KUU „Promina“ na 43. „Vinkovačkim jesenima“ I dio
Većina čitatelja vjerojatno očekuje koju riječ o odlasku KUU „Promina“ u Vinkovce.
Danas je na moj mail stigao post (kao naručen) pod nazivom „Vinkovačke jeseni - I. dio“, koji je obradovao mene, a vjerojatno će i sve čitatelje promina.blog.hr-a.
Kako su naši folkloraši prošli u Slavoniju, čemu su se radovali, s kim se smijali i nazdravljali, pršutom častili, pjesmom pozdravljali… u svojoj „priči“ opisuje članica KUU „Promina“ (čije će te ime saznati u zadnjem dijelu posta)….
Za sada nemam fotografija iz Vinkovaca, ali snimku nastupa KUU „Promina“ možete pogledati pod linkom:
http://vinovo.magnify.net/video/KUU-Promina-Oklaj-Vinkovacke-je
Da ne duljim, evo posta:
„Vinkovačke jeseni“ I dio
Svi smo prionuli na zaostale poslove, a dojmovi su se pomalo slegli. Slike i događaji koji su s Vinkovačkih jeseni otputovali s nama, vraćaju se i sudaraju sa svakidašnjim aktivnostima, mame i veseo i sjetan osmijeh…
Subota, 13. rujna 2008.
Ovčara nas je dočekala kišna i hladna, a tako i Vukovar i groblje. Umorni nakon osmosatnog puta, samo smo nakratko pozdravili domaćine u Podgrađu i s njihovim voditeljem otišli na mjesta stradanja i patnje Vukovaraca, pomolili se i zapalili svijeće.
Svatko se na svoj način prisjetio svih užasa, ljudi ovdje dovedenih, zatočenih, mučenih, ubijenih, nikad nađenih. Na vukovarskom groblju je podosta praznih grobnica. Tužno čekaju stanare, a sve manje je nade da će se vratiti…
Odavno nisam vidjela ćirilične natpise. Eto, u Vukovaru su tako česti. Oni su nam bili putokaz – «nećemo tamo na kavu i kolače, ovdje ćemo».
Ne, nismo bili ni tmurni ni neraspoloženi, samo je vrijeme bilo takvo. Kišno i hladno.
Naše putovanje je započelo s pjesmom i smijehom i nastavilo se svih tih dana i noći. Neki su zaista bili neumorni. Svaka čast. Život je dar i treba ga slaviti. Znaju to ponajbolje naši domaćini kod kojih smo imali prilike vidjeti taj osebujan duh i mentalitet Šokca. Nisu ga ni Domovinski rat, ni sva druga stradanja, uništili.
Iz Vukovara smo se uputili u Nijemce, okrijepili u kafiću naših Dizdara, a domaćin mi reče da su od Ćezinih. Denis i Joško su i ovdje nastavili rezati pršut, a mobiteli nisu prestajali zvoniti, gotovo svi su u blizini imali neke rođake. Ako je u Nijemcima oko 2000 stanovnika, bar polovica njih je naših korijena. Ima ih i u svim ostalim mjestima Općine: Banovcima, Apševcima, Đeletovcima, Podgrađu, Lipovcu, Novom Selu…
Valjda sam dobro upamtila ove nazive mjesta, dok mi je domaćin pokazivao rukom negdje lijevo i desno, nepregledna polja kukuruza, s ponosom spominjao stoljetne slavonske šume i naftne izvore u Đeletovcima, ali i to da od toga nema neke koristi. Davno je, pred više od stotinu godina, takvu Slavoniju opisao Kozarac u svojim «Mrtvim kapitalima». Nije se puno toga promijenilo…
Domaćini su nas u Podgrađu strpljivo čekali cijeli dan. Rasporedili smo se po kućama, malo osvježili i požurili na svetu misu. Bila je to tako nadahnuta propovijed, lijepa koliko i jednostavna, popraćena snažnim glasom glavne počimalje pjevanja, njene zamjenice i ostalih pjevačica u crkvi, koje su nas s vremena na vrijeme «budile». Stisnute u maloj seoskoj crkvi napadala nas je snenost, ali hrabro smo se othrvali i otpjevali na kraju «po naški» pod vodstvom naše Mare. Potom smo otišli na zajedničku večeru: gustu slavonsku juhu, pečenu svinjetinu… Promici su se već pomalo odvikli izvornog seoskog vonja pa su često «korunali» dok smo hodali selom: «Ajme šta se prasad čuju!». Za večerom nije smetalo. I ovdje su naši rezali pršut, kružila je bukara, a i njihova rakija… Praznik za oči i nepce bili su pladnjevi sa štangicama, kiflicama, lijenim i ostalim pitama, roladicama, bećarskim i ostalim kockama, šapicama… Ljudi moji, ma to samo Slavonke znaju (i meni je učiteljica bila teta koja se udala u Vinkovce).
Tamburice, tanka žico, Slavonije miljenico…
Kad su tamburaši preuzeli nitko više nije bio ni pospan ni umoran. Pjevalo se, sviralo i kolo zaigralo. Nekim našim momcima je baš lijepo pristajao stari bajs. Ne treba kriti da se naša mladost svidjela njihovoj i obrnuto. Zaigrali smo njihova kola, onako «usitno», ali i naša «skakačka» kojom je njihova mlađarija bila oduševljena i pokušavala ih svladati. Otpjevalo se štošta.
Bilo je i ponajviše starih, lascivnih napjeva pa se često završavalo s onim «što j˘ u pismi to se pivat mora…».
Nije teško zamisliti kako je to nekada moglo biti. Išli iz Promine u Slavoniju kuruze brat˘ « neko doša nazad, a neko odlučija ostat˘».
A o viri i neviri cura i momaka, ponešto i pisme kažu i nije se tu puno promijenilo:
Meni ćaća zamirija curu
U mlinici di je mlija puru
Reci mala oćeš biti moja
Pure ima, kupit ćemo loja
Ja Prominac mala iz Podgrađa
Ona oće, meni druga slađa
Svaka j˘ luda koja mene čeka
Trinajst sam ji oženiti reka
Oznake: KUU Promina
|
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
