Od Promine do Kanade…i natrag
Priča o raseljavanju Promine je već stara, i „istrošena“ priča.
Malo se toga tu ima nadodati. Nekad nas je bilo puno (6500), danas nas je puno manje (1085)….i to je to.
Ali, ipak, nije baš sve tako jednostavno….i iza svake brojke krije se cijeli niz sudbina.
Kad bi netko postavio pitanje „Pa gdje su sada svi ti Prominjci?“- tko bi znao točan odgovor? tko bi znao gdje žive, rade, raduju se?
Ali, odgovor na sva ta pitanja ipak jednog dana stiže….
Prije nekoliko dana…u uobičajenoj šetnji sa suprugom ulicama Oklaja….zastanem pred još jednom novom osmrtnicom „Marija Duvnjak pok udova Ivana- rođena Berša“…Baka preminula u 93. godini….
Prezime Berša me je odmah potaklo na razmišljanja o mojim korijenima, mojoj baki Jeki, rođenoj Berša…koja bi da je živa sigurno znala reći koju riječ o Mariji….Možda bi mi znala reći i da li joj je to bliža ili daljnja rodica?
Ali bake nema…oca nema….i ostadoše moja pitanja bez odgovora…..
Ipak, sudbina je htjela da ova priča dobije svoj nastavak.
Prekjučer mi je zazvonio mobitel, a prijetelj Kašnar je započeo priču:
„Živija Sany….Slušaj…tu sam sa obitelji pokojne bake Marije….Njezini sinovi…i rodbina htjeli bi te upoznati?“
-Mene- zašto?
„Ma pričali smo o svemu…pa tako i o Promina blogu. Oni ti žive u Kanadi, Zagrebu….i svi redovito prate Blog“
-Kad je tako… eto me odmah….
I tako, (jedostrano) poznanstvo iz virtualnog svijeta, dobilo je svoj nastavak u stvarnom svijetu….
Obitelj pokojne bake Marije srdačno me dočekala….Raspričali smo se o svemu i svačemu…
Prije svega o našoj rodbinskoj povezanosti, jer se na kraju ispostavilo da je moja pokojna baka Jeka tetka pokojnoj Mariji….
Pa malo o tome kako su prvo Marijini sinovi dospjeli u Kanadu….a prije trideset godina i ona sama…
Na red su došle i razne teme sa bloga…Razlozi zašto Duvnjaci u Kanadi prate Promina blog…Što se njihovoj rodici udatoj u Perice najviše svidjelo od fotografija…
Komentiranje detalja da na njihovoj konobi ( u Oklaju pored stare škole gdje je njihova obiteljska kuća) stoji uklesani natpis „G 1939 -Dunjak Ivan“, a da se oni zapravo prezivaju Duvnjak…itd..itd…
Uglavnom tužan povod za druženje, a s druge strane tako zanimljiv..
Bilo bi lijepo da nas je nešto drugo potaklo na upoznavanje…ali..što je tu je…
Tužan je to način za saznati odgovor na pitanja: „Pa gdje su sada svi ti Prominjci?“- Tko bi znao gdje žive?- Rade, Raduju se?
Na rastanku, jedan od sinova me zamolio da napravim nekoliko fotografija sprovoda, jer svi unuci i unuke i ostala rodbina koja žive širom svijeta, ipak nisu mogli doći na sprovod, pa da barem tako, putem fotografija prisustvuju istom….
I tako je nastao još jedan album fotografija u mojoj arhivi (ali i u obitelji Duvnjak, i Perica) koji će jednog dana svjedočiti kakvi su bili običaji prilikom sprovoda u Promini.
Kod nas je u Promini običaj da nakon sprovoda, obitelj pozove sve prisutne na sedminu, ili kako negdje drugdje zovu karmine.
Znate li zašto se u Promini zove baš „sedmina“?
Sedmina se nekad organizirala sa sedam ljudi koji su na sprovodu bili od najveće pomoći.
Trojica su bila zadužena za otvaranje groba (ili kopanje u zemlji grobnice), a četvorica su nosila pokojnika.
Nekad se davno nosilo pokojnika „na skalama“, i odmaralo na „počivalištima“….ali to je već sasvim nova tema.
Eto, vremena se mjenjaju, i na kraju sam i ja završio na sedmini, donoseći DVD sa fotografijama.
A tamo…opet nove informacije od naših raseljenih Prominjaca….
Sastanem se tako sa časnom sestrom Duvnjak…i ona mi između ostalog kaže kako je bila na Krizmi prije nekoliko dana u Promini, i kao dar jednoj djevojčici poklonila razglednicu Razvođa, staru više od 100 godina!- i eto meni teme za novi post….
Ali vratimo se opet obitelji pokojne bake Marije.
Danas je do mene došao jedan od sinova, i zamolio da se, ako je ikako moguće zahvalim na Promina blogu u njihovo ime svim Prominjcima što su ispratili njihovu majku Mariju na posljednje počivalište groblja kod crkve sv Mihovila u Oklaju. Oni su im od srca zahvalni.
Eto, prenosim ovim putem njihove zahvale, i pozdravljam obitelj Duvnjak koja je već danas na putu za Kanadu....
|
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
