Trči, samo trči
Prošlo je već nekoliko dana od kad sam pročitao zadnju knjigu japanskog pisca Harukija Murakamija-„O čemu govorim kada govorim o trčanju“, ali razmišljanja o njoj, piščevim promišljanjima, neprestano mi zaokupljaju misli.
Knjiga koja kako sam naslov kaže, najavljuje temu posvećenu trčanju, ipak potiče na razmišljanje o stavljanju znaka jednakosti između piščeva tračanja, pisnja romana i života uopće.
Pisac opisujući svoje pripreme za maratona u New Yorku, prisjeća se svojih početaka u trčanju i odluke o trčanju svog prvog maratona, ali istivremeno se prisjeća i dana i trenutka kada je odlučio napisati svoj prvi roman.
Ono što povezuje maraton i pisanje romana, upornost je povezivanja ideje i njenog ostvarenja, upornost donesenu odluku ostvariti, bez obzira na sve nedaće koje se na tom trnovitom, neizvjesnom, ponekad beznadnom i sumornom putu dogode.
Iza pisca je život ispunjen iskustvom, istrčanim maratonima, napisanim romanima, i mi imamo priliku putovati na piščevim sjećanjima kroz njegove pojedine dijelove.
Trenutak u kojem pisac prepoznaje da je došao do dijela života u kojem su najbolji rezultati zapravo iza njega, da slijedi stagniranje, a uskoro jednog dana i polagano koračanje unatrag, potiče nas na pitanje da li smo i mi dosegli svoje najbolje rezultate koje smo mogli postići, ili su oni zapravo već odavno iza nas?
Pročitao sam većinu Murakamijevih knjiga, i koliko mi se čini, ovo je prvi roman u kojem on razmišlja o prihvaćenosti svojih romana u društvu, premda će mnogi reći i napisati da je Haruki Murakami „Ne samo veliki japanski pisac, već jednostavno-veliki pisac“.
Premda je „favoriti na kladionicama tjedan dana prije objave Nobelove nagrade za književnost“, on ipak sebe ne smješta na tako visoku književnu ljestvicu.
Što reći, nego veliki ljudi su obično jako jednostavni ljudi, pa i njih muče životna pitanja kao i sve nas- „male ljude“.
Vratimo se ipak romanu, ili pitanju zašto ga uopće pročitati, ili tko bi ga zapravo možda najprije trebao pročitati?
Postoji vrijeme u životu kada su nam savjeti najpotrebniji, ali sudeći prema vlastitom iskustvu, mislim da smo tada preponosni, presamouvjereni da bi ga od ikoga tražili, od ikoga poslušali.
Vrijeme je to u kojem se odlučujemo i biramo najvažnije životne ciljeve, najdulja životna putovanja, imamo najveće snove i želje, samo što je problem što je nekad teško izdržati sva odricanja koja su na putu do njihova ostvarenja potrebna.
Ali, život je kako možemo zaključiti poput maratona, i što je najvažnije, mnogi su maraton istričali, mnogi snove koje mi sanjamo ostvarili, što nam daje potvrdu da je puno toga ostvarivo, i da je sve zapravo najčešće na nama samima.
I da, knjigu bi preporučio svim mladima koji žele trčati na duge staze, koji se žele boriti, ali koji ipak razmišljaju da je prepreka pred njima preteška, neriješiva, snage premalo, potpore od publike još manje… i žele odustati.
Usporite trčanje, ali ne ispuštajte cilj iz vida!
Morao sam podjeliti moja razmišljanja o knjizi Harukija Murakamija -„O čemu govorim kada govorim o trčanju“, jer se nadam da će barem jedan mladić, jedna djevojka, koji se osjećaju odbačeni od svih, da im ništa ne ide od ruke, da nema nade…uzeti u ruke ovu knjigu, pročitati je, podignuti glavu i krenuti dalje.
Tko bi rekao da jedan maratonac koji trči i ultra maratone od 100 kilometara, jutrom jedva siđe iz svog stana niz stepenice s trećeg kata do ulice?
Ali on i dalje uporno trči! i to maraton i triatlon!
„Za život se treba boriti“-pjeva nam Bare.
Teško je čitati knjigu, i iskuljučiti „vlastiti kut gledanja“ pročitanog, što naravno može dovesti do iskrivljenja objektivnosti.
Kako se to nebi dogodilo, evo nekoliko linkova recenzije Murakamijeve knjige od strane profesionalaca:
Internet portal „Proncip“-
http://princip.hr/index.php/kultura/knjiga/item/2752-recenzija-knjige-haruki-murakami-o-cemu-govorim-kad-govorim-o-trcanju
Moderna vremena info:
http://www.mvinfo.hr/izdvojeno-kritike-opsirnije.php?ppar=6668
Moderna vreman info- Pogovor
http://www.mvinfo.hr/najnovije-knjige-opsirnije.php?ppar=8746
Ugodno vam čitanje!
|
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
