Obećaj mi barem nešto....
Život bez obećanja, život je bez budućnosti. Čemu se nadati, ako nam nitko ništa nije obećao „bezuvjetno dati“. Ali uvjeti uvjek postoje, i malo toga se „bezuvjetno daje“. Nažalost neke životne priče ne sadrže na dnu „ugovora“ niti sitno ispisanim slovima „posebne uvjete“ da se ako smo malo oprezniji barem malo bolje zaštitimo-pripremimo . I tako nam život ide...i nadanja teku...
Ali tko može platiti onu sreću koju nam donosi maštanje o obećanim snovima?
Zavalimo se u naslonjaču, zabacimo ruke iza glave....i misli krenu...kad napravim ovo...onda ću...pa ću...a onada...pa ću....i živimo neki novi život, a da se ne pomaknemo iz naslonjača... da se zapravo ništa konkretno nije promjenilo, ali osjećaj je dobar. Vjerojatno bi se i psiholozi složili- „Bravo, pozitivno razmišljanje je važno-na dobrom ste putu“.
Ovih dana sve pršti od obećanja na TV-u, radiu...u novinama.
Bliže se izbori i svi obećavaju nešto novo. Od nove godine, kao da dolazi novo vrijeme, novi život...A ovo danas, ono jučer....prije mjesec dana...prije godinu...dvije...kao da se nije ni dogodilo...kao da nam i prije četiri godine netko nešto nije obećao... kao da se i tada nešto i nečemu nismo nadali....
I gdje smo stigli?
Već nekoliko godina poznajem jednog mladića- vodoinstalatera.
Vjerojatno većina vas sada u galavi polako sastavlja sliku neurednog momka u kombinezonu, sa sendvićem mortadele u ruci, sa pivom na bloku pored njega....a oko njega razbacane razne cijevi...a u pozadini lagano „cepa cajka“.
Dobro, nešto od svega navedenog „kao na slici“, možda bi i moglo proći-puno toga ne, ali dodajmo tome i da momak govori tečno engleski, gorljivo raspravlja o duhovnim temama...lažnom moralu....od svoje 18 godine radi za jednog obrtnika i pošteno zarađuje svoj kruh.
Njegovi snovi nisu veliki. On prije četiri godine nije tražio nikakva posebna „obećanja“, nikakve spektakularne promjene. Njegov san bio je jednostavan....Svakoga dana dignuti se u 5 sati...Sjesti u svoj auto i krenuti prema 60-ak kilometara udaljenom Splitu...a često i do još daljeg Omiša, Makarske...Dubrovnika....raditi više 12 sati dnevno...zaraditi svoju kunu... kupiti malo bolji auto...imati za piće...pronaći curu..oženiti se...
Vjerojatno je većina vas koji ovo čitate čula makar jednom rečenicu tipa „U hrvatskoj je samo ovaj mjesec zatvoreno više od 500 obrta“. Informacija kao i svaka...Pretvorili smo se u društvo koje jako brzo filtrira vijesti od kojih “ima koristi“, i vijesti od koji „nema koristi“.
Nekad se sjetimo da bi trebali biti solidarni...da nas se 90% deklarira katolicima...pa poslušamo kako radnici „Đakovštine“ nemaju djeci za kruh...prokomentiramo tu vijest da bi sami sebi ispali osjetljivi, solidarni...
Zgrozimo se nad sudbinom čovjeka kojem je dnevni obrok jedna kifla....Koji na pitanje novinara da li je to žalosno odgovara „Dašta nego je žalosno...i iskreno mu se popune oči suzama...a ljudska skromnost i poštenje natjera da to sakrije od svih nas koji ga u tom trenutku gledamo...i život ide dalje.
Moram se još malo udaljiti od teme....Nekidan pričam sa prijateljicom baš na temu radnika u „Đakovštini“...Prijateljica se zgraža nad teškom situacijom u kojoj su se našli ti ljudi...kako im nitko ne želi pomoći....
Upitao sam je iskreno....Koja je korist od našeg zgražanja? Jesmo li im mi spremni novčano pomoći?
Ali vratimo se mom prijatelju...za neke jednom običnom malom čovjeku, ali za mene čovjeku kojem se divim na isti način kao i mojim prijateljima koji su u životu postali bankari...menageri....prodekani...profesori...inžinjeri...
Moj je prijatelj nažalost prije godinu dana ostao bez posla. „Gazda“ –obrtnik za kojeg je radio, nakon 35 godina rada morao je staviti ključ u bravu...“Prijatelju, kao da je odjednom sve stalo. Prije bi ljudi nekako skuckali lovu za priuredit kupatilo...ugraditi novu tuš kabinu...Sada nitko više nema novaca. Nitko ništa ne radi....Moj „Gazda“ se od tuge razbolio...sada nema ni za doktora.....“
I šta sad planiraš, bilo mi je prvo što sam Ga tada upitao?
„A šta planiram....Obećali su mi neki posa u Njemačkoj- 01.09 bi treba počet radit....
Sreli smo se opet nekidan....Pa di si ti Rukfaš (kako ga mi prijatelji od milja zovemo) još nisi otišao u Njemačku?
Razočarano me pogledao...Koje sam ja j....sriće...Litos sam imao četiri ponude za posao...Izabrao sam ovu za Njemačku ...Krećemo 01.09...pa krećemo 01.10....pa na kraju ništa....“
Šta su ti obećanja......ispune ti i ono što ti nitko, nikada, nije nigdje obećao....
Razmišljam kako jedno „obično“ radno mjesto mijenja sve...Razmišljam kako jednog dana kad moja firma krene stopama „Đakovštine“ pakujem kofere i napuštam Prominu....
Razmišljam kako je u Hrvatskoj sada moguće da neki privatnici budu „Pametne gazde“ i svojim trgovinskim lancima pokrivaju cijelu Hrvatsku i ne propadaju...A da je državno kao što su nekada bili Prima, Nama, Dalma, Trgopromet...Mesopromet....morali propasti?
Da nismo uspjeli zadržati niti INA-u, niti HT....a već sutra ćemo prodati i HŽ, Hrvatske Šume, Hrvatske Vode.. i HEP....i tada će i oni poslovati odlično.....
Razmišljam kako će nam biti kad budemo jeli svoju dnevnu kiflu...a neki nas drugi ljudi tada budu preko TV-a nezainteresirano gledali....
......Život bez obećanja, život je bez budućnosti..............??????????????????
|
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
