Tada sam još bio klinac i puno toga mi nije bilo jasno. Pravo rečeno, nije ni sad. Iako bi trebalo biti. Ipak me je Maeretov test strpao u gornju klasu.
Školovao sam se u školi za posebne. Ona je imala dvije funkcije. Jedna je bila da se inteligentnijoj čeljadi dade koliko-toliko podnošljivo okruženje, a druga, važnija, da se isti kontroliraju. Iako većina opasnih obično propadne do dvadesete, neki mogu preživjeti i raditi sranja. Ja nisam. Lijepo sam se uhljebio kao kontrolor informacija četvrtog razreda (ti proučavaju medije i reklame) i nisam se nikad ni potrudio nekamo maknuti. Očito sustav djeluje. Zapravo, bolje je to zaključiti iz činjenice da, izim stalne postave gatara, iscjelitelja, radiestezista, aurogledalaca, indigo-receptora, medija, fešn-gurua, mađioničara, homeopata i sitnih političara, nema slobodnih širitelja idiotarija i bunitelja masa.
Iako smo svi u klasi već bili izolirani i blago upropašćeni zbog toga, dobra stara evolucija je pokazala da je solidarizacija prisutna samo kad i izravna opasnost. Mi smo bili praktički odvojeni od ostatka svijeta i za prva dva tjedna stvorila se standardna struktura. Oni jači zauzeli su bitnije uloge, a slabiji su se vadili inteligencijom. Istina, spačke koje smo jedni drugima radili bile su nešto blaže od onih koje smo do toga trpjeli.
Izgleda da svaka grupa djece ima nekog tko bude glavna žrtva. U nas je to bio Tipik. Ne pitajte otkud mu to ime. Po rođenju je nazvan Lucije, ali na to ime se nikad nije odazivao. Na njega uopće nije reagirao. Tipik mu je valjda bilo prezime, ali nitko ga nije pitao. Barem ja nisam. Tokom šest godina obratio sam mu se valjda svega triput, a i to tek silom prilika. Nisu ni drugi s njim razgovarali. Dobrim dijelom zato što je većinu vremena šutio. Može se reći da se zapravo sam izolirao jer su nastavnici pazili na to da nitko ne ostaje po strani. Država ne voli kad propadaju posebni jer ih je malo. Zaboravih reći da je moja sad već bivša škola jedina svoje vrste.
Da se vratim na Tipika. On je na prvi pogled izgledao kao obično uplašeno dijete, a tako se i ponašao. Samo što obična djeca prestanu biti uplašena nakon nekoliko minuta. Kao učenik nije puno odudarao do treće godine. Tada su se počele zbivati čudne stvari koje nikad nisam razjasnio. Istina, nisam se ni trudio. Ljepše je kad možeš pričati o misteriji nego kad istu razbiješ i vidiš da i nije bogznašto.
Dakle, negdje u jesen treće godine prvi put se pojavio s Knjigom. Kako je i inače nosio nešto sa sobom, nitko nije na to obraćao pažnju. Ionako bi se uvijek zavukao u neki kut i čitao. No, s Knjigom je to krenulo malo drukčije. Otprilike mjesec dana nakon što je prvi put donio Knjigu, za vrijeme jedne pauze za ručak, sjeo je (s Knjigom u ruci) prilično blizu nas. U nekom času netko ga je pitao: "Što izvodiš?", a on je, kao da je to čekao, skočio do našeg stola i pokazao rukom na neki redak negdje usred Knjige. U njemu je pisalo: "Što izvodiš?" Što je pisalo okolo, više se ne sjećam, ali znam da smo prilično zbunjeno izgledali dok se on vraćao na svoje mjesto.
Da je događaj ostao izoliran, još bi se dalo govoriti o slučajnosti, ali on je tu foru počeo izvoditi prvo svaki tjedan, a poslije i po dvaput na tjedan. Pretpostavljam da je to smatrao svojim društvenim životom, ali više ne mogu znati što se zbivalo u njegovoj glavi.
Priča je uvijek bila ista. Za vrijeme ručka pojavio bi se s Knjigom, smjestio negdje blizu nas i čekao. U nekom času doletio bi s otvorenom Knjigom i s nekakvim čudnim smiješkom pokazao na neki redak. Iako opet ne znam što je pisalo oko njih, znam da je svaki put u retku pisalo zadnje što je netko izgovorio prije Tipikovog uleta. Prvi put smo možda još bili samo zabavljeni, ali kako je on to redovito izvodio, počela se javljati bojazan. Slučajnost smo otpisali već drugi put i naše glave polako su se punile najraznolikijim čudesima koja bi Tipiku omogućila da naše riječi traži u nekoj knjizi. Bilo je tu malo obične magije, pa sugestije, pa neurofilozofije, pa varanja, pa na kraju i direktnog mijenjanja budućnosti. Ili prošlosti. Konsenzusa nije bilo.
Prije nego što nastavim, da razjasnim dvije stvari. Prvo je Knjiga. Veliko slovo stavljam jer ne znam za ništa slično. Drugo smo mi. Rekao sam već da se u prva dva tjedna uspostavila struktura. To je zapravo bio tek kostur jer su se tek definirali oni koji će biti najglasniji. Do vremena kad je Tipik počeo nositi Knjigu već je cijela klasa bila prilično kondenzirana grupa. Ne treba posebno naglašavati tko je bio po strani, ali čak i on je održavao minimum komunikacije, makar i samo zao što nikad nije bježao.
Nekoliko mjeseci nakon što je počeo s citatima (na njih smo se gotovo navikli, osim što su nam neke noćne more bile začuđujuće slične) primijetilo se da mršavi. Iako je Tipik došao kao mršavo dijete, nisu mu okolo stršale kosti. No, u to vrijeme je počeo pomalo podsjećati na Smrt. To mu je netko tu i tamo rekao (kao što je bio smišljen i pseudonadimak Kripik), ali on po običaju nije reagirao. Budući da nam se često sam približavao, stvorila se realna mogućnost da ga netko nešto pita. Pitanja o Knjizi je uredno ignorirao. Kao i sva ostala. Naravno da to nije moglo ići beskonačno dugo. Normalna djeca bi ga možda napala za par dana. Mi smo iza šest mjeseci. Nakon jednog njegovog upada s citatom svi smo poskakali oko njega, a netko ga je pitao kako to izvodi. Tipik je prvo šutio i gledao oko sebe, a onda srušio dvojicu i otrčao prema spavaonicama. U ovom času sam primijetio da se nitko iz drugih generacija nije zanimao za njega. Možda je to zato što se on sam držao isključivo svojih. Ali opet, ni nastavnici se nisu puno bavili njime, osim što su ga tjerali da se ne odvaja kad su se neke vježbe izvodile u grupama.
Kako bilo, iste noći nekoliko nas je otišlo do njegovog kreveta (ako se to moglo nazvati krevetom) da vidimo tu Knjigu. Prvo što smo primijetili bio je zvuk. Tipik je očito nešto buncao iako to nisu bile riječi. Zatim smo primijetili da spava s Knjigom. Nakon kraćeg došaptavanja netko mu se približio i istrgnuo Knjigu. Ovaj se nato počeo bjesomučno okretati i pipkati oko sebe pa smo, što radi opreza, a što radi straha, zbrisali. Knjiga je nekako ostala kod mene pa sam ju sakrio ispod svog ormarića.
Ujutro kad sam se probudio vidio sam oko sebe mnogo užasnutih lica. Tipik je umro, rekli su mi. To je bilo i zadnje što smo govorili o njemu. On i Knjiga postali su tabu. Nastavnici su nam samo šturo rekli da dva dana neće biti nastave zbog smrti. O uzroku nitko nije ništa govorio.
Kako je priča o Tipiku bila zatvorena, nije ni mene nitko pitao za Knjigu. Čak vjerujem da nitko nije ni znao (kao što ni sada ne zna) kod koga je ona završila. Dugo vremena nisam se usudio ni dotaknuti Knjigu. Kao da je bila ukleta. Kad sam na kraju šeste godine morao pokupiti stvari, Knjigu sam zamotao u jednu majicu da ne bi tko vidio dok ju s ostalim stvarim selim u putnu torbu. Kad sam došao kući, pričekao sam priliku kad nitko ne gleda i sakrio ju ispod ormara. Dok je tamo bila, paničario sam da će ju netko otkriti pa sam ju naposljetku odnio na tavan i stavio ispod jedne podne daske. Kad sam poslije nekoliko godina selio u vlastiti stan (svim birokratima država osigurava smještaj), ponio sam Knjigu sa sobom. Oko nje sam našao nekoliko sasušenih miševa.
Zanimljivo je da cijelo to vrijeme nisam dirao knjigu. Do danas bila je zamotana u onu staru majicu. Sad više nije. Maločas sam ju otvorio i našao da je sasvim prazna.
Post je objavljen 22.12.2007. u 13:27 sati.