...in patria sua
30.12.2007., nedjelja
Neki mozgaju, a neki (m)ud(r)uju
|
Primijetih da već duže vrijeme nisam tipkao baš bezveze. - Stalno tipkaš bezveze. Mislim na svjesno tipkanje bezveze. - Hoćeš reći da si nešto slučajno otipkao bezveze? Ne, nego nisam tipkao da bi bilo otipkano bezveze. - Ali moraš priznati da ma što tipkao, sve su ti natipkotine bezveze. Dosta tipkanja bezveze. - Zašto sad više nećeš tipkati bezveze? Dojadilo mi tipkanje bezveze. - Kako kad uvijek tipkaraš bezveze? Nekad mi se sviđa to što sam natipkao bezveze. A sad zbilja dosta tipkanja. - Bezveze? Kako god. - Nisi potrošio sve mogućnosti tipkaranja bezveze. Što hoćeš, da cijeli post posvetim tipkaranju bezveze? - Pa i počeo si s tipkanjem bezveze. Ali za potpuni ugođaj trebao bih prebrojiti sve mogućnosti tipkanja bezveze. - I tipkaranja bezveze. A onda i tipkovanja bezveze. - Bolje ne, previše bi bilo tipkovanje bezveze. A da mijenjamo tipkanje bezvezarija? - Samo naprijed, ali onda će ti se barem udvostručiti broj tipkanja bezvezarija. Onda se radije vraćam tipkanju bezveze. Zapravo odustajem jer sam primijetio da sam neke stvari više puta otipkao bezveze. Idem radije sumirati godinu. Vjerojatno sam aproksimativno isti idiot kao na početku iako sam planirao biti nešto drugačiji. - Recimo šeprtlja mjesto idiota. Ma ne, kanio sam smanjiti broj paraličnosti. - Postati ubojicom!? Ma ne, samo bih vas arhivirao. Potopio u formalin i povremeno obrisao prašinu s vaših staklenki. Ponekad i prodrmao pokoju da vam malo oživnem ionako besmtrnu nadu u izlazak. - Samo se ti grozi. A ja ću ti reći da na početku ove godine nisi ništa odlučio. Lijepo. Onda se mogu dičiti da sam ispunio sve dane zavjete. - Nisi bio dovoljno pri sebi da bi znao da treba neke stvari planirati, makar i tek formalno. U ovu godinu si uletio pravo naglavačke. Kad već spominješ naglavačke, uvijek mi je na tu riječ prva asocijacija narepačke. - ? Ne kužiš? - Kužim, ali moram ti na neki suptilan način reći da bi bilo pametnije da ponekad šutiš. No, sad je malo kasno. - Imaš tipku zvanu bekspejs. Hoćeš reći tipkovnično brisalo? - Pusti sad to. Uzet ću ti misao, ali to je ionako nevažno kad tipka isti stvor. - U službi multiple svijesti. - Ma pusti ga, samo se preserava. A koju si mi misao kanio uzeti? - Narepačke. To je kad izbacuješ mačke iz kuće pa neke padaju naglavačke, a neke narepačke. Živo me zanima je li ikome osim meni smiješna pomisao na mačke koje bježe koliko mogu. - Vjerojatno nije. Jedna kratka digresija. - Bolje ti je da se držiš digestije. Tu si pametniji. Digresija. Mačkama je bolje padati naglavačke nego narepačke. U prvom slučaju trebaju samo ispružiti noge i dočekati se, a u drugom se moraju i okretati. - Ovisi to kako baciš mačku. Ako ju baciš narepačke s blagom rotacijom prema naprijed, onda je moguće da će se dočekati pravo na sve četiri. Obično ljudi ne bacaju mačke zato da bi se dočekale na noge. - Obično ljudi uopće ne bacaju mačke. Nisi trebao na to skretati pozornost. Sad ću ispasti bolesnik. A nisam mačkama ništa nažao učinio već bar sedam godina. A nisam ni prije, ako se usporedim s onima koji su mačke ubijali ili ozljeđivali. - A sad još reci da nisi davež jer su tvoje govorancije neusporedivo kraće od Castrovih. Ne ciljam na to. Koliko se sjećam, sumarno sam mačkama više koristio nego štetio, a nisam ih ozljeđivao. - Jesi ih napucavo, bacao okolo, štipao ih za repove, razvlačio ih kao lutke, puhao im u uši da tresu glavom, plašio ih, rastjerivao, davao im kojekakve splačine za jesti, uopće im ne davao jesti, ... Trima točkicama poručuješ da nema više ničega. - Svejedno bi ti mačji sud odrezao neku kaznu. Ne štujem nikakav sud osim vlastite savjesti. - Kao da tvoja savjest ne može oformiti mačji sud. - Mijao mrnjao mrrnjao miijao mjau. Ne razumijem. - Poziva te da se predstaviš kao optuženi. Čekaj malo, pa nisam još ni umro. Zar takvi sudovi ne čekaju da prođe svaka mogućnost da se počini još kakav grijeh. - Mrnjaaaao mijao Mrrrrrrnjau. - Kažnjen si zbog nepoštivanja suda. Zar nemam pravo na prevodioca? - A što ja sad radim? Svejedno mi je bezveze da me mačji sud tek tako zaskoči. - Pa sam si načeo temu. Mogao si ostaviti ideju, ali ti si krenuo na mogućnosti ostvarenja. Pravo ti budi. - Mijaaaau mnjao auuu mrao. - Što sad kaže. - Ništa. Upucava se nekoj zgodnoj porotnici. - Mnjaoooooooo mnjaooooooo mnjaooooooo. I dalje se upucava? - Ne. Upravo ti je dao zadnju šansu da nešto kažeš prije nego što nastave suđenje bez tebe. I što da mu kažem? - Ponudi mu kakav komadić mesa. Ti su suci dosta podmitljivi. Kako? - Izvedi u stvarnosti. Zar ne čuješ Malog Bijelog Crnka da mnjauče od jutra? Kakve to veze ima sa sudom? - Bitno je da si umiriš savjest. Čemu onda cijela priča o sudovanju ako je bitno samo to da mi mačke dobiju nešto za jesti? - Tako. Zanimljivije je. Iako puno cijeniš hladan analitički um, bilo bi ti strašno dosadno da uvijek vidiš samo realnost. Svejedno je jako korisno ostati na zemlji. - Ovisi. Helada ti je već razbila dogmu o nužnosti uzemljenja, a ti si misli što dalje. Ionako si sam zaključio da ne želiš nikakvih dogmi. Samo, onda postoji mogućnost da imaš dogmu koja kaže: - Ja sam jedina dogma. Nisam nešto pametna jer ne kažem ništa osim: Nemaj drugih dogmi. Ti si prilično beskorisna dogma. - Zašto si me onda izmislio? Čisto kao posljedicu težnje da se dogme izbace. Na kraju bih i tebe morao nekako ugasiti. - Ali zašto? To bi bila čista idiotarija. Bez mene bi mogao upiti neku drugu dogmu koja bi te počela nekamo vući. Ja te samo držim što dalje od svega. To i dalje nije sloboda. Samo sam fiksiran podalje od svega normalnog ljudima. - Recimo da me ugasiš nakon što si se riješio svih ljudskih dogmi. U takvom stanju bio bi savršeno slobodan i zbog toga prijemčiv na sve. Zarobila bi te prva idiotarija na koju bi naletio. Sloboda je strahovito nestabilno stanje. Mogu se izolirati od ljudi. - Ali ne i od misli. Ti već nosiš sve dogme koje znaš, samo što su sputane tako da ne rade štetu. Ne moraš pitati tko pazi da se ne oslobode. Prihvatit ću te onda kao nekakovo osiguranje. - Bez perverznih primisli vođenih krivim naglaskom, molim lijepo. Sad zbilja dosta. Ako se izuzme politika koju sam još ne riješio, ova godina mi je bila prilično lijepa. Riješio sam slobodu tj. stvorio iluziju o nepostojanju apsolutne i nužnosti patvorene tako da se tim pitanjem više neću živcirati. Sretna Nova i nova svima kojima je stara generalno bila u redu. Kojima nije, pravo im budi. |
26.12.2007., srijeda
U(pornost)
|
Ulazim u tramvaj. Poluprazan. Sjedam što dalje od vrata. Što dalje od propuha. Vadim neku knjigu iz torbe i pokušavam zaboraviti ostatak svijeta. Više zbog knjige nego zbog svijeta. U neko doba primijetim staricu koja se kreće pravo prema meni. Razmišljam ustati ili ne. Baba se postavlja u stav "ustani, mladiću". Ignoriram. Ima još nekoliko praznih mjesta. Čitam. Ljudi ulaze i izlaze. Čitam. Baba je i dalje na istom mjestu. Čitam. Mali crni mačići plešu po krovu. Rugaju mi se. Pokušavam se razbuditi. Čitam. Neki crnac (valjda reper) kaže corny ripe. Moram nabaviti neko manje uspavljujuće štivo. Baba i dalje stoji kraj mene. I dalje ima par slobodnih mjesta. Čitam. Baba je superbaka. Vadi avion iz močvare. Iz njega ispadaju žabe i koferi. Budim se. Bolje rečeno, osciliram oko ruba svijesti. Baba postaje nervozna (ili sam to tek sad primijetio). Malo se trza i lupka nogom. Ima nešto drveno ili metalno u cipelama. Suptilno me gurne laktom. To me potpuno razbudi, ali nakon pola rečenice iz knjige kroz prozor ulijeću smogovci. To su ovce od smoga. Stvarni svijet. Baba se nakašljava. Nadam se da nema naviku hračkati po tramvajima. Razmišljam kako bi bilo da joj ustanem kad tramvaj dođe na okretište i pitam želi li možda sjesti. Svijet je golema banana, a ja pokušavam doći do vrha bez da se poskliznem. Baba me opet gurnula laktom. Ovaj put znatno jače. U sebi se smijem fiktivnoj babi kojoj pukne kost nakon što je nekoga udarila. Ovoj nije ništa. Tramvaj skreće ulijevo. Došli smo do okretišta. Neki se već spremaju ustati da izađu iz tramvaja. Baba se ne miče. Osjećam na sebi mrk pogled od parsto kilograma. Ne usuđujem se okretati glavu. Naročito ne prema gore. Da ne naletim na što u srodstvu sa Stenom ili Eurijalom. Tramvaj staje. Vrata se otvaraju. Ljudi izlaze. Baba ne trza. Kao da se ukočila. Odjednom pušta šipku i hvata se za vrat. Grči se i polako pada na pod. Ostaje nepomično ležati. Gledam zbunjeno. - Ste dobro? Ne reagira. Ne ponavljam pitanje. U maniri poštenog građanina prekoračujem sad već lešinu i izlazim van. Ne gdje u zraku mi dopire do svijesti da se nitko nije ni okrenuo prema babi. Valjda postoji opće pravilo da se upravo onaj najbliži mora pobrinuti za ozlijeđene, bolesne i mrtve osobe kao i sve koji na neki način traže pomoć. Okrećem se s nelagodom. Baba sjedi na mojem mjestu. |
22.12.2007., subota
T(rapavi pokušaj kopiranja ne znam pravo koga (možda Borgesa ili Lovecrafta))
|
Tada sam još bio klinac i puno toga mi nije bilo jasno. Pravo rečeno, nije ni sad. Iako bi trebalo biti. Ipak me je Maeretov test strpao u gornju klasu. Školovao sam se u školi za posebne. Ona je imala dvije funkcije. Jedna je bila da se inteligentnijoj čeljadi dade koliko-toliko podnošljivo okruženje, a druga, važnija, da se isti kontroliraju. Iako većina opasnih obično propadne do dvadesete, neki mogu preživjeti i raditi sranja. Ja nisam. Lijepo sam se uhljebio kao kontrolor informacija četvrtog razreda (ti proučavaju medije i reklame) i nisam se nikad ni potrudio nekamo maknuti. Očito sustav djeluje. Zapravo, bolje je to zaključiti iz činjenice da, izim stalne postave gatara, iscjelitelja, radiestezista, aurogledalaca, indigo-receptora, medija, fešn-gurua, mađioničara, homeopata i sitnih političara, nema slobodnih širitelja idiotarija i bunitelja masa. Iako smo svi u klasi već bili izolirani i blago upropašćeni zbog toga, dobra stara evolucija je pokazala da je solidarizacija prisutna samo kad i izravna opasnost. Mi smo bili praktički odvojeni od ostatka svijeta i za prva dva tjedna stvorila se standardna struktura. Oni jači zauzeli su bitnije uloge, a slabiji su se vadili inteligencijom. Istina, spačke koje smo jedni drugima radili bile su nešto blaže od onih koje smo do toga trpjeli. Izgleda da svaka grupa djece ima nekog tko bude glavna žrtva. U nas je to bio Tipik. Ne pitajte otkud mu to ime. Po rođenju je nazvan Lucije, ali na to ime se nikad nije odazivao. Na njega uopće nije reagirao. Tipik mu je valjda bilo prezime, ali nitko ga nije pitao. Barem ja nisam. Tokom šest godina obratio sam mu se valjda svega triput, a i to tek silom prilika. Nisu ni drugi s njim razgovarali. Dobrim dijelom zato što je većinu vremena šutio. Može se reći da se zapravo sam izolirao jer su nastavnici pazili na to da nitko ne ostaje po strani. Država ne voli kad propadaju posebni jer ih je malo. Zaboravih reći da je moja sad već bivša škola jedina svoje vrste. Da se vratim na Tipika. On je na prvi pogled izgledao kao obično uplašeno dijete, a tako se i ponašao. Samo što obična djeca prestanu biti uplašena nakon nekoliko minuta. Kao učenik nije puno odudarao do treće godine. Tada su se počele zbivati čudne stvari koje nikad nisam razjasnio. Istina, nisam se ni trudio. Ljepše je kad možeš pričati o misteriji nego kad istu razbiješ i vidiš da i nije bogznašto. Dakle, negdje u jesen treće godine prvi put se pojavio s Knjigom. Kako je i inače nosio nešto sa sobom, nitko nije na to obraćao pažnju. Ionako bi se uvijek zavukao u neki kut i čitao. No, s Knjigom je to krenulo malo drukčije. Otprilike mjesec dana nakon što je prvi put donio Knjigu, za vrijeme jedne pauze za ručak, sjeo je (s Knjigom u ruci) prilično blizu nas. U nekom času netko ga je pitao: "Što izvodiš?", a on je, kao da je to čekao, skočio do našeg stola i pokazao rukom na neki redak negdje usred Knjige. U njemu je pisalo: "Što izvodiš?" Što je pisalo okolo, više se ne sjećam, ali znam da smo prilično zbunjeno izgledali dok se on vraćao na svoje mjesto. Da je događaj ostao izoliran, još bi se dalo govoriti o slučajnosti, ali on je tu foru počeo izvoditi prvo svaki tjedan, a poslije i po dvaput na tjedan. Pretpostavljam da je to smatrao svojim društvenim životom, ali više ne mogu znati što se zbivalo u njegovoj glavi. Priča je uvijek bila ista. Za vrijeme ručka pojavio bi se s Knjigom, smjestio negdje blizu nas i čekao. U nekom času doletio bi s otvorenom Knjigom i s nekakvim čudnim smiješkom pokazao na neki redak. Iako opet ne znam što je pisalo oko njih, znam da je svaki put u retku pisalo zadnje što je netko izgovorio prije Tipikovog uleta. Prvi put smo možda još bili samo zabavljeni, ali kako je on to redovito izvodio, počela se javljati bojazan. Slučajnost smo otpisali već drugi put i naše glave polako su se punile najraznolikijim čudesima koja bi Tipiku omogućila da naše riječi traži u nekoj knjizi. Bilo je tu malo obične magije, pa sugestije, pa neurofilozofije, pa varanja, pa na kraju i direktnog mijenjanja budućnosti. Ili prošlosti. Konsenzusa nije bilo. Prije nego što nastavim, da razjasnim dvije stvari. Prvo je Knjiga. Veliko slovo stavljam jer ne znam za ništa slično. Drugo smo mi. Rekao sam već da se u prva dva tjedna uspostavila struktura. To je zapravo bio tek kostur jer su se tek definirali oni koji će biti najglasniji. Do vremena kad je Tipik počeo nositi Knjigu već je cijela klasa bila prilično kondenzirana grupa. Ne treba posebno naglašavati tko je bio po strani, ali čak i on je održavao minimum komunikacije, makar i samo zao što nikad nije bježao. Nekoliko mjeseci nakon što je počeo s citatima (na njih smo se gotovo navikli, osim što su nam neke noćne more bile začuđujuće slične) primijetilo se da mršavi. Iako je Tipik došao kao mršavo dijete, nisu mu okolo stršale kosti. No, u to vrijeme je počeo pomalo podsjećati na Smrt. To mu je netko tu i tamo rekao (kao što je bio smišljen i pseudonadimak Kripik), ali on po običaju nije reagirao. Budući da nam se često sam približavao, stvorila se realna mogućnost da ga netko nešto pita. Pitanja o Knjizi je uredno ignorirao. Kao i sva ostala. Naravno da to nije moglo ići beskonačno dugo. Normalna djeca bi ga možda napala za par dana. Mi smo iza šest mjeseci. Nakon jednog njegovog upada s citatom svi smo poskakali oko njega, a netko ga je pitao kako to izvodi. Tipik je prvo šutio i gledao oko sebe, a onda srušio dvojicu i otrčao prema spavaonicama. U ovom času sam primijetio da se nitko iz drugih generacija nije zanimao za njega. Možda je to zato što se on sam držao isključivo svojih. Ali opet, ni nastavnici se nisu puno bavili njime, osim što su ga tjerali da se ne odvaja kad su se neke vježbe izvodile u grupama. Kako bilo, iste noći nekoliko nas je otišlo do njegovog kreveta (ako se to moglo nazvati krevetom) da vidimo tu Knjigu. Prvo što smo primijetili bio je zvuk. Tipik je očito nešto buncao iako to nisu bile riječi. Zatim smo primijetili da spava s Knjigom. Nakon kraćeg došaptavanja netko mu se približio i istrgnuo Knjigu. Ovaj se nato počeo bjesomučno okretati i pipkati oko sebe pa smo, što radi opreza, a što radi straha, zbrisali. Knjiga je nekako ostala kod mene pa sam ju sakrio ispod svog ormarića. Ujutro kad sam se probudio vidio sam oko sebe mnogo užasnutih lica. Tipik je umro, rekli su mi. To je bilo i zadnje što smo govorili o njemu. On i Knjiga postali su tabu. Nastavnici su nam samo šturo rekli da dva dana neće biti nastave zbog smrti. O uzroku nitko nije ništa govorio. Kako je priča o Tipiku bila zatvorena, nije ni mene nitko pitao za Knjigu. Čak vjerujem da nitko nije ni znao (kao što ni sada ne zna) kod koga je ona završila. Dugo vremena nisam se usudio ni dotaknuti Knjigu. Kao da je bila ukleta. Kad sam na kraju šeste godine morao pokupiti stvari, Knjigu sam zamotao u jednu majicu da ne bi tko vidio dok ju s ostalim stvarim selim u putnu torbu. Kad sam došao kući, pričekao sam priliku kad nitko ne gleda i sakrio ju ispod ormara. Dok je tamo bila, paničario sam da će ju netko otkriti pa sam ju naposljetku odnio na tavan i stavio ispod jedne podne daske. Kad sam poslije nekoliko godina selio u vlastiti stan (svim birokratima država osigurava smještaj), ponio sam Knjigu sa sobom. Oko nje sam našao nekoliko sasušenih miševa. Zanimljivo je da cijelo to vrijeme nisam dirao knjigu. Do danas bila je zamotana u onu staru majicu. Sad više nije. Maločas sam ju otvorio i našao da je sasvim prazna. |
15.12.2007., subota
Ova mi se ideja sviđa makar sigurno nije samo moja. Opet molim da me eventualni poznavatelj te ili slične dosjetke upozori na original.
|
Daj čovjeku dovoljno vremena i sagradit će piramidu. Daj mu premalo i sagradit će Taipei 101 (ili takovo nešto). |
12.12.2007., srijeda
Možda se potrudim ovo dopuniti, ali skoro pa sigurno neću.
|
- Dobro odvagnite svoje odluke. - Ali kako kad nemaju masu? - Imaju zato težinu. |
06.12.2007., četvrtak
Bit će da opet nekog kopiram
|
Jednima bih poručio da samo budu tko jesu. Drugima da budu što jesu. **Apdejt iliti što je pjesnik htio reći. Malo me zbunilo što mi rekoste pa ću, za svaki slučaj, opovrgnuti svaku mudrost gornjih rečenica. One su, naime, puka uvreda ljudima koji se efektivno ponašaju više kao dijelovi kakve amorfne mase negoli kao individue (tj. ne pokazuju baš da imaju karakternih osobina). A kopirao sam ovoga. Još jedna stvar. Po svemu sudeći, nisam nikoga dovoljno motivirao pa da mi razbije šifru. A bilo je jednostavno. Želio sam nešto učiniti s leptirom pa sam njegova slova redom pretvorio u prvih šest znamenki, počevši od nule. Budući da je njih svega šest, odlučio sam se za sustav s bazom šest. Iza toga sam prvih trideset brojeva napisao u bazi šest, a nekakav bezvezni tekst kodirao tako da sam svako slovo zamijenio njegovim rednim brojem zapisanim u bazi šest s tim da su znamenke zamijenjene slovima leptira. |
