...in patria sua
26.12.2007., srijeda
U(pornost)
|
Ulazim u tramvaj. Poluprazan. Sjedam što dalje od vrata. Što dalje od propuha. Vadim neku knjigu iz torbe i pokušavam zaboraviti ostatak svijeta. Više zbog knjige nego zbog svijeta. U neko doba primijetim staricu koja se kreće pravo prema meni. Razmišljam ustati ili ne. Baba se postavlja u stav "ustani, mladiću". Ignoriram. Ima još nekoliko praznih mjesta. Čitam. Ljudi ulaze i izlaze. Čitam. Baba je i dalje na istom mjestu. Čitam. Mali crni mačići plešu po krovu. Rugaju mi se. Pokušavam se razbuditi. Čitam. Neki crnac (valjda reper) kaže corny ripe. Moram nabaviti neko manje uspavljujuće štivo. Baba i dalje stoji kraj mene. I dalje ima par slobodnih mjesta. Čitam. Baba je superbaka. Vadi avion iz močvare. Iz njega ispadaju žabe i koferi. Budim se. Bolje rečeno, osciliram oko ruba svijesti. Baba postaje nervozna (ili sam to tek sad primijetio). Malo se trza i lupka nogom. Ima nešto drveno ili metalno u cipelama. Suptilno me gurne laktom. To me potpuno razbudi, ali nakon pola rečenice iz knjige kroz prozor ulijeću smogovci. To su ovce od smoga. Stvarni svijet. Baba se nakašljava. Nadam se da nema naviku hračkati po tramvajima. Razmišljam kako bi bilo da joj ustanem kad tramvaj dođe na okretište i pitam želi li možda sjesti. Svijet je golema banana, a ja pokušavam doći do vrha bez da se poskliznem. Baba me opet gurnula laktom. Ovaj put znatno jače. U sebi se smijem fiktivnoj babi kojoj pukne kost nakon što je nekoga udarila. Ovoj nije ništa. Tramvaj skreće ulijevo. Došli smo do okretišta. Neki se već spremaju ustati da izađu iz tramvaja. Baba se ne miče. Osjećam na sebi mrk pogled od parsto kilograma. Ne usuđujem se okretati glavu. Naročito ne prema gore. Da ne naletim na što u srodstvu sa Stenom ili Eurijalom. Tramvaj staje. Vrata se otvaraju. Ljudi izlaze. Baba ne trza. Kao da se ukočila. Odjednom pušta šipku i hvata se za vrat. Grči se i polako pada na pod. Ostaje nepomično ležati. Gledam zbunjeno. - Ste dobro? Ne reagira. Ne ponavljam pitanje. U maniri poštenog građanina prekoračujem sad već lešinu i izlazim van. Ne gdje u zraku mi dopire do svijesti da se nitko nije ni okrenuo prema babi. Valjda postoji opće pravilo da se upravo onaj najbliži mora pobrinuti za ozlijeđene, bolesne i mrtve osobe kao i sve koji na neki način traže pomoć. Okrećem se s nelagodom. Baba sjedi na mojem mjestu. |
