Vremena se ne mjenjaju?
Vremena se mijenjaju, često znamo koristiti kao poštapalicu.
Ipak, neke stvari se nikad ne mijenjaju, one ostaju, žive u svim vremenima.
Nešto što se nikad ne mijenja, je ljudska pohlepa.
I taman dok jedni shvate još za svoga života, da sve nije u novcu, rode se drugi… željni moći, novca, slave, i ljudska pohlepa ide dalje.
Za novac, moć, radi se sve.
Primjera ima mnoštvo, samo pročitajte dnevne novine…
Zadnji primjer, kod nas u Promini je dovoženje opasnog otpada.
Kome bi normalnom palo napamet dovesti u svoj rodni kraj opasni otpad?
Kakva je to vlast koju je narod izabrao, kojoj vjeruje, kad tom istom narodu dovozi u „kuću“ opasan otpad?
Još nas na kraju tješe, „naša analiza je pokazala da je opasan, ali nije kancerogen, mutagen…“
To je isto kao da na sudu kažete, „ ja sam svojoj djeci oduzeo automatsko oružje, ali sam im podijelio lovačke puške da se igraju rata… Nisam ja kriv što su poginuli!
Moja analiza je pokazala da lovačke puške nisu automatsko oružje…“
Uglavnom, žalosno zvuči, ali je istinito, za dovoljno novca, postoji vlast (postojala je vlast?) koja je spremna dovesti opasan otpad ljudima koji su za njih glasali jer su im vjerovali da će za njih činiti dobro!
Ipak, povod za pisanje ovog posta je nije bio otpad.
Povod je pjesma koju sam nedavno dobio na mail, a davno sam je čuo i zamislio se nad njom…
Xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx
Pjesma - Zaustavite brod
mons. Ante Ivasa
Zaustavite (taj) brod (ljudi),
zaustavite taj crni brod
što bijeli kamen,
otkinut iz njedara mojih,
nosi i vozi
u neka druga njedra,
tuđa ...
Zaustavite taj brod, ljudi.
Neka mu makine stanu,
neka mu sirene zamuknu,
neka se ne čuje više
onaj strašni promukli zvuk,
onaj sirene huk
što zavija u bol sav moj puk.
I neću da bude muk
Muuk...muuuuuk....muuuuuuuk
Zaustavite taj brod, ljudi moji,
zaklinjem vas i klečeći molim!
Ako nećete vi,
molit ću vjetrove
neka more razbjesne.
Molit ću lanterne
neka sva svjetla pogase.
Ako nećete vi,
molit ću svetoga Nikolu
neka digne stare bove i lance,
neka na forticu postave straže.
Zvati ću pustinjaka da se u špilji moli,
svetoga Antu neka svoj Kanal zatvori,
i Mihovila da s tvrđave svoje koplje uperi,
i zaustave ukleti brod.
Zaustavite taj brod, djeco moja.
Ako nećete vi
probudit ću Krešimira,
Antona i Fausta ...,
probudit ću Jurja i Nikolu
i Ivana što sanja na stupu...
Dozvat ću sve moje, odasvud:
iz Zagreba, iz Hrvatske, iz Europe, Amerike i Australije ...,
one moje iz ciloga svita.
Zaustavite taj brod,
jer to nije brod ni lađa,
ljudi moji, to je krađa.
To je moj kamen.
To je moj znamen.
Na tom sam kamenu sazdan,
od njega isklesao svu svoju povijest.
S njim sam gradio
tvrđave svoje, palače i kale.
U kamenu sam uklesao
svoje ime i sliku
i katedralu časnu, svoj ponos i diku.
Zaustavite taj brod tuđi.
Treba mi taj moj kamen
za mnoge nove Katedrale
i nove kuće i kale ...,
za nova svitanja
i nove pjesme,
moje djece (nove).
Volim vas, zovem i čekam i molim:
trebam vaša srca, mudrost i ruke.
Za vaše lađe
otvaram sve svoje luke.
Vaš Šibenik.
Xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx
Lijepa pjesma.
Izgleda da su je neki dobro čuli, a posebno u ovom dijelu:
„Dozvat ću sve moje, odasvud:
iz Zagreba, iz Hrvatske, iz Europe, Amerike i Australije ...,“
Prema nekim saznanjima, netko još doziva svoje … iz Zagreba, iz Hrvatske, iz Europe, Amerike i Australije ..., ali ne da mu pomognu zaustaviti brodove, nego da dogovori nove linije za Italiju…
Do promjene vlasti u Promini , „stara vlast“ je radila sve da poveća sadašnje kamenolome sa sadašnjih dvadesetak hektara, na preko dvjesto hektara. (Što znači 10 puta veći kamenolom, nego onaj što ga sad vidimo na padinama Promine!)
Nova vlast se bori protiv „novih brodskih linija“, i što dobiva zauzvrat?
Blokirani su joj svi putevi… sve pomoći…“treba je zaustaviti“… uništiti…
Jer brodovi moraju ići dalje…
Da se malo toga kroz vrijeme mijenja, najbolje svjedoči zaključak iz sljedećeg teksta pod naslovom „Mlečani, mi, krave, šume, kamenolomi...“ pod linkom:
http://www.morsko-prase.hr/2006/index.php?option=com_content&task=view&id=4463&Itemid=37
„Već se stoljećima priča o velikoj nepravdi koju su Mlečani učinili našoj obali posjekavši sva stabla s morske strane Velebita ugrađujući ih u temelje Venecije. A onda, kao osveta, javljaju se naši strašni gusari koji nemilice pljačkaju venecijanske galije. Do zuba naoružane, ali naši bi ih navukli u Kornate i onda su ih sa svih strana potopili. Ajaa, ja…jaaa…
Neka mi ne zamjere uznesenjaci naše slavne pomorske tradicije, ali prije će biti da su svi naši koji su u to vrijeme plovili znali točno kad mletačka galija isplovljava iz Venecije, i više se nisu usudili na more dok im ne dojave da je zašla negdje za Otrant.
A što se tiče drva, šume ili što je već raslo na morskoj strani Velebita, dovoljno je uputiti se automobilom u Šibenik. Danas, dnevno, stotine kamiona prevoze kamenje iz naših kamenoloma za Veneciju. Nemilice se goleme količine kamenja utovaruje na neke čudne brodove i odvozi u novi temelj tzv. plimnog, podvodnog lukobrana Venecije. Za lovu koja se slijeva u nečiji, privatni džep. Vjerojatno je isto bilo i s tom šumom. Sami smo je posjekli i sami smo je odvezli u Veneciju. I u to je vrijeme to morala biti sitna lova…..“
Odlično mi je povlačenje paralele između velebitskih šuma i kamenoloma…
Jednog dana tako bi se moglo spominjati:
Ovdje je nekad bila planina Promina, ali su je zli Talijani malo po malo „usitnili“ i odvezli u Italiju.
Istinitija bi mogla biti tada priča:
Ovdje su nekad davno živjeli Prominci.
Toliko su bili pohlepni da su prodali Prominu.
Sada nema ni njih, ni Promine.
|
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
