...in patria sua
28.11.2007., srijeda
Š(to sad?)
|
- Šit o šit o šit o šit o šit o šit... - Jesam ga zaribao. Bog je gledao na svijet i osjećao istinsku nelgodu. Jedan mali spavanac pretvorio se u malo veći. Odspavao je deset stoljeća. Naravno da se sve to vrijeme nije javljao nikome na Zemlji. Naravno da su ga zato pomalo zaboravili. U početku je sve bilo u redu (Bog može pogledati snimke ako mu zatreba.). Ljudi su bili u strahu od svega. Vjerovali u svašta. Znali ništa. Znanje je bilo rijetko i začinjeno strahom, fantazijom i misterioznošću. Svijet prosječnog čovjeka nije imao više od stotinjak kvadratnih kilometara. No, bez kontrole su se stvari brzo počele mijenjati. Dogme u koje se jedva smjelo sumnjati počele su se rušiti. Prvo su navalili na prirodne zakone. Umjesto da filozofiraju, ljudi su direktno dokazali da je Zemlja okrugla i uništili tako mnoge divne kontrolne priče. Stvari dotad opisivane samo riječima krenuli su definirati nedvosmisleno i za sve raditi pokuse. Jedno vrijeme su ti pokušaji još bili suzbivani, ali bilo ih je naprosto previše. Ako je netko i bio spaljen, njegove misli su ostale i širile se dalje. Više ih nije usporavao strah od Boga. Naravno da nije kad je dotični zaćorio. Oko polovice drugog tisućljeća stvari su se počele ubrzavati. Jednom kad su bile porušene prve prirodoslovne dogme, krenulo se u opće preispitivanje. Matematika je vodila. Iako sama po sebi bezopasna, omogućila je učenjacima da počnu jasnije opisivati pojave i tako rušiti vjeru. Magija se počela povlačiti. Tada je to još išlo polako jer je znanje i dalje bilo ekskluziva. Kaos je došao s kemičarima. Iako isprva više ubojice i cirkusanti nego pravi znanstvenici, počeli su otkrivati kako je građena materija. Otkrili su atome, zakon očuvanja mase, ravnoteže. Otkrili su da se tvari mogu sintetizirati. Otrkili su golemu kemiju ugljikovih spojeva i nazvali ju organskom kemijom. Otkrili su da živa bića nisu ništa više od puno kemije. No, to je bilo kasnije, kad je već bilo prekasno. Ono čime su zakuhali kašu bila je industrija. Slagali su uporabne predmete, kemikalije za daljnje istraživanje, lijekove, čak i hranu. Omogućili su ljudima da žive dulje i ugodnije. Zato su pak ti ljudi imali više vremena. Vremena za razmišljanje. To je još ubrzalo znanost. Svijet se pak počeo pregrađivati u civilizaciju. Ljudi su se razmnožili kao nikada prije. To je opet ubrzalo izgrađivanje civilizacije. Sve to samo po sebi nije problematično. Problem je u dosadi. Sve više ljudi je živote provodilo u nezadovoljstvu. Efikasni načini proizvodnje jesu oni strojni. To pak znači da ljudi ne mogu uživati u svome poslu. Jasno je da će zato masovno biti nesretni. Paralelno s tim, izgubljene su i misterije. Ono što ih je zamijenilo bilo je prozirno. Toliko prozirno da su svi pobornici tih novih misterija automatski poglašeni idiotima ili bolesnicima. Većina opravdano. Ona stara vjera koja se nije mogla mijenjati gotovo je potpuno iščezla. - Moram ju nekako vratiti ili će mi ljudi početi bježati. Već sad imam same botove. Igrači izvana sve više napuštaju svijet. Moram ih nekako privući. A recept već znam. Srednji vijek. Ili bilo što slično. Trebam samo rasturiti civilizaciju. Javiti se ponekome. Izvesti kakvu spačku da ju vide tisuće. - No, prvo moramo razoriti utvrde nevjere. Plan: Iako već drukčiji od onih što su ostavili Afriku, ljudi su agresivna živalj i rado će se potući tek tako. Ekonomija se već pokazala dobrim motivom. Osim toga, pljačkanje slabijih se približava kraju pa će jaki polako početi propadati. Ako zarate u pravi čas, uništenje će biti masovno. Očekuje se nestanak većine ljudi i tehnologije i znanja. Mitovi mogu opet početi rasti. Serija prirodnih katastrofa bit će dobra podloga za Veliki potop 2.0 Prvi rezultati: Ekonomije još uvijek funkcioniraju, ali već se vide napukline. Dobro je da se one skrivaju i pokrpavaju. Kad stvar pukne, puknut će naširoko. Veliki rat se još ne vidi, ali počelo je formiranje dvaju blokova. - Možda da još malo odspavam dok ne postane zbilja zanimljivo. Opaska: Priča je očajna i vjerojatno predugačka za kratku ideju ispočetka. Možda jednog dana smislim nešto bolje. Ako priča već postoji, bilo bi mi drago da me neki poznavalac iste obavijesti. |
24.11.2007., subota
Standardne frustracije u akciji
|
Vječno je pitanje kog vraga pisati. A vječni odgovor da pišem o sebi. Vječno je, naravno, gruba i netočna aproksimacija stanja koje traje nešto više nego što mi se dopada. Budući da se ionako cijelo vrijeme bavim sobom, činit ću to i sad. I kamuflirati egomaniju koliko mogu i znam. Zato je red opisati taktiku prvu. Samo se moram prvo domisliti koje sam se to taktike sjetio. ... ... Bit će da je bila ona za sprečavanje negativnih kritika i prizivanje pozitivnih. Ta je prilično jednostavna. Trebate sebe kuditi prije nego što to učini netko drugi, a nekad i iz čistog mira. I, naravno, mrvicu pretjerano. Niti više, niti manje. Inače će vas netko prokužiti da se izlagujete ili će misliti da se izvlačite iz čega već. Očito sam ciljao na neku drugu. Po dobrom običaju, hrpetine riječi koje premećem po glavi dok sam podalje od tipkovnice netragom su nestale. Preciznije, ispremiješale su se. A znam da sam si lijepo to zamislio. Odnekud moram krenuti. - Krenuo si. To da, ali ne krećem se ništa više od vinske mušice kad nanjuši štogod zanimljivo. Stalno idem nekud, ali srednja udaljenost od ishodišta proizvoljno definiranog koordinatnog sustava mi je konstantna. - Mogao si to i kraće reći. I tako sam uletio u fazu kad odjednom imam dvije ideje koje želim izbaciti. Znakovito je da se u istom času zapravo bavim trećom. Ili već četvrtom. Divno je uhvatiti se toka misli. Samo teba znati plivati. Inače bude grcanja i kašljanja. - Kao što upravo slijedi. E, neće. - E, hoće. E, neće! - E, hoće!!!!!! Pretjeruješ s uskličnicima. - Nismo li se već bavili time? Hoćeš reći da si onaj leptirični? - Ne, ali budući da smo svi ionako jedan te isti stvor, svi znamo sve o svakome. Bilo bi nam znatno zanimljivije da ne znamo. - Bilo bi k tomu i užasno. Osim onomu koji bi sve zakuhao. Što zakuhao? - Bilo što. Dosta. Idem natrag potražiti nit. I da usput objavim još jednu taktiku. Poslije svake druge rečenice stisni enter. Djeluje kao da ima više teksta, a brže se čita. - Kakva korist od toga? Možda i nikakva. Nit: Poruka mene starog i prefriganog meni manje starom i manje prefriganom. - Što mi govoriš da sam prefrigan kad nisam? Nije mi palo ništa drugo na pamet. - Ništa tipa iskusniji? Ne mogu zamisliti sebe iskusnog. Ispalo bi da sam živio *uzorito. - Zato ti evo savjeta: Kad kreneš, napravit ćeš lomljavu i zbrku oko sebe. I bit će ti gadno i stat ćeš. A onda će ti biti gadno jer stojiš bezveze. Pa ćeš se opet pokrenuti. Pa ćeš opet napraviti neko sranje. Pa ćeš opet stati i opet krenuti i opet zasrati. I tako unedogled. A gdje je tu savjet? - Manje stoj na mjestu. I drugi su u istom sosu. Koji drugi? - Svi. Misliš da si nešto posebno? Tu dolazimo do druge taktike, iako nisam sad načistu koje. Znam samo da sam djelić sekunde imao ideju što dalje tipkati. Štoviše, kako natući puno teksta u kratkom roku. - Univerzalno rješenje? Ofucano. - A što drugo? Treba se sjetiti. Opisao sam... Maske! Jest da Kundera naveliko analizira maske i da sam skoro pa sigurno pokrao i još ponekog. - Onda ništa od maski. Mogao bih ipak malo laprdati. - Kad nemaš o čemu. Imam, o maskama. - Ali to nije ništa novo. Koga briga. Kao da je blog sredstvo komunikacije koje naprosto pršti od novih ideja i vrvi od originalnih tipkaroša. Ako već tipkaš, definiraj si što hoćeš postići svojim tipkanjem i ne zamaraj se time da si neoriginalan. Tu si ionako ne možeš pomoći. Što god radio, uvijek ćeš koristiti nešto već poznato. Hm, čini mi se da sam počeo sam sebi pametovati, i to ne kao paraličnost, već kao ja sam. - Kad si smotan. Pusti sad to, došao sam do teze o kosrisnosti kopiranja. Pretjerana originalnost i nekakvo držanje do nekopiranja bilo koga drugog zapravo je socijalno samoubojstvo ili barem teže ranjavanje. Kopiranjem sićušnih komadića ponašanja drugih zapravo istima odajemo nekakvo priznanje za štoliveć. Iako još nosi zadah patrijarhalizma, društvo (čopor) je u biti demokratska tvorba i funkcionira isključivo ako svatko ima svoj utjecaj, a utjecaj se pak vidi po tome koliko nečije ideje ili što već prelaze na druge. Izbjegavanjem kopiranja vjerojatno se samo izoliramo. Osim ako ne kanimo podići vlastiti utjecaj. Budući da sam zaboravio što gore htjedoh reći, a uhvatio sam i neku drugu nit, idem bez brisanja dalje. - Ne ideš nikud. Da. Ode i druga nit. Dosta za danas. Ispričavam se onima koji su od čitanja ovoga dobili osip, povraćanje ili proljev. Za glavobolje ne odgovaram. P.S. Jerbo imam volju još tipkati, a i red je. Onaj kodirani tekst je na redu. Svako slovo zamijenio sam njegovim rednim brojem u abecedi. Brojeve sam preselio u neku drugu bazu i znamenke zamijenio slovima, pogađate, leptira. Obavezan dodatak dok ga još imam u glavi. Našao sam objašnjenje zašto neki ljudi misle da sam inteligentniji nego što zbilja jesam. Stvar je dobrim dijelom u izražavanju. Obično se moja socijalizacija svodi na dvije krajnosti. Ili tupavo buljim nekamo jer ne znam o čemu ljudi pričaju iako ih dobro čujem, ili pričam nebuloze koje mi se u datom momentu motaju po glavi. Potonje situacije mi osiguravaju status jer ih je teško prokužiti. A stvar je samo u tome da svaki idiot može govoriti brzo, nerazumljivo i k tomu još totalne nebuloze. Svaki pomniji slušač lako će primijetiti da ja u stvari sporo shvaćam stvari, a još sporije smišljam nove. To što ipak bilo kad mogu početi mljeti posljedica je toga da sam ogromne količine vremena proveo sam i poprilično neovisan o bilo čijim razmišljanjima (što će reći da nisam čitao naročito umnu literaturu). Zato sam mnoge općepoznate ideje uspio izmisliti sam mjesto da ih učim. Iz istog razloga ne znam neke druge isto tako općepoznate stvari. Sve je u odmaku. Govorim isti (no, dobro, sličan) jezik, ali razmišljam na drugačiji način pa često izvalim koješta što meni blagonakloniji pojedinci potom pokušavaju protumačiti pri čemu se tek zbune. |
14.11.2007., srijeda
Rajski proser i Judina žrtva (kvazireligijsko trkeljanje laika)
|
Da odmah upozorim, ideje sigurno nisu moje. Drugu sam vidio u Borgesa ili negdje drugdje, a prvu sam možda i sam smislio. Prva je priča o potjerivanju ljudi iz raja. Ide mi na živce. Očito je da je ona sklopljena svrhovito. Da bi se patrijarhalističkim stavovima dalo božanski odsjaj. Bavit ću se pričom iz Biblije, iako je se ne sjećam najbolje. Išla je ovako nekako. Najprije je sve bilo u redu. - Alternativa! Zamisli Bog prostorvrijeme i materiju u njemu. I vidje da je to u redu. Zamisli zatim interakcije, kvantizaciju Svega i slaganje čestica u veće. I vidje da je i to u redu. Zamisli zatim slaganje još većih gvalica materije. I vidje da će to biti dosadno. Zato ih pusti da se razlete kako koja pa da nastanu teži elementi. I rodi se druga generacija zvijezda i mnoštvo planeta oko njih. I bi to sasvim u redu. Jer. Budući da je već sve bilo definirano i sve zamišljeno, trebalo je još samo pratiti razvoj uživati u uspjehu. I zbi se kemijska evolucija. (Bog može mao usporiti pa da mu vrijeme brže ide, a može naprosto ostaviti Svemir da se sam krčka.) I zbi se evolucija živoga. I nastade čovjek. I reče Bog sebi u bradu: - Sranje, ali ne da mi se sad popravljati. I ostade sve kako je i bilo. A o kritikama neću. Nego ću samo pripomenuti da je Bog iz gornje priče Bog samo nama dok je u svojem Svemiru tkoznašto. Vraćam se radije onom osvetoljubivom stvoru iz Biblije. On je zamišljen kao arhetip muškosti. Kao opravdanje za sve što padne na *pamet jačima. Priča je o zmiji koja je navela ženu da navede muža si da mazne tamo neko voće koje kao nisu smjeli. Čemu to služi? Da objasni da zmije treba tamaniti jer su zle same po sebi (sklon sam reći da je autor te priče patio od straha od zmija). Da objasni da su žene niža bića i da ih treba na svakovrsne načine ponižavati i da su zaslužile sva sranja koja im se dogode jerbo su baš one za njih krive. Da objasni da šefu treba biti slijepo pokoran. Bez ali i zašto. Moderno tumačenje te logike nalazi se tu negdje. Objašnjava i niz stvari poput porođaja, prehrane zmija i mode. No, glavna caka je u zapletu priče. Nije mi skroz jasno krivljenje ljudi za bivanje onakvima kakvi jesu. Reći da je grijeh biti znatiželjan jest čisto maltretiranje i inzistiranje na tupavsoti. A Bog koji si postavi takvo stanje za početno sigurno zna i želi nastavak iz priče. Ili je pervertit koji voli držati stvari pod kontrolom, ali tako da osjeti da se trzaju. Čisto sumnjam da ga je njegovo vanbračno dijete moderniziralo. A sad o žrtvi. Pročitah negdje tvrdnju da se je juda odrekao puno više toga negoli učitelj mu. Isus je par sati bio na smrtnim mukama, a zatim je bio tri dana mrtav. Ljudi iz Abu Ghraiba su trpjeli poprilično više. Danas bi Isus bio u gadnoj gabuli da poželi ponoviti foru s mučenjem. Uznapredovali smo. Juda je pak, prema crkvenom vjerovanju, zaradio vječno prokletstvo. To je isto malo više od mučne smrti. Priznajem da sam nenačitan po vjerskim pitanjima i da mi je Danteova Božanstvena komedija vodič kroz svijet viđen očima vjernika. Tamo je Juda grešnik broj jedan. A u Bibliji lijepo piše da ga je Isus predodredio za taj posao. Kontradiktorno. Možda u srednjem vijeku nisu najbolje interpretirali Bibliju. Budući da još nitko nije riješio onaj tekst, opisat ću ukratko kako sam kodirao. Najprije sam u jednu tablicu ispisao abecedu. Zatim sam kraj nje ispisao trideset brojki. Zatim sam kraj tih brojki napisao još trideset brojki, ali ponešto drukčijih. Zatim sam kraj tih brojki napisao slova. A onda sam šifrirao tekst i pobacao iz njega sve osim slova. |
08.11.2007., četvrtak
Budući da imam priče za t i u, ali ne i za š, malo ću bezveze tipkati, niti slučajno radi pritiska, osim onog ovisničkog
|
U ovom sam času po tkoznakoji put dokučio da i idiotarije treba znati sklopiti. Pokušat ću s nasumičnom rječju. - Leptir. Bolje ne. Pada mi na pamet samo nekoliko mrtvih leptira koje čuvam u nekakvoj kutijici, nekoliko mrtvih kojih više nemam, nekoliko živih koje sam poslikao i strahovito puno živih koje nikad vidio nisam, ali nekako mi se čini da postoje. - Leptir! Misliš da ćeš mijenjanjem interpunkcije izvršiti nekakav pritisak? - Leptir? Znaš li ti ikoju drugu riječ? - Leptir. Aha, onda u redu. Mislio sam da zajebavaš, ali ako si idiot, onda ti ne zamjeram. - Leptir! Pa što ti je? - Leptir. Čekaj malo, ti mi zapravo nisi htio predložiti leptira. - Leptir! A što si mi onda predlagao? - Leptir!! Samo te zafrkavam, znam da ne mogu razumjeti što pričaš kad si ograničen na jednu jedinu riječ. - Leptir!!! Opet seruckaš s interpunkcijom. - Leptir? Hoćeš reći da ne znaš što je to interpunkcija? - Leptir. Pa ti ne samo da si retardiran, nego i nepismen. - Leptir!!! I neuravnotežen k tomu. - Leptir!!!! Mislim da ne možeš staviti toliko uskličnika na jedno mjesto. - Leptir!!!!!!!!!!!!!!!! A možda i možeš. Primijetih da svađe s pokemonima, Timmyjima ili Ookovima nisu naročito zanimljive, a, shodno tomu, nije zabavno ni prepucavanje s vlastitim retardiranim prokreacijama. - Leptir!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! Zato evo jedan jednostavan zadatak. Napisao sam jednu jednostavnu i bedastu poruku i zatim ju šifrirao po leptiru. Na koji točno način, nije red reći. Točke, razmake i sve slično sam izbacio. Eventualnom profesionalcu bih poručio da je ovo više zagonetka nego kodiran tekst što znači da se je ključa lako domoći i nije potrebno raditi sustavno. TI TR ET IP TI TT IL IP E II PR E TL EL E PP ET PP E IL TE TT EL E TT II E TR ET I ET TE PE T E IL PI IT RL PE IL E TL TT PT E TT IT II TT EL IL PT TR PE II ET TE TT PP TI TT TR IT T PE PT E PT TT TE ET IR TE E TL IE IP TT P PE PL TE E TI PE IL E TT E EL E II E IP PE PT E PT II IT PT II E IR PE TL IT EL TR IT TR ET I ET TE PE T IT IT IR ET II IE PE IT TT P IR PE TR EL E PE TL E TL TL E TEPP ET TT EL TT IL E TL EL ET IL ET IP ER TT EL PE TE E IL TL E IP TR E TL EL ET P PE PI TE PE TL TT IL IP E II PR E TL IL E TL TT TI TT IR EL TR E II EL TT IL PP ET IP PR PE II TT TL TR PP ET IE E II E I IT PE I ET IL IP PE IP E TL TE E TR E II TE TT |
03.11.2007., subota
Enti pokušaj da blogovski odgovorim na najvažnija pitanja koja ljudi vole postaviti kad se žele praviti pametnima
|
Prije svega, želim zahvaliti etanolu koji mi je omogućio da budem priseban odgovoriti na svako pitanje koje mi se postavi, pod uvjetom da sam još uvijek pri svijesti. Pitanje prvo: Je li prije bila kokoš ili jaje? - Kokoš nikako nije bila prije jajeta, a u većini je slučajeva bila poslije. Pitanje drugo: Ima li Boga? - Opet treba cijepati na podpitanja, ali dat ću genijalan taktički odgovor: Odgovor je u vama. Stvarnost vam ionako nije dostupna. Pitanje treće: Ima li života izvan Zemlje? - Svakako ima. Alternativa je vjerojatna koliko i mogućnost da vam desna ruka ode od tijela i vrati se neoštećena. Pitanje četvrto: Tko je ubio Lauru Palmer? - Nemam pojma, premlad sam da znam za događaje iz te serije. Pitanje peto: Ima li nadnaravnog? - Nema. Pitanje šesto: Ima li neobjašnjivog? - Ne, samo neobjašnjenog. Pitanje sedmo: Zašto imamo osjećaje? Zašto ponekad koristimo izraze popus srca i duše? - Tomu su krivi hormoni. Sve drugo je tek povod. Pitanje osmo: Zašto su stvari prolazne? - Zato jer nisu trajne. Recimo da je fiktivni Tvorac žrtvovao vječnost da dobije dinamiku. Pitanje deveto: Zašto se više ne mogu sjetiti nijednog dobrog pitanja? - Zato jer sam pod gasom. Kad se malo otrijeznim, dodat ću valjda još pitanja i odgovora. Osim ako ne zaključim da mi je natipkotina predobra da bi ju se mijenjalo. Naravno, vjerojatnija je mogućnost da ću se ovog teksta sramiti. Ne da mi se čak ni cijepati na paraličnosti da još malo produžim tekst. - Lažeš. Hvala. Ne znam kako, ali svijest mi se dovukla do jednog davnog sna u kojem sam bio u ili pokraj šume nekakvih palmi ili nečeg sličnog. Bilo je jako zeleno. Sad mi uporno uskače riječ ananas. Zbilja ne znam kako sam se toga prisjetio, ali drago mi je. Da mogu, snimao bih svoje snove i gledao ih kasnije. Odgovori na pitanja koja si nisam sam postavio. Ma neću... |
