Život na čekanju?
Nedavno sam razgovarao sa jednom svojom kolegicom koja radi na «Ugovor o djelu». Od prvog dana kada je započela svoj posao, pa do danas prošlo je skoro pet godina, a ona živi od «ugovora do ugovora» dok ne dobije stalni ugovor o radu.
Frustracije iz dana u dan rastu, ali situacija se ne mijenja.
Sve njene životne odluke vezane su uz taj ugovor… vjenčanje… djeca…
Njen život je jednostavno «na čekanju», a godine prolaze…
Netko bi sad rekao «Blago njoj, ona barem radi», ali ja se s tim razmišljanjem ne bi složio.
Takvo razmišljanje nas je dovelo do toga da ljudi rade za minimalne plaće, a za svoja prava ne smiju niti upitati, jer im poslodavac odmah odgovori « ako ti ne želiš raditi, ima drugih… i tako u nedogled.
Jedna druga prijateljica mi je sva sretna izjavila da konačno ide na godišnji odmor. Iskoristit će dva tjedna-cijeli godišnji odjednom.
Pitao sam je kako ima samo 12 dana godišnjeg, kad je minimum godišnjeg odmora po zakonu o radu 18 radnih dana.
Samo je slegnula ramenima i rekla «a kome ću se žalit?».
Kad sam joj spomenuo sindikat, samo je odmahnula rukom.
Zanimljivo mi je inače spominjanje sindikata u današnjem društvu u kojem «vlada demokracija»…
Velika većina mojih prijatelja poistovjećuje sindikat sa «mračnom prošlošću», ostatkom jednoumlja, komunizmom i tko zna sve čim.
Sindikat je danas barem koliko se može zapaziti u medijima preživio većinom u Državnim firmama.
Ako realno gledamo većina prava radnika koja je stečena do 90-ih godina u tim firmama se barem minimalno poštuje, i to zahvaljujući sindikatima koji svako malo najavljuju štrajkove (npr Željezničari….).
A kad ste čuli npr da je najavljen štrajk nekog od velikih trgovaca u Hrvatskoj, a zna se da su kod njih plaće najmanje?… Da li to znači da su recimo blagajnice zadovoljne s prosječnom plaćom od 2200,00 kuna?
Većina upravo tih blagajnica nada se boljim danima i njihov je život također «na čekanju».
Sjećam se devedesetih godina i obećanja političara koji su izvikivali:
»Od sada će plaće i kod nas biti kao na zapadu, ali morat ćemo i raditi kao na zapadu!»
Ove izjave su me oduševljavale… Koliko radiš, toliko ćeš i mati.. to je najpoštenije.
Ipak meni se čini da su ova obećanja iz devedesetih ispunjena samo velikim poduzetnicima. «Malim ljudima» je također ispunjen dio obećanja, i to onaj: «… ali morat ćemo i raditi kao na zapadu!».
Mene baš zanimaju Vaša razmišljanja ne temu djelovanja sindikata, ili inače zaštite prava radnika…
Tko štiti vaša prava na poslu (ako ga imate) ukoliko je neko od njih povrijeđeno, ili je i Vaš život «na čekanju» dok se stvari ne poboljšaju?
Oznake: Život u Promini
|
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
