaju mi naslovnice. Misterija. Tko je ubojica? Djelo manijaka? Počinjem osjećati zadovoljstvo. Kupujem sve dnevnike koji ubojstvu posvećuju pozornost. Nisam jedini. Građanstvo voli kad netko pogine na čudan način, a da to nije u njihovoj obitelji. Novinari nagađaju. Neki čak daju opise ubojice. Toliko su općeniti da čak i ja prolazim. Visina između metar i šezdeset i metar i devedeset. Dob između dvadeset i pedeset. Možda maskiran. Očevici su ljudi koji su u to vrijeme bili na mostu. Izgleda da je svaki opisao svog prolaznika. Očito sam uhvatio dobar moment. Neki novinari idu čak korak dalje i pozivaju nadnaravna bića. Potežu se slučajevi samoubojica (njih troje) u zadnjih pola stoljeća te jedno ubojstvo iz sedamnaestog stoljeća, samo koji kilometar dalje. Opet priča o manijaku. Problem je što je ovo jedino ubojstvo. Sigurno bi ih veselilo da se ponovi, ali onda bi me netko opazio. Već drugi put postaje rutina, a rutina postaje neoprez. Neću ići dalje od početničke sreće. Za razliku od prethodnih, dan završava brzo.
Noć ne ide tako glatko. Euforiju vlastitim uspjehom zamijenili su snovi o neuspjehu. Svako malo budim se u zatvoru, a jednom i utopljen. Jednom i na nekom ormaru, ali to sad nije previše bitno. Glavno je da se svijest prekinula dovoljno da mozak malo uredi doživljaje. Nova runda novina. Naslovi kao i jučer, samo s više nagađanja. Novinari su sad navalili na obitelj ubijenog. Poslikana kuća, ukućani ne. Odbijaju govoriti. Shvatljivo. Vjerojatno će proći godine dok se ne pomire s događajem koji ih je zadesio u maniri električnog pražnjenja za vrijeme anticiklone. Pokušavam izbaciti iz glave njihovu perspektivu. Izaziva nepotrebne emocije. Policajci isto ne daju nikakve izjave. Vjerojatno jer ništa ne znaju. Ako se na kakav blesav način ne odam, ovo će biti neriješen slučaj kojeg će novinari svakih nekoliko godina izvlačiti iz naftalena, koliko god ga zvali naftalinom.
Nisam dovoljno brzo izbacio iz glave perspektivu obitelji pa sam sanjao smrt vlastite. Zanimljivo je da su uglavnom bili razneseni ili upucani. Ja sam se skrivao u nekakvoj kaljuži i nisam mogao ništa. Vjerojatno je san puno stariji, a ubojstvo ga je samo potaknulo na izron. Vijesti, teletekst, Internet. Ništa novo. Nova runda novina, sad s drugog kioska da ne bih postao sumnjiv. Ni u njima ništa novo. Samo je slučaj s centralnog mjesta spuznuo u kutove. Priča gasne. Plan mi je uspio. Slučaj će biti zaboravljen, a ubojica provesti svoje dane u miru, bez opasnosti da ga tko okrivi za zločin.
Povratak rutini ipak nije potpun. Noćne more su redovite, ali zato san nije. Moć sulude ideje uspjela je obuzdati dnevno ponašanje savjesti, ali ne i noć. Postajem očajan. Nakon još nekoliko dana polaganog rasta podočnjakâ odlučujem se na prenagljeno rješenje, usprkos oštrom protestu razuma. Odlazim do adrese koju sam već hrpu puta vidio u novinama. Svjedočim mrzovoljnom odlasku televizijskog kombija, očito nakon još jedne propale okupacije. Kucam na vrata nakon što procijenim da je okolina mirna i napose čista.
- Novinari?
- Ubojica.
- Aha. Konačno.
Čujem korake kako se udaljavaju, otvaranje ladica, šuškanje (možda vadi pištolj da me upuca), škripu nekakvih vrata, opet šuškanje, opet škripu, korake kako se približavaju... Iz vizije vlastite smrti nakon apsorpcije čitavog saržera budi me otključavanje vrata.
- Pretpostavljam da se ne želimo vidjeti.
Kroz lagano odškrinuta vrata javlja se njegovana ruka žene u tridesetima, ljubičasto nalakiranih noktiju, i pruža mi torbicu od sorte u kakvima se drži šminka.
- Možete prebrojiti, ali bolje da se ne zadržavate ovdje. Svako malo dolaze novinari.
- Naravno.
Prihvaćam torbicu i odlazim. Još nisam počeo razmišljati.
- Hvala.
- Zbogom.
Počinjem razmišljati.
- I bolje ti je. Zanemarimo li to da se i dalje ne znaš nositi s pisanjem, ovo je sve samo ne gotovo.
Zašto ne ostaviti publikumu da objasni zbivanja? Sâm sam našao više mogućnosti raspleta. Može biti gotovo za par stranica, ali i prerasti u cijeli krimić.
- A da prvo proučiš relevantnu literaturu?
Kako misliš relevantnu?
- Nije baš vjerojatno da ova ideja već nije razrađena.
I to pitanje ostavljam ljudima koji su čitali nešto osim Jagice Kristić i barbarskog sira za dojilje.
Post je objavljen 30.05.2011. u 01:43 sati.