Otišli su konji bijeli, konji vrani, a ostala đandinera
Već nekoliko godina, jedan mi prijatelj onako usput u razgovoru spomene kako on ima nešto zanimljivo što bi ja trebao uslikati….
Svaki put nešto nam prekine razgovor, i nikako mi da završimo tu temu do kraja.
Prije nekoliko dana, kaže on:
„Slušaj Sanimire, imaš li ti vrimena popodne navratit da mi uslikaš ono o čemu smo pričali? Ja ću sve pripremit, ako ti možeš doć?“
Ma oću doću, vrime je da to više napravimo- premda ne znam o čemu se zapravo radi.
„Vidićeš kad dođeš….“
Tako ja popodne navratim, i moje me prijatelj- (ajmo ga za ovu priliku nazvati Mate, a njegovu ženu Mara), povede do male garaže.
Mate se drži kao mladić, premda su prilične godine i života i penzije iza njega, ali kad je krenuo otvarati vrata garaže, ruke su polako zadrhtale. Otvorio je jedna vrata, pa druga vrata, a ispred nas se ukazala neka starina prekrivena sa nekoliko slojeva najlona i deka.
Mate je skinuo sve te slojeve koje su štitile njegovo blago, i ispred nas se ukazala predivna stara đandinera, ili za neke koji nisu iz naših krajeva-kočija.
Izvukli smo đandinaru na sunce od kojeg se godinama skrivala, a onda je došla i Matina žena, Mara. Đandinera je prelijepa, o tom uopće ne treba pričati, to će te vidjeti na fotografijama koje su prilog ovom postu… ali meni je nešto drugo zapelo za oko.
Zajedno sa izlaskom đandinere na sunce, na licu Mate i Mare mijenjali su se smijeh i sjeta.
Koliko smo samo svatova prevezli u njoj…. „Pedeset godina je u nas, a mi smo je uzeli staru nekoliko godina….To ti je onda bilo, k'o da sada voziš Mercedesa….“
Gledajući Matu i Maru, slušajući njihove priče na koje ih je potakla đandinera, padaju mi napamet razne misli…
Čovjek živi poput ove đandinere, vječito putuje tjerajući svoje konje.
Đandinera i konji -zapravo naše želje, snovi…. a za sve to putovanje na kušnji su cijeli život iskrenost, poštenje, ljudskost- naši odnosi prema drugim ljudima.
Kad nam život dođe u neke mirnije vode, kad se konji umore i krenu svojim putem, ostaje nam da razmišljamo i sjećamo se naših putovanja. Ostaje nam da vidimo gdje smo stigli…
Gledajući Matu i Maru, likove ove priče koji su stvarni, samo sam im imena izmijenio… Gledajući kako sa osmjehom nakon preko četrdeset godina braka gledaju jedno drugo….Ja sam vidio puno više od jedne obične đandinere zbog koje sam zapravo kod njih došao….
Vidio sam jedno dugo sretno, iskreno… pošteno putovanje…Vidio sam da se isplati pošteno živjeti, prihvatiti vrijeme u kojem nas polako napuštaju konji vrani, a tada ostajemo u kočijama koje smo čuvali ili uništavali cijeli život.
Ali da se vratim opet đandineri.
Mati je teško održavati đandinru i žao bi mu bilo da jednog dana propane, da ostane zaboravljena, i odlučio ju je prodati nekomu tko bi je čuvao na isti način kao on zadnjih pedeset godina.
Ako je netko ozbiljno zainteresiran za đandineru, neka se javi na moj e-mail promina.blog.hr@gmail.com, i ja ću Vam dati Matin broj telefona.
Fotografije možete pogledati pod linkom:
http://s112.photobucket.com/albums/n187/prominac/Promina%20blog%202009/Djandinera/
Nadam se da će đandinera doći u prave ruke….
Oznake: Život u Promini
|
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
