A gdje su nestali novci?
Čisto sumnjam da više postoji čovjek kojemu netko ne duguje novac, ili da on sam nekomu duguje novac.
Nema poslova s kojima se ljudi danas ne bave kako bi zaradili koju kunu.
Nažalost tamo gdje većina ljudi misli kako će pronaći zaradu, ona je već odavno izvučena.
Na ovaj post potakle su me rečenice pročitane u članku objavljenom u Večernjem listu pod naslovom Berba počinje uskoro, a vinari kooperantima duguju za prošlu godinu
Evo samo nekih rečenica iz teksta:
"Dalmacijavino i Imota duguju kooperantima novac za grožđe koje su od njih otkupili prošle godine. Dio duga Dalmacijavina odnosi se čak i na berbu od 2005. godine, a ukupan dug je oko 13 milijuna kuna".
I što na te probleme kažu vinogradari:
"A čujte, Imota je isplatila 25 posto. Tko je htio, uzeo je. Svi bismo mi bili zadovoljniji da za predano grožđe odmah dobijemo novac, što nije slučaj. No, s druge strane, gdje bismo mi prodali grožđe da nema Imote?! Zato sam za strpljenje – rekla nam je vinogradarka Venka Puljić".
Rečenica tipa "No, s druge strane, gdje bismo mi prodali grožđe da nema Imote?!", posebno čovjeka zaboli.
Ta ravnodušnost, pomirenost sa sudbinom da tako mora biti i gotovo.
Svi koji redovito prate promina.blog, svjedoci su koliko se hektara vinograda zasadilo u Promini u zadnje tri godine.
Većina vinogradara smatra da je dovoljno da oni maksimalno kvalitetno obrađuju svoje vinograde, a za plasman grožđa neće biti problema.
Nažalost problemi dolaze već sa prvim danima berbe.
Kupaca grožđa je sve manje, a konobe su sve punije sa vinom.
A od čega izdvojiti novac za troškove koji su bili napravljeni do berbe grožđa, ili za one troškove koji tek dolaze u jesen u vrijeme gnjojidbe vinograda?
Već sad se na tržištu grožđa u Dlamaciji izdvajaju dvije firme koje imaju monopol.
Privatizacija Dalmacijavina dolazi uskoro (ili već teče) i što ako je recimo kupi sadašnji vlasnik Imote iz Imotskog?
Jedan vlasnik određivao bi jednu cijenu za otkup, ili otkupa nebi bilo.
Što će sljedeće godine koje dolaze donjeti Promincima kad na rod dođe 100,000 panja vinograda, odnosno najmanje 100-200 tona grožđa?
Danas možemo samo postavljati pitanja, a sljedeće godine na tržištu grožđa bojim se da nam donose loše odgovore.
Gadan je osjećaj moliti dužnika da vam vrati novac koji duguje, a on se samo nasmije i kaže nazovite za desetak dana jer novca nema.
U vama raste bjes, ali mu nemožete ništa jer bi vas još mogao tužiti za ucjenu, maltretiranje... reketarenje.
I dok pošten svjet umire radeć i čekajuć svoje zarađene kune, djeca dužnika i oni sami umiru vozeći pijani skupe limuzine, i opet usput ubijaju nevine ljude.
I baš me zanima doklen ćemo raditi i biti sretni ako nam netko naš rad plati?
Oznake: Vinogradarstvo u Promini
|
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
