Zašto sam se vratio u Prominu?
Nakon posta "Zašto ste otišli iz Promine?", logičan je nastavak mog pisanja post pod naslovom "Zašto sam se vratio u Prominu?".
Svi mi pretpostavljamo zašto je netko napustio Prominu, ali je meni uvjek drago čuti iz "prve ruke" odgovore na ta pitanja.
Zahvaljujem se svima koji su ostavili svoje za mene jako zanimljive, iskrene komentare na postavljeno pitanje.
Očito je da za povratak u Prominu treba "preskočiti" dosta prepreka, ali je isto tako očito da je dosta nas to i uspjelo.
Nakon "Oluje" u Prominu se vratilo možda samo dvjestotinjak ljudi ( od prijeratnih 2500), jer je sve bilo zapaljeno i uništeno, ali danas nas ima i dalje malo-ali ipak skoro tisuću.
Sjećam se kad bi za vrijeme rata autobusom putovao iz Splita za Zagreb i iz daljine promatrao Prominu.
Koja muka, žalost...gorčina... suze u očima.
Čudiš se sam sebi što te tjera na te osjećaje, suze...pa to je samo planina.... pa to je samo Promina...
Ma da je samo bar jednom vidjet kuću....
Koliko sam puta samo sanjao kako se vraćam, ali dan povratka se nije bližio.
Ipak nakon "Oluje" i taj je dan došao.
Na kraju putovanja dugog pet godina, došao sam na svoje ognjište... ali baš doslovno svoje ognjište..prah i pepeo.
Moj mi je rođak tada rekao " E moj rođo... nema vama ode više života... gotovo je...."
Još sam pet godina sa svojom obitelji sanjao povratak i slušao ono isto iz mnogih usta "gotovo je... tu više nema života".
Šta me to tjeralo da se vratim, teško bi riječima mogao opisati... ali znao sam da ću se vratiti.
Svi moji preci su iz Promine i žive tu stoljećima.
Borili su se sa mnogim nedaćama, ali su ipak opstali, izdržali... i izazov je bio preskočiti sve te prepreke i nastaviti živjeti u Promini.
Često na smotrama folklora čujem pjesmu prilagođenu kraju iz kojeg folklorna skupina dolazi... i za Porminu bi ona glasila:
"Oj Promino ne bi te volija, da se nisam u tebi rodija"
Vjerojatno se ova pjesma pjeva u svima malim sredinama kao što je Promina...
Krajevima koje teško zavoliš, osim onda kad se u njima rodiš.... kad te svaki kamen podsjeća na prijatelja, svaka klupa na prve simpatije, kad sve što te okružuje ima svoju priču.
Kad sve što te okružuje u tebi stvara osjećaj mira, zadovoljstva...
Kraj koji je za mene "raj na zemlji", za nekoga je krš, golet ... pustoš...
Ali, kao što je po građi čovjeka teško procjeniti ljepotu njegove duše, isto tako je teško jureći u automobilu doživjeti kraj kroz koji prolazite.
Nekad je potrebno zastati... ali ne na trenutak... za zavoljeti mir koji pruža ovaj kraj, potrebno je ipak malo duže vremena...
Često na internetu pronađem blogove djece čiji su roditelji napustili Prominu.
Najviše me žalosti kad roditelji na silu žele prenijeti ljubav prema svom rodnom kraju.. na svoju djecu.
Tada se u djece obično javljaju frustracije... negativne reakcije što možete vidjeti iz sljedećeg teksta skinutog sa Bloga djevojke čiji su roditelji iz Promine:
"odlazim na dalek put... u vuko faking jebinu
u ponedjeljak odlazim iz civilizacije.
odlazim iz zagreba.
odlazim od frendova.
odlazim od kompijutera.
odlazim od svoga kreveta.
odlazim od klime.
odlazim u pxxxxxu materinu.
odlazim na selo.
odlazim na 2 možda i 3 tjedna.
jexxxx ti selo.
svaki dan pitam starog kolko čemo tam ostat.
svaki dan mi veli 2 tjedna tj do kraja 7 mjeseca.
i pitam ga danas kolko čemo ostat i on veli 3 tjedna.
WTF???
od kud sam njemu 3 tjedna.
jebxxxxx mater.
ne želim ič iz zagreba.
ne želim.
koj ču kuxxxx tam radit?
past travu.
bezveze ču si usxxxt 2 tjedna umjesto da se zajxxxxxm tu u zagrebu. sa ljudima.
tu su mi frendovi. tu je zajxxxxxija. tu je smijeh. tu je život. tu je MOJ život"
Ili možda sljedeći "blaži" primjer:
"Eto, bio na selu na kojem budem preko svakih praznika...
Bilo je lijepo, još da mi je ekipu tam dovest bilo bi savršeno... Krave, kokoši, ekipa i ja :P... Ma dobro, ima tam i kul stvari...
Fotkao sam neš malo pa bum stavil slike da vidite u kojoj sam pripizdini prek praznika"
Čitajući moj post, možete uočiti dva sasvim različita-suprostavljena pogleda na jedan isti kraj.
Iz navedenog je lako zaključiti da će malo tko doći živjeti u Prominu ako u njoj nije rođen, ako u srcu nema ono nešto što ga "tjera" na povratak jače od svih potpora Države i raznih obećanja političara o boljem životu.
Što je Vas moji Prominci koji ovaj Blog čitate na svom računalu u Promini najviše motiviralo da se vratite ili možda čak doselite u Prominu?
Mislite li da ste s tim potezom odlučili krenuti u krivom ili dobrom smjeru u svom životu, i životu koji ste tom odlukom odabrali i za svoju djecu?
Nadam se da se dvoje Blogera čije sam djelove postova citirao neće ljutiti.
Isto tako se nadam da će njihovi roditelji shvatiti da djeca imaju pravo voljeti kraj u kojem su rođeni istom mjerom kao što oni vole svoj rodni kraj.
Oznake: Život u Promini
|
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
