Priča stara 115. godina
Ovo je priča napisana rukom prominskog učitelja Grgura Urlića-Ivanovića 06.08.1890, a objavljena u jednom zadarskom listu.
(Tekst prenosim kako je I objavljen prije više od 115. godina)
Na Prominu!
Čuj, gospodine, rudari prošupljili onaj gjavoiski prorov; ako pokliznemo u prokop, kud će tvoje karte?
Eto, sad će Makale prorovat Velušić. Kažu, baš da će načet s debelog kraja. Pa s Bogom, Promina i Čavina crkva !" Mitar mi prišaplja na uho. „Neboj se, Mitre, ostat će Velušić, i tega i pripaše za tvoje volove. Ako se Promina negda na vatri tresla, a hitala se vatrometim, nije joj se izvalio temelj'; e lje, neće ni sad sasvim prorovim i rudokopim. Nego ora je, da mi pričaš, a ja nabrazdam koješta o Čavinoj crkvi. Kad ti pradjed o Vrilovcu znao spominjat, moguće da i o ovim svetim ruševinam, bit će koješta utuvio."
Prihvati slari Matko Raič: Čavina crkva, u predaji dvojako ime nosi, Sutvid i Sutilija, Pripovjedaju stari da o Vidovu i llinju ovde se sabiralo 12 župa na blagosov polja i na hodočašće zavjetniku Sv. Vidu, pokrovitelju prve župe u prominskih sedam knežija.
Pripoviedaju stari, kad su Turci priklopili Petrovo i Prominu, jedan franovac i jedan nadpop s kosovske biskupije, da nkriju(?) za vrieme svetinje, digli sve crkvene sprave i odežde, pak zvona dali zakopati u podnevnom dočiću ispod glavice. Tu zemlja odjekuje svodovljem. ili podzemnim svodjenim spremam, primiećujuć, kako su zvona, pred samom navalom turskom, bila skinuta i zakopaim u veliki hodnik pod dočićem.
Ovoliko jednostavno stari Matko Raič Velušićanin o Čavinoj crkvi.
Crkva nosi sliku poluoble, duga je 16, a široka 12 stopa. Zidovi debeli 4 stope, sa vratima na četvor sagradjenim. Po klačardastoj premjesi ova hrvatska crkva broji vise od 400 godina. Zidovi do pod strehu, obstajaše u cielini do godine 1359, kad postaja vojnicka, smještena u Drnišu, ovde na pazki, kroz ratno vrieme, dade srušiti zidove, maldane do temelja, da prigradi za se neku vrst barake. Nadoda mi Raič, da crkva bieleci se kao labud na gori, stajala je na očigled Turcim kninskim, koji nemoguć gledat tu kršdansku svetinju, udariše preko donje Promine, halakanjem: Srušimo kaursku bogomolju, da su nam dugočasnije džamije u Kninu i Drnišu.
Ravno u ll1/2 sati ostavio sam Čavinu crkvu, okrićuć na povratak, preko grcbenasta povora gore, pak niz vrletne kose i provaline, dostajuć na prostrane doce Lišnjaka, podnevno od Čavina crkve jaka 2,5 kilometra.
Na upalu povoru dolaca, oborilo s greda, silno kamenje, oštri kukovi strše iz zavaljana zemljišta. Grdna premisa provalina!
Na promali prve gromade, usvodio se prikop od desetak pećina, pak strmih, oborenih i survanih kamena, izpremješanih i prebacanih, kroz silne zarove zemlje; sve to pokazuje geologički prevrat u neizvjestnu zemanu.
Velušićani u tim pecinam nadjoše zgodne jare za ljetno plandovanje, i ugon marve. Tri velike podzemaljske pećine iliti jare spravljaju pogodan ljetovnjak čobanim i marvi, dočim treca Vilovača mjeri preko 300 koraka unutarnjeg okola. Tu se neulazi bez lučevina, ili staklene svjetiljke.
Na svu molbu lugara, ja nisam htio pokušat junaštvo Polifemovo, obašašćen mračne vlažne špilje Vilovače.
S Lišnjaka sadjosmo na Bibine jare, na velikom letu Mihaljovca ; pak izvijajuć tkanicom izpod Bibine jare, spuzasmo se niz Veliku Rpinu do prvoga točka na prigibi kose Novakove. Ali, mene stužilo na želudcu. Nespominjm se da sam igda dosad, pri najžešćoj čiči i upotu. gdje popio srkuc rakije. A danas s lugarom litru i po. Propadoh s glave, ako neizliči zrak prominski, i veliki točak.
Sa ruba visoke splate, brdo pokazuje značajne rudne slike, sve do turskog tocka; dapače poniže na lužinastoj okostnici, opažaju se vatrometne oznake, koji-mi se Promin igrao u-prazemanu, ako se to sve nije poremetilo u prevratu prvobitnih živalja. Taman na podne, grmušastom pobrdicorn sadjosmo na Veliki Točak. Stužilo mi se na želudcu, da padnem od muke! Moj Eškulapij sretno pogodio na prelaznu bol: „srkni dvie kape točka, i evo moje glave, ako neozdravis u čas ko zec!“ I muka i žedja obrvala! Zagrabim kapu točka, u odušak ociedim, pak dragu, pak kruha, pak groždja, pak rakije, pak opet po kapu točka. Kao da mi se kamen svalio sa srdca. 0 sveti recept lugarev! Sad sam se uvjerio, kako ovaj Točak, cureći kroz rudne primete, daje tako zdravu vodu da je malo gdje imade u zagorskoj Dalmaciji.
Nakon drevnih Rimljana i prvih koludara, vidi se
da je Mujo praktičan bio, a najskoli Drniški kadija Halil-
Odgja, koji je znao na žliebove umjetnim vodovodom
provesti ovoj stari točak pred svoju kulu u stari Drniš.
Liepa je namjera rodoljubne obcine Drniša, da oživotvori
zamišljenu osnovu, provadjajući Točak na varošku plokatu u Drnišu,
Odjurismo pjeskovitom stranom na Velušićki gaj, više Sv. Ilije i Dimitrije, te salazeći na Bibine kuće, nabrojio sam 10 točaka žive vode, na ovoj strani velušićkog topraka.
Rad odsutnosti crkvenog ključara, nisam mogao prigledati crkvu Sv, Ilije. Kod Tarlinih kuća, u lozju Mile Tarle, pregledao sam dva rimska sarkofaga, ogrornne veličine, pak poslje u zapad, znamenitu gomilu ruševina; trojstruku vrstu opeke, i najfinije iz tvornice Panšcina. Pod gromilom je mramoriti pod, a podalje ostanci stupovlju, možda kršćanske bazilike (?) ili sjajna dvora rimskih koloništa, Nek arkeolozi proučavaju, a meni i onako dosta današnjeg skakanja. Na uru i čelvrt po podne prispio sam na objed kod Stipka Rupljanca, gdje, kroz čevrljanje i pričanje prodjoh ugodna dva sata, pripoviedajuć Razvodjancim o mojim zgodam i nezgodam na gori, Pred sami suton, sklopio sam moj primrčeni notes na Bunarači i kod Pokrajaca; odkle sam ove suhoparne bilješke poredao, da ih sutonom i mrakom priberem, kroz nieme Gluhače i da povraćajući se na Oklaj priobćim ih momu dobromu dornaćinu gazdi Luki, i veterancu Nikoli; koji mi ništa manje neg te večeri na sjajnoj mjesecini, ozbiljno zagrmi na uši: Promonu mi odgrći.
Nedam ga da je Tepljuh jer ....
Si Promonam nostrum huc non reperieris
Jncassum tantum exquirendo Chroaticis antiquitatibus
Operam dabis.
Grgur Urlić Ivanović,
|
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
