Red u menzi kreće se dovoljno polagano da se stignem sjetiti nečega što ću zaboraviti za desetak sekundi i tako stotinjak puta. Namjerno rastjeravam misli što dalje kako se ne bi kao muhe sjatile oko predstojeće večere. To jer se usporedba s muhama više odnosi na večeru nego na misli. Što prije unesem potrebnu količinu škroba i inih nutrijenata, to ću prije izaći iz tehničke hipoglikemije i vratiti se u normalan način rada, karakterističan po transformaciji mislomuha u mislostršljenove. Red se i dalje miče, što se može promatrati i iz perspektive reda pa onda ispadne da se miče ostatak Svemira. Svaki korak naprijed malo zaokrene Zemlju, što god ona o tomu mislila. Micanje reda je temeljno svojstvo reda, osim u slučajevima kad se ne miče, ali to je pravilo pa se bolje baviti iznimkama. Svemir se dovoljno pomaknuo da se nađem na šalteru s ugrađenom prodavačicom. Pružam iksicu i diktiram svoju viziju jestivosti.
- Nemate dosta.
- A ako maknem to i to?
- Nemate dosta.
- A ako ostavim to i to?
- Nemate dosta.
- A koliko imam?
- Nemate ništa.
- Pa mjesec je tek počeo.
- Nemate ni iksicu.
- A što sam vam sad pružio?
- Ništa. Jer ne postojite. To samo ja razgovaram sa sobom, usput halucinirajući.
Prodavačica otvara neku ladicu ispod blagajne i vadi malu bočicu međuratne talijanske proizvodnje i istresa u ruku dvije ljubičaste pilule. Guta ih manirom iskusne prezenterke sredstava protiv začepljenosti i zatim fiksira pogled na zid točno iza mene. Primjećujem da sam nestao.
Vrlo dosadno stanje, taj nebitak. Moram početi misliti.
Općenito bih rekao da mi je svijet bez humora previše suh. Barem etimološki gledano. Slično bih rekao da su mi crnožučljivci lagano naporni poradi iste te suhoće. Moguće da sam postao ovisnikom o mentalnim akrobacijama. Ako mi predstavu izvodi netko komu je glavni trik da odšeće s jednog kraja prostora na drugi i usput pojede jabuku, postoji realna opasnost da ću u drugoj iteraciji ubaciti operatore koji prevode mačke u čarape, a svakom uskličniku dodaju dvije kornjače s centrom inverzije. Smisao je napustio poprište zbivanjâ iz vrlo jednostavnog razloga koji se obično zove linijom manjeg otpora. U tom svjetlu smisao oponaša ljude i električnu struju.
S druge strane, način na koji se smisao ponaša puka je iluzija osobe nesvjesne da ustvari igra ulogu kreatora. Tu je lagano smiješno primijetiti da su ljudi vlastite tvorbe tako često proglašavali vlastitim stvoriteljima. Smisao ustvari nije nego uklapanje informacije u sve ostale ili barem bliske. Drugim riječima, smisao je svjetlo na lampici koja stoji iznad etikete na kojoj piše "kužim". Malo slovo je radi rečenice, velika izbjegavam osim kad su na čelu kolone, pa čak i bez bijelog konja. Svrha ovog dijela teksta je da cjelina bude veća. A i zabavno mi je misliti o tomu što misli netko tko iz tkoznakakvih razloga to i čita. Neću reći da pišem samo za sebe jer to nije istina. No, nije nemoguće da će na kraju ispasti upravo tako, budući da ću svoje napisotine jednog dana skupiti i pretvoriti u jedan ogromni komad teksta tako da mogu polako čitati.
Ujutro sam imao u glavi jednostavnu jezičnu pitalicu, ali sad je se više ne sjećam. To je polagani začetak krivnji radi nekorištenja notezića. Vjerojatno će se stvari poboljšati ako uz notezić budem nosio i kakvo pisalo.
Post je objavljen 01.04.2011. u 21:17 sati.