Na putu do uspjeha, od Oklaja do….
Prije mjesec dana, u dopisivanju mejlovima s prijateljem, izmeđuostalog, napisao mi je:
„Ne znam jesi čuo, ali Brešanov novi junak je ponikao Oklaju... Nisam još stiga pročitat, jedva čekam :)
http://www.mvinfo.hr/najnovije-knjige-opsirnije.php?ppar=8752
Nadam se da neće biti puno stereotipa...“
Odmah sam požurio posjetiti navedeni link, potražiti koju riječ, koju informaciju više o ovoj novoj Brešanovoj knjizi.
Evo što se može pročitati pod navedenim linkom:
Sedam stuba do trona
Ivo Brešan
LINK
Profil 11/2012.
330 str. , meki uvez
ISBN 9789533131559
Glavni junak, Kristijan, rođen je u selu Oklaju kod Drniša.
Njegov otac, Viktor Malina, napustio je obitelj prije nego se on rodio i otišao u Njemačku. Vratio se samo jednom da bi zatražio rastavu braka kako bi se u Njemačkoj mogao bogato oženiti. Da bi je što lakše dobio, na sudu je optužio Martu zbog preljuba i odbio priznati da je Kristijan njegov sin. Tako je Marta sama podizala dijete radeći najteže fizičke poslove i tajeći od sina tko mu je otac.
Poslije četrdeset godina Viktor se vraća kao bogati povratnik, zasnovavši u samostalnoj Hrvatskoj poslovno carstvo. U međuvremenu se Marta razboljela i može joj pomoći samo operacija u inozemstvu. Da bi pomogao majci, Kristijan iznudi od nje ime svojega oca i ode bez majčina znanja k njemu tražiti pomoć. No Viktor ga grubo odbije i izbaci iz kuće.
Kad je Marta umrla, Kristijan se nad njezinim grobom zakune da će se osvetiti.
Prateći Kristijanov osvetnički pohod, Ivo Brešan je u romanu "Sedam stuba do trona" dao živu sliku hrvatske tranzicijske stvarnosti: urušavanja moralnog sustava i nastajanja predatorskoga kapitalizma balkanskog tipa. Oštra društvena kritičnost, zanimljivo profiliranje karaktera te vješto vođenje radnje, glavne su odlike ovoga romana.
MV Info , 23.11.12
Jedva sam dočekao posjet drniškoj knjižnici, kako bih provjerio da li možda imaju ovu zadnju Brešanovu knjigu.
Na moju sreću, knjiga je već stigla u knjižnicu, i samo je trebalo pričekati dan-dva da je zavedu u evidencije.
S nestrpljenjem sam dočekao početak čitanja knjige.
Kroz glavu mi je prolazilo nebrojeno pitanja:
-Da li je Kristijan stvarno iz Oklaja, iz Promine?
-Da li će knjiga baciti neko novo svjetlo na Oklaj, događaje i ljude u njemu?
-Hoću li pročitati neku novu, meni nepoznatu priču o životu u ovom kraju, ili nešto svima već poznato?
-Zašto je pisac radnju romana smjestio baš u Oklaju, i koji ga konci vežu s našim krajem?
Vjerojatno bi se i sam Brešan nasmijao na moja- kako nakon pročitane knjige mogu zaključiti-sasvim banalna, smješna pitanja.
Pisac glavne junake, mjesta radnje, zaplete, negdje mora smjestiti u vremenu i prostoru.
Zašto je baš Oklaj završio, odnosno postao „izvor“ ove priče-mjesto u kojem je rođena većina „junaka“ ove priče, mjesto u kojem se rađaju „likovi“ za koje se može reći da imaju malo dobrih ljudskih osobina?
Da li se inače ljudske vrline i mane mogu točno vezati za imena mjesta njihova rođenja?
Da li pojedinac svojim postupcima definira rodni kraj, ili rodni kraj definira pojedinca?
Gdje se to rađaju iskreni, pošteni ljudi, što jutro počimaju molitvom, svakog čovjeka poštuju beskrajno, životnim stepenicama se penju bez ugrožavanja svojih kolega, gdje grijeh postoji samo kao riječ, a ne kao djelo?
Ali ipak, ne treba zastranjivati ovoliko koliko ja zastranjujuem, i emotivno promatrati (samo) jedno od mjesta radnje u romanu.
Pročitao sam sve Brešanove knjige u drniškoj knjižnici, i „Sedam stuba do trona“, svakako bi smjestio u sam vrh piščevih djela. Odlična je to knjiga koju sam čitao u jednom dahu-što bi se reklo. Nema tu razvlačenja priče nebitnim detaljima, ponavljanja jedne te iste misli kroz deset rečenica…“prozirnih“ i već svima poznatih zapleta radnje…lažnog moraliziranja…
Bilo bi besmisleno kad bih vam svojim opisivanjem pokušao prepiričati radnju romana, jer bih vam na taj način umanjio radost čitanja, čari neizvjsnosti susreta s nepročitanim stranicama…
U svakom slučaju, meni se knjiga na svoj način svidjela…a hoće li se svidjeti vama ….to je već stvar ukusa, a o njima se kako kažu-ne raspravlja…pogotovo kada je umjetnost pisane riječi u pitanju…
|
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
