U spomen na dobrog fratra Opu
Većina Vas primjetila je u komentarima blogera pod imenom „Dobri Opa“.
Tko je zapravo bio Dobri Opa, većina Vas vjerojatno zna, ali za one koji ne znaju, slijedi ova priča:
„Berlin/Visovac, (IKA) – U Bietigheim-Bissingenu u Njemačkoj u četvrtak, 22. svibnja, na blagdan Tijelova, u 69. godini života, 51. redovništva u 42. svećeništva preminuo je o. fra Anđelko Validžić, svećenik Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja i dušobrižnik za hrvatske vjernike u biskupiji Rottenberg-Stuttgart.“
„Fra Anđelko, krsnog imena Slavko, rođen je 26. veljače 1940. u prominskom mjestu Čitluk, kraj Drniša, od oca Mate i majke Kate. Filozofsko-teološki studij završio je na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj i Franjevačkom teološkom učilištu "Antonianum" u Rimu.
U franjevački novicijat stupio je 7. srpnja 1957. na Visovcu.
Doživotne je zavjete položio 8. prosinca 1963. u Makarskoj.
Za svećenika je zaređen 24. lipnja 1966. u Rimu.
Nakon ređenja upisao je postdiplomski studij na Franjevačkom teološkom učilištu "Antonianum" u Rimu“.
Rečenice koje možda najbolje opisuju fra Anđelka, izrekao je provincijal fra Željko Tolić:
„Kao čovjeka doživio sam ga vrlo otvorena i iskrena, dobronamjerna i vrlo plemenita.
Nije imao mnogo, a nije se oko toga previše ni trudio. Samo ono što je potrebno, bilo mu je dosta, sasvim dosta za njegovu nezahtjevnu dušu“.
„Kao redovnika sam ga doživio sasvim raspoloživa. U dijalogu je znao strpljivo slušati, ali je želio da se i njega čuje, uvaži i razumije“….
Dugo me mučilo što o fra Anđelku nisam napisao ništa na promina.blog.hr-u.
Skoro svaki dan kad prolazim na putu prema poslu kroz Čitluk, stari suhozidi sjete me na „moj dug“, na nenapisani post… neispričanu priču…na jednog marljivog čovjeka kojeg više nema..
Svatko je na svoj način doživljavao fra Anđelka, pa tako i ja.
Za mene je on bio fratar sa svim vrlinama koje bi po meni fratar trebao imati…
Bio je strpljiv, skroman… živio je u skladu s onim što je propovijedao.
Ali zašto me baš suhozidi podsjete na fra Anđelka?
Svaki svoj dolazak u Prominu, fra Anđelko je koristio kako bi „njegovao“ stare suhozide.
Današnje vrijeme na njih je zaboravilo… Malo je ostalo marljivih ruku koje su spremne podizati te stare svjedoke jednog skromnog vremena u kojem nije bilo toliko betona kao danas. A tim zidovima nije bilo lako.. Svako malo su ih rušili neoprezni vozači, bure… vjetrovi… „zubi“ vremena.
Ali zidovi u Čitluku znali su da će s novim proljećem, ili ljetom doći njihov čuvar fra Anđelko, njihov zaštitnik, te će opet zasjati u punom sjaju…
A zidovi su u Čitluku kao i naše društvo sastavljeni od mnoštva pločica… Zahtijevaju dosta vremena graditelja da svaka pronađe, da svaka dođe na svoje mjesto.
Fra Anđelko je s ljubavlju i posebnom pažnjom uzimao svaku pločicu, isto kao što je prilazio svakom čovjeku, svakom vjerniku kojeg je upoznao na svom ovozemaljskom putu.
Lijepo ozidani suhozid je isto kao i zajednica u kojoj se svi njeni članovi uzajamno poštuju, jedan drugog podupiru, jedan se na drugog oslanjaju, jedan drugog usmjeravaju…
Zato je fra Anđelko vjerojatno volio suhozide… i zato oni još stoje u lijepom skladu svjedočeći o svom graditelju….čovjeku koji se trudio poslati poruku ( kako kaže fra Željko Tolić): „braćo, sudjelujmo u životu jedan drugoga; život je lijep i jednostavan; ne koristi previše imati, i malo je dosta za sreću“.
Ipak, sve ovo što sam ja napisao o fra Anđelku, samo je jedno slovo u odnosu na sve priče koje bi se o njemu mogle napisati…
Zato se vraćam na početak mog posta: „Većina Vas primjetila je u komentarima blogera pod imenom „Dobri Opa““.
Dobri Opa je blog autora Ivica Gašpar (prominskog zeta) na kojem možete pronaći puno više postova o našem Promincu, našem pokojnom fra Anđelku Validžiću, i svima preporučam da ga posjetite pod linkom:
http://dobriopafraandjelkovalidzic.blog.hr/
Na kraju mogu samo reći:
Bože daj nam još „graditelja“ poput fra Anđelka Validžića
Daj nam ljudi koji će nam pomoći da se „posložimo“ kao suhozidi..
Jedan drugomu susjed…
Jedan drugomu potpora…
Jedan drugomu podrška…
Svi kao kamen jaki, al' zajedno još jači…
|
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
