KUU „Promina“ na 43. „Vinkovačkim jesenima“ II dio
Vjerojatno je većina vas s nestrpljenjem očekivala nastavak „priče iz Vinkovaca“, o doživljajima članova KUU „Promina“ na to putovanju…
…
Evo priče ….
„Vinkovačke jeseni“ II dio
Nedjelja, 14. rujna 2008.
Trebalo je ustati rano, obući se i krenuti za Vinkovce već u sedam izjutra.
Ipak ne tako rano kao naša domaćica koja je kod susjede bila naručena za slaganje tradicionalne frizure – kapice/marame, već u četiri. Osim što je moraju izrađivati jedna drugoj, svi ostali dijelovi nošnje su znatno slojevitiji od naše pa je potrebno dosta vremena da se slože sve te nabrane i šlingane suknje i podsuknje, iako su nosile tzv. radnu odjeću, dakle onu koja je pripadala svakodnevici.
Na nogama su imale samo papuče, nikakve čarape, a bilo je tako hladno. Svečana odjeća je imala svilene bijele čarape, ali nisu sasvim sigurni što su nosili običnim danom…
Teško je rekonstruirati sve detalje nošnje nekog kraja. Mi to dobro znamo, jer naša još ni blizu nije sasvim cjelovita. Tog jutra nam je bila posebno draga, jer se sredimo za dvadesetak minuta, a na nogama su nam tople bičve, terluci...
U mimohodu vinkovačkim ulicama bili smo jedni iza drugih, ali u blizini „čergara“ – jedne folklorne skupine negdje s mađarske granice. Tako su ih posprdno nazivali jer su bili izrazito bučni sa svojim bubnjevima te se u njihovoj blizini teško čula slavonska tamburica ili naša pjesma.
Nama to nije naročito smetalo, jer je mimohod sudionika ulicama Vinkovaca blagdan za sva osjetila. Čista sinestezija.
Rijeka zaljubljenika u pjesmu , ples i stare običaje, slijevala se pored nas prema svečanoj bini, a iz gledališta se često s oduševljenjem čulo ovako nekako: „Ovo su naši!“ … „Je… ti pomidore, Z… jesi li to ti? Nisam te vidila sto godina? Ja sam ti M… pokojnog L… iz Ljubotića!“
Bili smo svima „naši“- onima iz drniškog kraja kao i iz našeg prominskog.
Mnogima je srce zaigralo, duša se ispunila, suza se skotrljala (priznali su kasnije neki ozbiljniji ljudi) dok su gledali prijenos na TV-u.
Izveli smo sve lijepo i spontano, bez imalo treme, jer smo se tako i osjećali – opušteni, veseli i zadovoljni, a iza naših leđa, iz svečane lože, negdje iz pravca ministra Čobankovića, čulo se: „Koliki su ovi momci?...“
Nakon predstavljanja na bini , okupili smo se na stadionu Cibalie.
Ivu smo poslali da odigra zajedničko kolo s predstavnicima svih ostalih KUD-ova, a Marijo je otišao na susret s gradonačelnikom Vinkovaca, primio zahvalnicu te uručio prigodan dar, koji je i ovaj put izradila Mara Duvančić, zasigurno najkreativnija osoba u KUU Promina.
Ostali smo još malo zaigrali neka zajednička kola s našim domaćinima, pojeli čevuljicu grožđa iz košara koje su bile scenski rekviziti nekog KUD-a, zatim u miru uživali u ljepoti konja bijelaca – „…konji bijelci, to su Babogredci!“ (to će reći – iz Babine Grede).
Na televiziji ste mogli vidjeti tu paradu čistokrvnih lipicanaca, prekrasnih životinja, oko pedeset konjanika i dvadesetak zaprega, koji su predvodili paradu.
U Podgrađu nas je čekao topli čorbanac za ručak, još malo čavrljanja, pjesme i druženja s domaćinima i spremanje putnih torbi. Presvlačili se nismo. Trebalo je vratiti se na nastup već u šest. Srdačno smo se pozdravili, izmijenili brojeve telefona, pa i simbolične darove.
S naše strane se našlo vina, pršuta, rakije i štošta drugo (npr. knjige I. Aralice), a tako smo nešto i vratili. Ako do sada u Promini nije bilo dovoljno tikava, sad će ih biti raznih vrsta.
Padaj kišo, ne po Vinkovcima
Cili KUD je u slanim opancima
Kiša je pljuštala na sav mah, slijevala se u potocima i u šator, a mi smo pokušavali zaštititi opanke.
Sva je sreća što smo bili među prvima. Nakon nastupa smo na razne načine doprli do autobusa (često s najlon vrećicama na nogama) i škole u kojoj smo se presvukli.
Potom smo uglavnom kratili vrijeme u jednom restoranu sa živom glazbom, čak „preživom“. Teško smo se međusobno sporazumijevali. Gdje god kreneš – šokačke tamburice i pjesma. K tome još i Škorin koncert… Ne moram opisivati kakav je to štimung bio. Škoro svugdje zna zapaliti publiku, a u Vinkovcima posebno.
Povratak je bio znatno tiši od odlaska. Istina, čuli su se neki neidentificirani zvuci u podnožju autobusa, ali to je tema posebnih elaborata. Sve u svemu – sve je dobro prošlo. Izgubljeni su pronađeni (čak su našli svoje mjesto u nekim stihovima na salveti), vozač je imao primjeren alat kojim je mogao popraviti sve manje kvarove na autobusu, a Macola je i ranom zorom imala dovoljne količine graha, kobasica i tripica.
Rastali smo se s Vinkovcima, Podgrađem i Slavonijom svjesni da nam je bila velika čast sudjelovati na zasigurno najvažnijoj manifestaciji tradicijske kulture u RH
Zahvaljujem se Aniti Coti, članici KUU „Promina“, što nam je ovako lijepo opisala događaje iz Vinkovaca.
Oznake: KUU Promina
|
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
