ODI PROFANUM VULGUS



Bard naše sociologije, njen otac, sociologički energetik i uglednik Rudi Supek nije se postidio svog politikantskog oratorija »Moral instanity anno domini 1982« Književna reć, br. 2C4, 10. 2. 1983.) iako je za stid imao na raspolaganju više od trideset dana.

Mnogi su mnogo toga izrekli na račun »Studentskog lista«, ali je malo onih koji su svoje pamfletsko prenemaganje izvodili s toliko bizarnog ,talenta, pretencioznosti, ali i artističkog prezira. Moral instanity anno domini 1982« svjetskog uglednika, i pored svega nije ništa, u znanstvenom pogledu, posebno. Ništa se tu nije značajno reklo, a što već nije poznato i prosječnom studentu kakve naše drustvene znanosti. Ako bi se dakle, u problem neupućeni čitalac, dao na takav put da potraži štogod originalnog, nešto što bi vrijedilo takve pažnje — bio bi to uzaludan pokušaj.

Naš uglednik je utoliko uglednik što vlastito iskustvo iskazuje općim iskustvom .- čovječanstva hoteći istaknuti njegovu banalnost. Kao da je nama toliko stalo da čujemo samohvalisanje psihofizika, i kakvog je to on posla imao s pariškim podzemljem. Prisilno ili ne — sasvim svejedno. Zašto bi nama bilo korisno da čujemo kako je neki uglednik, a u stvari običan svat, prisilno drugovao Gilienom iz Marseija i elegantnim Gospodinom Lambertom. Što nama znači da slušamo o njihovoj korespondenciji s ženama koje su bile u ženskom zatvoru Cherche Midi ili pak o klošarima na trgu Csrstrescarpe koji bi mogli mislili da je naš uglednik upravo stigao iz Charenrona. Dakle nije toliko bitno da se nešto kaze sto bi moglo imati svoju društvenu i kulturnu opravdanost.

Da je tome tako, onda bi mi autoru oratorija »anno domini« bili duboko zahvalni što nas je nečemu podučio, što nas je posavjetovao u stvarima života i politike. Daleko je važnije da se vidi kako dobar »»intelektualac« kome u srcu leži francusko građansko nasljeđe, vlada stilom visoke literature. Ali ubrzo i ovo će ritmičko vibriranje literarne materije prerasti u dosadnu i nametljivu elokvenciju koju više ni po čemu ne možete razlikovati od brbljavosti. Gospodin Supek nikada nije pao toliko nisko koliko u »anno domini.

Čak ni onda kada je na javnim tribinama i znanstvenim skupovima propitivao ulogu KPJ u prijeratnom i poslijeratnom političkom životu, o staljinizmu i njegovim recitativima na našim prostorima — s maupassantovskom snagom stradalnika koji eto bijaše triput unutar ali uvijek izvan Partije, Ostavimo po strani što je sve to bilo izvan konteksta i što nije imalo veze s predmetom rasprave. Ali to nije važno, važno je da se svugdje i uvijek bude prisutnim, javnim, da se autoritetom jednog bolećivog znanja širi prostor utjecaja i moći.

Gospodin Supek je antodogmatik, protivnik svake desne negacije, ogorčeni neprijatelj staljinizma, demagoškog poigravanja, programatskog fraziranja, filozofskog ili književnog šematizma. On se pita kojim se to pravom pripisuje desničarski mentalitet onima koji se službeno pozivaju na lijevu ideologiju, da bi zaključio kako za istraživače staljinizma, u što gospodin Supek i sebe ubraja, ovdje nema nikakve zagonetke jer jedna ideologija može biti po svojoj frazeologiji i retorici lijeva, a da je njena stvarna društvena uloga konzervativna, dakle desna.

Gospodin Supek je antistaljinist, kako sam za sebe kaže. I mnogi bi mu povjerovali, kao što mnogi već i čine, jer ne sumnjaju niti znaju kako je neobično jednostavne i zahvalno lagati »ex catedra«. Pa ipak, i pored svoje uporne kritičke borbenosti ustvari alibija pred suvremenošću ovaj neumorni publicist napisao je nekih par marksističkih djela i spisa i to u dogmatskom i beletrističko dogmatskom značenju ovog pojma.

Kako jedan belle esprit može biti dogmatikom u pitanjima istine i filozofije? Ne zaboravite riječ je o stavovima koji potječu Iz mlađeg razdoblja. Njegov mladalački lirski duh bio je preslab da bi mogao odoljeti banalnosti »filozofskih« ili dogmatsko-marksističkih šema.

Poslužimo se primjerima; »Egzistencijalizam i dekadencija«, knjižica od svojih dvjestotinjak stranica objavljena je u izdanju Matice hrvatske 1950 godine i kako sam autor znalački tvrdi »ova dva eseja, iako iz različitih oblasti ideološkog života građanskog društva, sadrže u osnovi jedan te isti problem, naime utjecaj buržoaskog individualizma na dekadenciju humanizma u građanskoj filozofiji i umjetnosti«. Ovdje će jedan ingeniozum podvrći »komunističkoj« kritici Kierkegaarda, Nietzschea, Hiedeggera, Sartrea, Camusa, Gidea, Wildea, Baudelairea, Rimbauda, Lautreamonta, Brentana, Husserla, Schopenhauera, Jaspersa, Marcela, Bargsona, gospođicu de Beauvoir, Byrona, Dalija, Eluarda, Prusta, Verlainea, Bretona, Millera...

Začuđeni smo ovom filozofskom krivotvorinom, provincijalnim patosorn kotarskog inteligenta koji piše: »jedino je egzistencijalizam sposoban da pomiri savremeni klerikalizam različitih krščansko-demokratskih ili krscansko socijalnih stranaka »humanistički« socijalizam Blumovo lipa, trockizam različitih deklasiranih intelektualaca, anarhizam nadrealista i sličnih »vječnih protuslovaca«, kao i različne neofašizme«. »Egzistencijalizam je postao privlačna točka za klerikalnu reakciju, za anarhiste, trockiste i razne »neofašiste« koji se, iako vuku svoj korijen iz različitih društvenih slojeva i historijskih momenata, slažu u svojoj zajedničkoj želji da oslabe marksizam kao revolucionarnu teoriju proletarijata.« Prust je za njega halucinant, čovjek koji pati od »težih duševnih kriza i poremećaja« jer je preosjetljiv na mirise i smradove« (str. 149), Breton je trockista kojeg do 1930. napuštaju »svi ozbiljni elementi«, Heidegger »ni u« jednom času ne prevladava svoju
subjektivnost silom jednog kolektivnog stanja; njegovo je djelovanje »strogo lično... avanturističko«, pa zajedno sa Sartreom i Nietzcheom ne raskida« u korijenu okova religioznog skretanja društvenih energija kao pomućene i sebične ličnosti, oni nakon prvog zamaha krilima, oslanjajući se više na osjećaj i nagon nego na racionalnu ocjenu društvenog razvitka, slični skakaču koji je zabio svoju motku u korito potoka bez dna, padaju u individualizam još gore vrste - u individualizam koji vidi svoj raison d'etre u senzualnim avanturama, »životnim intenzitetima«, nemoralnoj »raspoloživosti« i »besplatnosti« društvenih postupaka, te konačno u raznim diktatorskim pothvatima«, (str. 57-58).

Nictzche afirmira »degradirane, primitivnije oblike društvene osjećajne ekspanzije« (str. 56) i »nemoralnost prema ljudima« (str. 37), Boudelaire je senzualist i razvratnik, nadrealiste karakterizira nesuvislost što samo pokazuje njihovu »»pubertetsku nedozrelost i ženskastu zavisnost«, (str. 122). Miller ie ovdje »panseksualin anarhist« i agent »ideološko-propagandnih instituta američkog imperijalizma« (str. 181).

Andre Gideu nije gospodin Supek poklonio dovoljno pažnje u ovom »boljševičkom« pamfletu, iako je imao dovoljno vremena da ga uvrsti medu »najsporije umove takozvanih kulturnih ljudi« i da ga nazove »ishlapjelim šarlatanom«. No bit će dovoljno da prođu dvije godine kako bi se ova prvotna, možda i brzopleta procjena nešto ublažila. Tako, posljednja rečenica predgovora Gideovom »Povratku iz SSSR-a« glasi: »I, evo, to je razlog zašto mislim, da se prema Gideovoj kritici SSSR možemo odnositi s izvjesnom pažnjom, ma kako ona bila zadojena natruhama buržoaskog individualizma, jer se njegov antisovjetizam, pa i antimarksizam ne može ocijeniti kao antikomunizarn u posljednjim konzekvencama«. (A'Gide, Povratak iz SSSR, Glas rada, Zg. 1952). Za razliku od Gidea, O Jean Paul Sertreu je gospodin Supek mnogo toga izrekao: »U svojoj reviji »Moderna vremena daje značajno mjesto žrtvama fašizma i marksizma (francuskim partizanima), i da se slaže s Marxovom kritikom kapitala, pristupa narodnom frontu,hvali španjolske republikance žigoše kukavičluk francuske kolonijalističke politike i ustaje u obranu Vijetnama.

To »»ljevičarenje«, koje danas sve više iščezava, trebalo je da učini egzistencijalističku udicu zavodljivijom. Uostalom, i sveti oci »Družbe Isusove« smatrali su da je došlo vrijeme kad treba prihvatiti Marxovu kritiku kapitalizma - druga je, naravno, stvar njegova likvidacija«. I sve ovo biva napisano poslije Sartreovog spisa »Egzistencijalizam je humanizam« 1945. eseja Materijalizam i revolucija 1946. (gdje je Sartreovo okretanje prema marksizmu vidljivo, pa makar ono ostalo tek na razini metodološkog dijaloga i problematizirala kategorije subjektiviteta) i poslije osnivanja Rosscmblement democratique revolutionnaire 1948. A što je sa slobodom! To je posebna priča! »»Potrebno je da prekinemo na ovom mjestu naš prikaz i da u nekoliko riječi odredimo egzistencijalistički pojam »»slobode« s kojim se egzistencijalisti služe isto tako često, mađioničarski svemoćno i hipokritski neodređeno kao i »»zapadni demokrati«. (69.) ...

Ukratko, pojam slobode kod egzistencijalista služi krajnjem nekomformi zmu pojedinca u društvu, tome da ga uvjeri da je apsolutno slobodan, da su svi izbori koje može učiniti jednake vrijednosti to jest bez ikakva objektivnog osnova, da ne postoji ni determinizam ni progres u društvu. Tako shvaćena sloboda pretpostavlja individualizam najniže vrste.« (71.).

Psihologija građanske lirike« objelodanjena u MH 1952. godine nešto je obimnija, ali kao i njena prethodnica vrvi simpatičnim tendencijama, pavlovljevskim maštarijama. Naravno, mi ne kanimo reći kako je gospodin Supek onaj koji je izdao revoluciju da obmanjuje pošten svijet, niti da mu djelo- vrvi protuslovljima. Nama ni na kraj pameti nije da tvrdimo kako je izdao komunizam i materijalizam, kako je sada literat a nije propagandista. Mi samo tvrdimo da je gospodin Supek, u evoluciji svojeg mišljenja, naposljetku dostigao poziciju koju će Krleža tako dobro razjasniti riječima »da sve što nije bijela kava sa šlagom ili aparitif ili opereta, nije Evropa.«

Prirodno je da se jedan student sociologije, koji je navikao da čuje od gospodina profesora mnoge dobre i lijepe stvari i od kojeg je mogao mnogo toga naučiti o psihoanalizi, strukturalizmu i tako dalje u oduševljenju pred obiljem uputi ka ispitivanju njegova cjelokupnog djela. Ali, za očekivati je, da će student već na prvom koraku ostati zbunjen svim tim šarenilom misli i akcija. A kako živci mladica lakše podnose pravilne izmjene nego one nagle prekide, tako će živčana snaga i prvobitni napor lako preći u umor, u zasićenost i volja će se brzo pretočiti u neugodan osjećaj stida.

A onaj koji ustraje u ispitivanju, e taj će, u najboljem slučaju ostati u vječnom čudu jer sebi neće moći objasniti što to gospodin profesor smišlja kad upućuje pitanje kulturnoj javnosti: — nije li možda prostaštvo predmet društvenog konformizma? Jer prije tridesetak godina ovaj je učio drugo — da pojam slobode kod nekih skoro svih filozofa služi krajnjem nekonforizmu pojedinca u društvu?! Prije tridesetak godina prostak bi bio poželjan jer nije dekadent, a bio bi bogami i slobodan jer je determiniran, pa ako je takav onda je i progresivan, jer nije individualist, ? i društvo je u progresu?! Ostat će mladićak u vječnom čudu!

Kako prije rekli smo, sve izrečeno i napisano gubi svoju važnost pred zahtjevom da se uvijek bude u pogonu, akciji, prisutnim u javnosti, a za povod da se iskoristi neka zgoda ili tuđi kretenluk. I baš je svejedno da li je na dnevnom redu »Studentski list« ili možda kakav pukovnik. Tako je gospodin Supek vrlo vješto prezentirao javnosti svoje ogorčenje što se Dušan Vilić, po njegovom mišljenju, u teoriju neupućen čovjek ili nestručnjak«« pača u sve i svašta, a što mu, valjda po dometima duha i intelekta, ne odgovara. A običnom se čitaocu — možda — samo priviđa, da je gospodinu Supeku ipak više stalo da saznamo koje i kakve sve to on prijatelje ima i s kim je sve drugovao dok je bio predsjednikom Korculanske filozofske a zapravo ljetne škole. I on veli: »Ali oni »su krivi« naročito što su stavili u pitanje marksistički karakter sovjetskog marksizma - lenjinizma čiji su tvorci, kao što znamo, Staljin, Militin i Judin.« Čudna li čuda? A predsjednik Korčulanske škole je prije trideset godina pisao kako se s »privatnom sviješću danas ne ide u bitku, kao što se ne ide niti s privatnim vlasništvom« i kako je velik »osjećaj zahvalnosti prema Sovjetskom savezu«.

I kaže dalje uglednik da legije takvih Dušana Vilica odgajaju se kod nas u duhu sovjetskog marksizma - lenjinizma jer se u njihovim školama upotrebljavaju udžbenici koje su naši prepisivači pravili po sovjetskom uzoru.« A kada zavirite u doktorsku disertaciju prijatelja gospodina Supeka, u djelo »Filozofija Georgea Edwarda Moorea djelce od nekih stotinu i osamdeset stranica onda vidite da je ono također izgrađeno uz
(makar i neznatnu) pripomoć «Istorije Filozofije» u redakciji Aleksandrova, Bihovskog, Mitina i Judina. Djelo o kojem je riječ izdano je 1961 dakle 13 godina iza 48 i jednu iza Bleda.

Ivan Kuvačić je vrijedan znanstvenik cijenjen u znanstvenim i akademskim krugovima
Ali ovog je puta (književna riječ br. 205 25. 02. 83.) njegovo raspravljanje lišeno svake znanstvenosti blisko traču ili političkom vicu. Zato je pomalo smiješno ono grlato nadglasavanje i ponavljanje kako je nekom u »Studentskom listu« istinito samo i
samo ono što donosi uspjeh i otvara put prema položajima; da je tom osnovnom cilju sve potćinjeno. Da Ivanu Kuvačicu kao i ugledniku Rudiju Supeku »Studentski list - nije toliko bitan, koliko neki politički ljudi - pa to je barem jasno. I to samo zbog toga što i među političkim ljudima ima onih koji su upućeni u teorijsko i sociološka znanje, pa društvu i njegovom razvitku bolje sude negoli sami znanstvenici.

Žalopojke teoretika što više ne mogu zadržati monopol nad istinom kod nas su dio svakodnevnice, element našeq folklora

Zlatan Gavrilović

nastavak u sljedećem broju


Zagreb 1983

Ivan Kuvačić


Povodom napada na feminizam i na Filozofski fakultet u Zagrebu u Studenstkom listu broj 820 od 8.12.1982



Malo gdje humanizam Marxove orijentacije izbija tako neposredno na vidjelo kao tamo gdje on piše da se u odnosu prema ženi kao plijenu i služavci zajedničkog uživanja izražena beskrajna degradacija čovjekove biti. Iz tog odnosa - kako Marx kaže- može se prosuđivati cjelokupni stupanj čovjekovog obrazovanja i kulture, jer pokazuje koliko je čovjekova potreba postala ljudskom potrebom, koliko mu je drugi čovjek kao čovjek postao potrebom ( Rani radovi, Zagreb 1961)

Da ovi stavovi ne potječu iz Marxova mlađeg već iz starijeg razdoblja sigurno je da bi se na njih nadovezali mnogobrojni komentari o tome kako starcu i ne preostaje ništa drugo nego da seksualni odnos zamijeni ‘’apstraktnim humanizmom’’. Za takvo gledište ima bezbroj primjera a ja uzimam Augusta Strinberga koji u knjizi Madmans defence, Doubleday 1967 piše kako je u prisustvu djece prvi puta iščuškao ženu ,a kada je ona pokušala da se brani skinuo joj je ruke i prisilio da klekne. U prvi mah ga je bilo stid. Međutim navečer ju je potražio u vrtu , uzeo za ruku i odveo u sobu gdje su vodili ljubav sve do ponoći ljepše nego ikada. Uz to Strindberg primjećuje kako je šteta što nije ranije znao jer da je ženu istukao prije deset godina oni bi bili najsretniji supruzi.

Ovo ne pišem kao uvod u raspravu o feminizmu pa stoga neću navoditi podatke ni argumente koji bi opravdali ili pobili jedno ili drugo gledište. No ako se ne ulazi u nabrajanje i dokazivanje od samoga početka je gotovo nesumnjivo da ovo drugo gledište u pravilu razvijaju i brane primitivci i zadrti desničari svih mogućih boja i orijentacija. Ako bi se u svrhu provjere ograničili na domaće prilike dovoljno bi bilo pregledati novine i časopise. Najjača suprotstavljenost ovome pitanju je bila uoči i u toku prošloga rata. Među stalne teme klerofašističke štampe ulazi obrazlaganje i dokazivanje da se djelatnost žena svodi na kuhinju , krevet i dječju sobu. Kroz kakva sve mučenja i ponižavanja su prošle mlade djevojke partizanke koje su žive pale u ruke fašistima, to je posebno poglavlje o kojem ima malo pisanih dokumenata. No tome se ne treba ni čuditi kada se ima u vidu da među fašistima prevladava tip ograničenoga primitivca koji zbog servilnosti prema šefovima ima potrebu da ponižava i muči bespomoćne i nezaštićene. Njega posebno iritira buntovnost i borbenost emancipirane žene . Primitivni mentalitet u svojoj fašističkoj i profašističkom varijanti slabo se proveo u toku i poslije drugoga svjetskoga rata u mnogim zemljama. On je u nas dobio takve lekcije da je malo vjerojatan njegov skori povratak u tom istom ruhu . No to ne znači da njega nema već samo da on nalazi neke druge prikladnije oblike ispoljavanja koji nisu kompromitirani. Jedan takav oblik koji će još dugo biti u našim sredinama je sirovi i agresivni antifeminizam koji nije samo prisutan među sileđijama, pijancima i đilkošima već ga ima i na tribinama , u novinama, u časopisima, u ilustracijama, razgovorima, psovkama. No u pravom, autentičnom izdanju u riječi i slici možete ga naći u Studenstkom listu od 8.12.1982 na 2 i 23 strani u pismima čitalaca ( doduše, ta ‘’pisma’’ su i sadržajno i stilski tako ujednačena i tempirana, da to vjerojatno nisu nikakva pisma već tekstovi koje je sročila redakcija i stavila proizvoljne potpise)

Sva ta pisma povezuje jedan jedinstveni stav da je žena inferiorno biće, da je njeno mjesto u kuhinji, krevetu i u rodilištu i to ne samo zbog toga što je to tako po prirodi stvari nego i zbog dodatne okolnosti što nas je sve manje osobito u Hrvatskoj , dakle, zbog očite ugroženosti našega nacionalnoga nataliteta.
Kao što vidimo ništa novo ni originalno što bi se ma po čemu razlikovalo od predratne ili ratne varijante koju smo ranije razmatrali. Stoga bi se moglo reći da dovle nema ništa posebno zbog čega bi se valjalo laćati pera. Riječ je o gledištu koje istina uglavnom vatreno brane i propagiraju klerikalci i fašisti no ne samo oni. U ove druge bi se rado svrstala i redakcija našeg Studenstkog lista premda nije jasno po čemu se razlikuju od prvih. U ovoj redakciji izgleda nema žena jer da ih ima one bi se valjda pobunile bar protiv stava da su žene inferiorna bića .
Razlog zašto se javljam tiče se društvenoga konteksta u kojem je napad izvršen i načina na koji je on izveden . Napad je izvršen u momentu promjene u redakciji s očitom namjerom da se nekome pokaže da su izabrani pouzdani momci. Zašto je u tu svrhu odabran napad na feministkinje? Zar su one doista tako opasne da ih treba po kratkom postupku likvidirati? Premda nitko živ u to ne vjeruje ipak se fama o njihovoj opasnosti stalno stvara i podržava i to u određenim krugovima koji bi kada ne bi stalno pozivali na uzbunu došli u neugodan položaj jer bi se moglo postaviti pitanje šta oni rade i kome trebaju. Iako je riječ o starijim osobama koji bi zbog mnogih razloga, a posebno zbog velike nezaposlenosti mladih morale otići u mirovinu , one su svojim vezama i utjecajem uspjele naprečac promijeniti zakon i ostati na poslu. Pa ako su nam starije žene još uvijek tako borbene zašto oduzimati pravo mlađima da se bore za prvo radno mjesto i za ravnopravnost s muškarcima. No pitanje tko ima kakvo pravo slabo nam pomaže u razumijevanju situacije . Osim toga razmatranje ženskoga pitanja nije neposredan cilj ovoga napisa. U svakom slučaju je nesumnjivo da je predmet napada politički dobro odabran a to je najvažnije. Osim toga on se pokazao posebno prikladnim i s gledišta ‘’stila izražavanja’’ koji Studentski list u ovoj postavi izuzetno razvija i njeguje. To je pravo takmičenje tko će s više efekta i što češće upotrijebiti neki vulgarni izraz. I kada se krenulo u antifeministički pohod to je bila prilika za pravu poplavu takvih izraza. I upravo tu se potpuno ispoljio sirovi mentalitet koji nema osjećaj mjere. Prostačke uvrede koje su odštampane u navedenom broju Studentskoga lista dovode u pitanje uvjerenje da živimo u civiliziranoj sredini. To se odmah osjetilo pa su ljudi sa gađenjem prekidali čitanje i protestirali tako da su se psovači iako preko volje u narednom broju morali ispričavati.

Iz toga što je rečeno nipošto ne slijedi zaključak da se oko redakcije Studentskog lista okupila grupica istomisljenika koji sistematski i dosljedno razvijaju i brane određene poglede . To ne samo da nije točno već je najmanje prikladno kao kvalifikacija za ove momke. Naime ono što ih povezuje jest upravo okolnost da nema doktrine koja bi stajala izvan ili iznad pojedinaca. Lični uspjeh i karijera je osnovni cilj kojem je sve ostalo potčinjeno. Odatle goli cinizam i sposobnost podmetanja , vrijeđanja, izvrtanja, zavaravanja, lažnog izvinjavanja, uzmicanja, ponovnog nasrtanja itd. U napadima na feministkinje išli su na ono što im najviše leži na primitivnu varijantu. Drugi puta kada će preuzeti neki drugi zadatak odabrat će neku drugu varijantu. Sve ovisi o prilikama i okolnostima. No uvijek važi pravilo da je istinito ono što donosi uspjeh i otvara put prema položajima koji će uspjeh učvrstiti i osigurati stalno širenje lične moći i utjecaja. To je osnovno za tip ponašanja koji se ovdje početnički uvježbava. Pojedini promašaji su normalna, razumljiva stvar, zbog kojih se ne snosi odgovornost ako je sve u redu sa drugim delikatnijim odnosima. Od svega je najvažnije stalno osluškivanje i proučavanje volje i namjera onih osoba koje određuju i pravila igre i igrače pa te svakog momenta mogu prosto precrtati i skinuti sa spiska. Nisu dovoljna redovita hodočašća zbog izvještaja i uputa. Dobar igrač predviđa namjere i želje svog moćnog zaštitnika i uvijek im ide u susret bilo dodvoravanjem i pohvalama ili napadanjem njegovih stvarnih i mogućih protivnika. No to nije sve jer se traže i mnogi drugi suptilniji postupci koji se modificiraju od prilike do prilike pa ih se ne može ni propisati ni popisati. Ni prevelika revnost nije uvijek dobra jer može stvoriti takav utisak koji će kasnije blokirati uspon. Fuadu Muhiću je najmanje prijatno kad mu se spomene njegov niski napad na Mešu Selimovića. To mu je vjerojatno u određenom momentu bilo korisno, ali mu škodi na dugoročnom planu . Oni koji imaju više talenta, lukavosti i ambicija neće učiniti takve greške. Oni vrlo brzo shvate da sve moguće usluge i zasluge na putu uspona na vlast mogu značiti i mnogo i ništa ako se istovremeno ne izgrađuje svoja pozicija moći. Stoga je za njih važna kontrola punktova gdje dovode svoje ljude preko kojih šire svoju volju i osvajaju teren . Kad su se tako učvrstili oni su stekli relativnu sigurnost koju stalno dalje učvrsćuju i koju će prokockati jedino ako naprave izrazito glup ili izrazito hazardan potez. Važno se zaštititi od mogućnosti da te obični ljudi prokažu i napadnu. Ponekada se i to dogodi no tada su tu tvoji ljudi koji će mnogostruko uzvratiti i obraz ti je opet čist. Ima čak i takvih slučajeva da je netko u svom užem djelokrugu nazadan i omražen a u javnosti i u drugim djelovima zemlje slovi kao napredan i perspektivan. No zato je potrebna takva kombinacija vještine i lukavosti koja se rijetko susreće. To je sposobnost da se dugo govori a ništa ne kaže, da se jedno misli a drugo govori , da se iznese more činjenica kako bi se prekrila jedna koja je neugodna, da se ubitačno ponavlja što je već sto puta rečeno, da se izigrava žrtvu baš u momentu kad se priprema najpodmukliji napadaj. Da li smo se pri tome služili provjerenim podacima ili samo nizali same poluistine ubacujući tu i tamo i po koju krupniju laž- to nije važno ako je sve drugo u redu to jest ako cijelu igru dobro vodimo. Što se čita u novinama ili čuje na radiju to je stvar momentalne konzumacije i prije nego nam dokažu da smo lagali, dati ćemo nove izjave i napisati nove članke, čime ćemo sve tako zamutiti da se više nitko živ u tome neće snaći. Važno je da smo stalno u akciji i u ofanzivi. Ako nam usprkos svemu ipak nešto nezgodno izdvoje, uvijek je moguće naknadno izjaviti da tekst nije bio autoriziran ili da je posrijedi neka druga tehnička omaška.
Naravno momci iz Studentskog lista niti znaju niti su mogli još isprobati sve te postupke. No oni su na pravom putu da to jednog dana učine. Njihova velika prednost je u tome što im je pri ruci , u riječi i slici, njihov uzor i zaštitnik profesor Stipe Šuvar od kojeg se doista u ovim poslovima može dosta toga naučiti. Naime u istom ovom broju Studentskoga lista u kojem je redakcija napala feministkinje Šuvar ne znam već po koji puta napada svoju radnu organizaciju, Filozofski fakultet u Zagrebu. Neki su iznenađeni što to on radi sada kada je izabran , dok za sve one koji ga poznaju to nije nikakvo iznenađenje . On već godinama grubo napada svoje kolege na poslu i svoju radnu organizaciju , čime je on sam stvorio svoj slučaj, a sada kada je okončan , nije mu pravo. Ponovno je zapeo iz sve snage jer mu je izgleda nepodnošljiva i sama pomisao da on ne bi uvijek bio u špici zbivanja . Kako inače objasniti onaj maratonski intervju u kojem odgovara na pitanja u kojima monotono razglaba i ponavlja ono što je već bar na deset mjesta u raznim zgodama izlagao.

U intervjuu Stipe Šuvar objašnjava univerzitetsku i širu javnost da su naši profesori koji rade u području društvenih znanosti ‘’imitatori, plagijatori, prepisivači i branioci građanskog pristupa ‘’ a njegovi kolege s kojima on radi na istoj katedri su osim toga ‘’verbalisti i nosioci grupnovlasničkog mentaliteta’’, da ne navodim druge epitete koje im je u raznim prigodama prišio. Nasuprot tome on Šuvar je mlađi znanstveni radnik sa izrazitim sposobnostima i velikim brojem znanstvenih radova . On dalje izjavljuje da ga studenti vole ( njih 90% kako kaže ) a ne vole ga samo oni koji ‘’nisu pročitali ni retka iz njegovih mnogobrojnih knjiga niti slušali bar jedno njegovo predavanje.’’ To neukusno samohvalisanje uz istovremeno nipodaštavanje i vrijeđanje kolega po struci posebno je naglašeno s mnogobrojnim Šuvarovim fotosima.
Kad se to ima u vidu teško je nasjedati na priču o ‘’nevinoj žrtvi ujedinjenih podzemnih snaga’’. No priča nije ni namjenjena onima koji poznaju situaciju nego vanjskom, širokom auditoriju. U priču se najslabije uklapaju studenti jer oni ga, kao što smo čuli, vole, a opet, nemoguće je prikriti činjenicu da su ga upravo studenti svojim glasanjem rušili. Da bi se nekako izvukao iz škripca Šuvar konačno povlači potez koji mu stoji na raspolaganju od početka, no iz razumljivih razloga u tome ni sada ne ide do kraja. On napada propis po kojem je biran ( pravo veta po delegacijama) kao primjer nečuvene manipulacije no ne kaže tko je taj propis propisao i zašto, jer mu se očito ne dopada uloga lovca koji namješta zamku za divljač a onda sam u nju upada. Mnogo je komotnije prebaciti krivnju na kolege s odsjeka, pa onda na njih svaliti drvlje i kamenje , kako to radi u ovom intervjuu koji upravo kipti od osvetničkog bijesa i intrigantskoga vrijeđanja. Oni, to jest kolege s odsjeka su krivi jer ‘’dočekuju na nož’’- kako kaže Šuvar- ‘’svaki prijedlog za unapređenje studija sociologije’’

Tako on kaže a u stvari već sedam-osam godina skoro potpuno bojkotira sve sociološke skupove i sastanke. Ako je na neki došao to je učinio uglavnom zbog svojih ličnih , političkih ciljeva. Da budem konkretan navest ću par slučajeva kojih se dobro sjećam.
Kao predsjedavajući okruglog stola o položaju sociologije u našem društvu u dva navrata sam kolegijalno pozvao i profesora Šuvara da i on uzme učešća u diskusiji. Oba puta je poziv prihvatio i bio uvrsten u listu učesnika okruglog stola o čemu su članovi sociološkog društva dobili prethodnu obavijest. Prvi put je bio okrugli stol ‘’Sociologija i socijalizam’’ koji je održan prije nekoliko godina u Viječnici Filozofskoga fakulteta u Zagrebu uz učešće sociologa iz svih naših republika. Šuvar je došao na sastanak , slušao diskusiju i u momentu kad sam trebao uzeti riječ , zatražio da ga brišem sa liste učesnika i nakon toga napustio dvoranu. Napominjen da nije bilo nikakvog vanjskoga uzroka ili povoda za takav postupak. Šuvar je vjerojatno ocjenio da se diskusija ne odvija kako bi on želio i na licu mjesta donio odluku da ne učestvuje. Bilo mi je neugodno, posebno zbog naših gostiju iz drugih republika, no nisam bio sasvim iznenađen jer je ranije znao slično postupiti na sjednicama odsjeka za sociologiju: čim osjeti da diskusija ide u pravcu koji mu ne odgovara kupi papire i napušta dvoranu.

Drugom zgodom također na Filozofskom fakultetu kad sam organizirao raspravu na temu ‘’Sociologija obrazovanja’’ Šuvar je ponovno prihvatio poziv da učestvuje i dapače vrijeme rasprave bilo je usklađeno s njegovim rasporedom. No ovoga puta se nije uopće pojavio u dupkom punoj dvorani iako je bio u zgradi u jednoj od susjednih prostorija. Ni ovoga puta kao ni ranije nije našao za shodno da bilo što kaže u smislu objašnjenja zašto tako postupa.
To su dva primjera a mogao bih navesti i više. Ja ovdje ne želim ulaziti u psihoanalizu ovih i sličnih slučajeva, premda bi se sa malo truda moglo doći do zanimljivih zaključaka . Primjeri nedvojbeno pokazuju da Šuvaru nije stalo do stručne rasprave o unapređenju sociologije no ne samo to . Oni osim toga ilustriraju težnju da se demonstrira moć na bezobzirno drzak i upadljiv način. Neka se vidi da on nije bilo tko i da može raditi što je njegova volja u odnosu prema onima dolje. To je ono što imponira mladim karijeristima iz redakcije Studentskoga lista i što oni oponašaju . Naravno to blokira naučnu komunikaciju , no to Šuvara ne zabrinjava. Uvjeren sam da mu je bilo uvijek mnogo važnije što se o njemu priča i misli u nekoj krčmi u Lovreću nego u buffetu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Zato mu više odgovara časkanje s novinarima koji mu dolaze s gotovim pitanjima i kamerama , nego rasprava s kolegama iz struke.
Harangerske izjave o sociolozima i filozofima kojima profesor Stipe Šuvar već godinama snabdjeva novine i časopise najviše štete mladim sociolozima i filozofima koji bez toga teško nalaze zaposlenje posebno u novije vrijeme. Vrhunac ciničnog harangiranja po principu da je napad najbolji način obrane predstavlja Šuvarova sugestija iz intervjua da su nastavnici sociologije , svi osim njega, naravno, krivi što mladi sociolozi ne mogu naći zaposlenje i da bi stoga financiranje njihovih institucija trebalo dovesti u vezu s njihovom brigom kako će zaposliti i smjestiti u udruženi rad studente koje upisuju . I to ne tvrdi nitko drugi nego sociolog koji je bio ministar prosvjete u vrijeme kada je sociologija kao nastavni predmet ukinuta u srednjim školama i na fakultetima . Reformator koji je direktno odgovoran što je visoko školstvo privuklo tako velik broj mladih ljudi koji su stoga došli na bespuće nezaposlenosti traži da se za to kazni ‘’kvazimarksistička katedarska inteligencija’’ kojoj treba uspratiti plaću ako ne može smjestiti u udruženi rad studente koje upisuje.

Ovim ni približno nisu nabrojane sve ‘’dobre želje’’ koje nam je kolega Šuvar uputio u svom intervjuu uoči Nove godine. No ja ih dalje neću nabrajati. I prošle godine sam u isto vrijeme učestvovao u pisanju odgovora na jednu sličnu ‘’novogodišnju čestitku’’ koju smo potpisali da bi zavrsila u Vjesnikovu košu , usprkos pozivanju na zakon o štampi. Sva je prilika da će takvu sudbinu doživjeti i ovaj odgovor ako ga pošaljem redakciji Studentskog lista jer je ova redakcija već ranije primila nekoliko sličnih priloga koje niti objavljuje niti kani objaviti. Drskost ovih revolveraša prelazi sve granice. Oni se ponašaju kao da u ovoj zemlji tek što nisu suspendirane demokratske slobode , a oni kao da su u dosluhu sa snagama koje će to učiniti pa im se živo fučka što ljudi koje su javno popljuvali i izvrijeđali pišu pisma i protestiraju s pozivom na zakon o štampi. Kako inače objasniti slučaj kada vam uzmu prilog, istrgaju iz njega odlomak koji njima odgovara i to objave, a ostalo bace u koš. Takvih slučajeva je bilo baš u vezi sa onim o čemu pišem pa je zanimljivo kako će sud reagirati kojem su se dotični građani obratili da bi zastitili svoja prava.

Sve to ima i svoju pozitivnu stranu utoliko što će pomoći da i ljudima izvan Filozofskoga fakulteta postane jasno što leži u osnovi ‘’Šuvarovog slučaja’’. Za Šuvara je svijet ono čime se vlada i u tom pogledu nema nikakvih obzira. Lični uspjeh pomoću političke karijere to je glavni i jedini cilj kojem je sve ostalo potčinjeno . Osvajanje važnih punktova i širenje vlastite moći i utjecaja to je bitno a sve ostalo je sporedno. Valja biti pošten pa priznati da to Šuvar radi sa mnogo truda, upornosti i vještine a bogma i sa dosta uspjeha. Da je u tome ispoljio bar nešto obzira prema vlastitoj struci i prema svojoj radnoj organizaciji uvjeren sam da ne bi imao toliko mnogo neprilika. No budući da je on postupio upravo obrnuto , to jest, budući da je napad na intelektualce, a u prvom redu na filozofe i sociologe koji su ga doveli na fakultet, ukalkulirao kao osnovni element svoje političke igre, neprilike su bile neizbježne. One su dobrim dijelom uvjetovane okolnošću što je ušao u konflikt s kolegama, susjedima s istog hodnika koji su već do tada svojim stavom i objavljenim radovima stekli znatan moralni i znanstveni ugled u zemlji i u inozemstvu i koje se nimalo ne može impresionirati time da li je netko ministar ili član Centralnog komiteta. A Šuvaru je bilo stalo da i ovdje izgradi poziciju moći. U tu svrhu je najprije pokušao da trojici asistenata koje je već imao, pridruži još dva nova. U tome bi vjerojatno i uspio da je učinio pametniji izbor . No osjećajući se dovoljno moćnim on potpuno zanemaruje stručni kriterij i predlaže kandidate po liniji lične privrženosti što odsjek odbija i odatle datiraju ozbiljnija suprotstavljanja . Nakon toga slijede upravo grozničavi pokušaji odvajanja sociologije od filozofije i to tako da sociolozi izidu iz Filozofskoga fakulteta i dođu na položaj koji bi omogućio da se ostvari ambicija moćnog pokroviteljstva. Kada je i to skrharilo i to na način koji je pokazao da je Stipe Šuvar izgubio svaki ugled ne samo među sociolozima na Filozofskom fakultetu ( gdje kod ključnih glasanja on na jednoj a svi drugi, uključujući i njegove asistente, na drugoj strani, što se može provjeriti u zapisniku) nego i izvan fakulteta i da , usprkos svih mogućih obećanja , nitko ne čezne za njegovim pokroviteljstvom- došao zahtjev za raspuštanjem partijske organizacije na Filozofskom fakultetu , za razbijanjem Filozofskog fakulteta i stvaranjem novih fakulteta. Da li Šuvar ima izgleda da ostvari te planove ili će doživjeti poraz kao i u prethodnim slučajevima? Što se tiče prvih dviju stvari, to jest rušenja, nipošto ne treba potcjenjivati njegove sposobnosti, u tome on ima mnogo iskustva, a ni rezultati nisu mali. Međutim kada je u pitanju reformiranje i stvaranje novog, temeljita skepsa je više nego opravdana.

Rudi Supek



MORAL INSANITY ANNO DOMINI 1982.


Trgnuo sam se. U nizu uvreda na račun žena ova me je na nešto podsjećala: ‘’I ja mislim da su feministkinje guske. Ja bih sve njih nogom u pizdu kao i Rajnu Opačić i marš doma pička vam materina’’. Ovo sam negdje već vidio: momci su imali čizme na nogama i mrtvačke glave na kapama a udarali su nogama upravo dospjele, polugole djevojke i žene, Židovke, Poljakinje, Ruskinje. Udarali su nemilosrdno kao što se udara po stvorenjima što pripadaju ‘’nižoj rasi’’ ili ‘’političkim neprijateljima’’. Žene su samo jecale jer su bile spremne na najgore. A i mi koji smo to morali promatrati . Zato me je još više potresao od ovog prizora u konclogoru ono što sam nedavno vidio kod nas.

Na drevnome Griču ispred crkve svete Katarine okupila se skupina mladića i djevojaka, svježe promoviranih maturanata. Tada iznenadno nekoliko mladića zgrabilo je jednu djevojku , bacilo na zemlju i počelo divljački udarati nogama a djevojka je vriskala iz sve snage kao što vrišti mladi život kada se osjeti ugrožen i traži pomoć. Bio sam zaprepašten i nisam znao otkuda takva surovost. No, najgore je bilo što nitko od velikoga broja mladića, izuzev jedna djevojka nije pritekao ovoj djevojci u pomoć. Gomila je gotovo ravnodušno gledala što se zbiva. Gdje mi to živimo?
U ovom Studentskom listu verbalni iskazi surovosti na račun feministkinja gomilali su se u raznim varijacijama: ‘’Možda ih treba više tući pa bi bile bolje i pametnije ...snebivaju se pri škakljivim temama a prave se poštene- zar je to biti pošten - a na djelu popizde kada vide kurac...Samo mrtva feministkinja je dobra feministkinja ...Feministkinje su čedomorke.’’ I tako dalje. Mržnja prema ženi je slijepo, bez pokušaja opravdanja , izbijala iz mladenačkih riječi . Nekrofilija. Manjkale su samo kape sa mrtvačkim glavama. Jedan je mržnju objašnjavao rugobom feministkinja : ‘’Sigurno su užasne...Dakle nemojte se sramiti što ste vjerojatno grde kao lopovi.’’

‘’Grde kao lopovi’’. Surovost traži da biće izloženo nasilju bude ružno, odvratno, odbojno . Američki vojnici na povratku iz Vijetnama pričali su psiholozima kako su ih vježbali da vide u Vjetnamcima ‘’majmune’’, a ne ljude , neku nižu vrstu stvorenja. Dakako majmune je lakše ubijati od ljudi.
Urednici ovoga lista obilno su ukrasili prostačke antifeminističke tekstove crtežima odvratnih, bubuljičavih ženskih tjelesa sa zubatim i razjapljenim spolovima, pravim raljama. Niti Štraserov Sturmer ne bi se posramio ovako uspjele propagande protiv feminizma, protiv žena koje su krive jer žele biti ravnopravne sa muškarcima, žena koje su zaboravile kako se ovdje malograđanski naučava da ‘’žena mora biti domaćica, u gradu dama a u krevetu kurva’’. Jao ženama koje su od proleterijata preuzele parolu da ‘’oslobođenje žena mora biti djelo svih žena’’

Pokušao sam potražiti korijene ovog prostaštva i prezira prema ženama. Sjetih se pariškog podzemlja, prisilnog drugovanja sa Žiljenom iz Marselja u njegovom radničkom kombinezonu i elegantnoga gospodina Lambera ( Lambert) porijeklom iz ugledne francuske porodice . Obojica su bili makroi , a Žiljan uz to i ‘’casseur’’ (provalnik). Žiljen je pripadao vrsti ‘’tvrdih’’ pa je i završio sasvim bez potrebe sa prosviranom lubanjom, a Lamber vrsti ‘’mekih’’, sa biranim riječnikom i sate sam mogao s njim razgovarati o francuskoj literaturi . Što se tiče njihovog ‘’posla’’ znao sam da su navikli držati žene u pokornosti , pa kada neka prekrši ‘’pravila’’ poslužiti se i pesnicom. Ali sam isto tako znao da su smatrali svojom dužnošću da im pružaju zaštitu , da ih obrane, i to vrlo energično, kojiput od nasrtljivih, polupijanih sileđija ili žutokljunaca. Ipak jedna me je stvar iznenadila i ostala u uspomeni: njihova korespodencija sa ženama koje su sjedile u ženskom zatvoru Scherche-Midi . Često su se dopisivali a u tom dopisivanju bilo je mnogo nježnosti , biranih riječi, ljubavne čežnje doduše sve izraženo pomalo naivnim sentimentalnim stilom onim iz pučke literature prošloga vijeka. No bilo je to iskreno. Bili su očito nesposobni za ono ženomrzaštvo što sam ga našao kod ovih studenata. Zašto? Bez obzira na način života i miljeu, često opasan i grub , oni su bili muškarci u kojima je prirodno dozrio poriv za davanjem zaštite ženi, muška uloga zaštitnika. Prostački odnos iz ovog lista smatrali bi svojevrsnom zaostalošću. Gospodim Lamber bi smatrao da se radi o ‘’divljacima koji još nisu stigli do praga kulture’’. Žiljen bi primijetio da je već naišao na takve ‘’neodgojene frajere’’ iz nekih ‘’zaostalih krajeva’’ koji se ne znaju ponašati pa su bili prisiljeni kojiput da ih
‘’skrate’’ kad počnu kršiti pravila miljea . (Alen Delon bi također znao o tome nešto pričati).

U stvari da li je točno da prostaštvo dolazi iz sredine koja još nije dosegla stupanj kulture ili, naprotiv, ono dolazi odande gdje je ‘’kultura izgubljena’’?Da li je ono samo neka pobuna protiv društvene sredine (koje?) ili prosto odraz određene demoralizacije, stalnog srozavanja ljudskih vrednota, pa čak i svijesno prilagođavanje na rušenje osnova neke kulture? Ono doista može biti sukob agresivnih tendencija sa vladajućim vrednotama ali i sukob sa vlastitom prazninom kao i priprema ( manje ili više svijesna) za jedan prostački posao ili način života. Ona je često samo duhovna priprema za viši oblik prostaštva- licemjerje, krivotvoreni vlastiti i tuđi život.

Slušao sam jučer klošare na trgu Soptrescogre . Ležali su ili čučali oko željezne rešetke iz koje je strujao topli zrak obližnjeg kupališta. Nudili su bocom vina, svašta dobacivali , zadirkivali se i žalili i nastojali svratiiti pažnju okoline na sebe. Neki su govorili više u argou drugi više biranim riječima , ali slušajući ih satima uzalud bih se susreo sa prostotom. Iako su živjeli na ‘’dnu društva’’ prostota im je bila strana. Jednostavno nisu mogli u sebi uništiti pečat koji im je dala i protiv njihove volje , kultura jednoga naroda. Da sam im prišao i rekao : ‘’ Slušajte, dajte psujte malo više, prostačite, vrijeđajte ljude i žene, pa ćemo vas birati u političke forume i za narodne poslanike’’ pomislili bi da sam upravo došao iz Charentoona. A da sam još dodao: ‘’ To je najnovija metoda pomoću koje novi ljudi grade novi svijet’’ ne bi ni trenutka sumnjali da sam upravo odande pobjegao.
Psihoanaliza objašnjava agresivnost ‘’Polujakih’’ zaostalošću u emocionalnom dozrijevanju . Takvi mladići zapeli su na pola puta: žele se pokazati kao snažni pojedinci, a istovremeno su pod vlašću društvenoga autoriteta, Super-ega. Vole zapanjiti okolinu ružnim riječima i nasilnim postupcima , ali samo kada su u grupi ili pod nečijom moćnom zaštitom , jer su kao usamljeni pojedinci kukavice. Agresivnim ponašanjem samo prikrivaju svoju krajnju nesigurnost i potrebu za nekim zaštitnikom , autoritetom- Vođom. U spolnom pogledu su ambivalentni , žena je istovremeno predmet privlačnosti i odbojnosti , žele biti agresivni i samostalni, ali su pod vlašću ‘’moćnijeg muškarca’’. Latentna ambivalentnost i homoseksualizam uvjetuje potrebu za ‘’muškim društvom’’ i odbojnost prema ‘’ženskom društvu’’ iako ih seksualna potreba na njega upućuje. Zaoštrena ambivalentnost dovodi do sado-mazohističkoga ponašanja: surovost prema ‘’slabijem spolu’’, pokornost prema ‘’jačem spolu’’, odatle nesposobnost da se preuzme stvarna samostalna ‘’muška uloga’’, istovremeno ravnopravna i zaštitnička. Tu se susrećemo sa ‘’autoritarnim sindromom’’, konzervativnom identifikacijom sa Super-egom, likom Oca ili Vođe. Nalazimo u tom okviru onaj tip intelektualca za kojeg govore da je ‘’drzak u malim, poltron u velikim stvarima’’. Kod deklasiranih društvenih elemenata pojavljuje se ovdje i onaj tip nedozrelih , nasilničkim i ekspanzionih tipova od kojih je SA-Fuhrer Rohm regrutirao svoje sileđije i pedere.

U blažem i možda manje psihoanalitičkom okviru , nalazimo ovdje onu vrstu pojedinaca kod nas nazvanih ‘’biciklistima’’: što se grbe prema gore, a prema dolje pritišću. To mogu biti i najobičniji karijeristi , ali ima među njima i onih koje socijalna psihologija opisuje kao ‘’otpadnike-uzurpatore’’. Učestvovanje u grupnom životu ili takozvana grupna dinamika može dovesti do selekcioniranja dva tipa čovjeka: ‘’izabranika’’ i ‘’uzurpatora’’. Prva bira obično sama grupa, na spontan i demokratski način, pa se i sami odlikuju neposrednim, otvorenim i demokratskim ponašanjem, a drugi su se našli na rubu grupe, potisnuti, pa eventualno i istisnuti iz nje. Nakon toga traže sklonost neke druge grupe, po mogućnosti hijerarhijski nadređene prvoj. Ako hijerarhijski dominantna grupa ima dovoljno vlasti tada se razvija ‘’autoritarni sindrom’’ i ‘’potisnuti pojedinac’’ nastoji ulagivanjem, prekomjernim očitovanjem pokornosti a često puta i ne birajući sredstva ( douskivanjem, dostavljanjem, potkazivanjem) da stigne do položaja koji mu omogućava da ‘’uzurpira’’ ulogu osporenu od primarne grupe. Ovakvih ‘’uzurpatora-potkazivača’’ nalazimo često u represivnim i autoritarnim režimima. Hašek je u Dobrom vojniku Švejku opisao kako ih narod rado tuče, kada ih uhvati na nekom zlodjelu kao ‘’špicle’’ ili ‘’tužibabe’’. Ali se to odigrava u manje više liberalnim sredinama . U izraziro represivnima oni se nalaze pod ‘’državnom zaštitom’’, čak i onda kada se odaju pijanstvu , razvratu i sitnom kriminalu , rušeći norme koje nadilaze uobičajene društvene privilegije ( dobar položaj, dobra plaća, pravo na javnu riječ). Što se tiče ‘’javne riječi’’ lako ih je prepoznati po tome što krajnje pažljivo kontroliraju svoj govor , sa dobro smišljenim i odvagnutim odobravanjima i napadima na druge, govoreći najčešće sa polutihim, uškopljenim glasom. Bučan i spontan smijeh kod njih je zadavljen i zamjenio ga kiselo-svirepi podsmijeh. Kao dobro stegnutu vreću zadavili su svaku spontanost sa smijehom negdje u vratu , pa nose tu svoju lješinu u sebi gdjegod krenu , izazivajući strah i podozrenje . Nekrofili. Još nemamo dobar film o ideološkim Frankeštajnima.

Mnogobrojne ankete o razlikama i mentalitetu omladinaca - Ljevičara i Desničara rezimirao je J.C. Flugel ( Čovjek, moral i društvo, London 1955). Oni se razlikuju po mnogim crtama ali na prvo mjesto Flugel stavlja kod Desničara : 1) lojalnost prema liku Oca ( Vođe) 2) Isticanje značaja obiteljskoga života i 3) anti-feminizam , a kod Ljevičara, u istom okviru vrednota 1) lojalnost prema grupi ( vršnjacima) 2) sumnjičavost prema obiteljskom životu i 3) feminizam. ( Desničari uključuju u uzorku razne konzervativne i fašističke struje, a Ljevičari radikalne i komunističke ) Zanimljivo je da mentalitet Desničara odgovara ‘’autoritarnom sindromu’’ identifikaciji sa patrijalhalnim autoritetom ( Otac ili Vođa) dok kod Ljevičara lojalnost ide prvenstveno prema ‘’bratstvu’’ ( zajednici sinova, drugovima). Desničari stvaraju ‘’bande’’ koje počivaju na ‘’kultu vođe’’, kao što je to bilo u svim fašističkim organizacijama. Ljevičari teže izrazito egalitarnim grupacijama i ističu odbojnost prema ‘’kultu ličnosti’’ ali i prema svima nad-individualnim autoritetima ( Jedan narod, Jedna partija, Jedan Vođa). Ove ideološke tendencije projiciraju se nužno i na erotički plan.
Flugel ovako opisuje antifeminizam Desničara: ‘’ U našem patrijalhalnom društvu vlast je pretežno muška i otac je prototip, bitni i vanjski predstavnik Super-ega. Ženu valja stoga držati u pokornosti ( kao i djecu u nešto manjoj mjeri). Stoga se nastoji ženu tretirati pravno kao inferiornu ili privatno vlasništvo iako često pod izgovorom da je treba štititi od opasnosti. S druge strane Ljevičari je nastoje promatrati kao individuum koji ima ista prava kao i muškarac. Feminizam bitno proizlazi iz potrebe žena da istaknu vlastiti Ja, pri čemu joj pomaže i muškarac koji vidi u podložnosti žene jednu od crta represivne patrijalhalne moći.’’

Desničarski mentalitet sadrži u sebi upravo obranu ovog autoritarnog Super-ega, patrijalhalno-represivnoga poretka koji ne važi samo za žene već i za čitavo društvo , pa on pogađa podjednako ženu kao i radnika. Nije stoga čudo da je upravo fašizam najoštrije suzbijao feminizam i isticao da je ženi mjesto u kuhinji i porodici . Uostalom jedna od nedavnih anketa pokazuje nam da je eksploatacija žena i u veoma naprednim zapadnim zemljama još uvijek velika. Tako R. Adret kaže da je odnos između ‘’vezanog rada’’ (placenog) i ‘’slobodnoga rada’’ (izvan-privrednog) : 60% ‘’slobodnoga rada’’ prema 40% ‘’vezanog rada’’ ali u tom ‘’slobodnom radu’’ ( u Francuskoj) muškarci potroše 9 milijardi sati , a žene 40 milijardi sati! Preodgajanje muškaraca da preuzmu dobar dio ‘’slobodnoga rada’’ koji sada obavljaju žene bit će nema sumnje dugi proces. Pogotovo ako se ne ukloni ovaj prostački mentalitet koji vidi u dominaciji žena ‘’prirodni poredak’’

Ovdje netko može zapitati : kojim pravom se pripisuje desničarski mentalitet mladićima koji se službeno pozivaju na ‘’lijevu ideologiju’’ ( ideologiju svoje Komunističke partije) ? Za istraživače staljinizma ovdje nema nikakve zagonetke. Oni su uočili da jedna ideologija može biti po svojoj frazeologiji ili retorici ‘’lijeva’’ a da je njena stvarna društvena uloga konzervativna i reakcionarna, dakle ‘’desna’’. Sadržaj i funkcija nisu u ovome slučaju podudarni. A da je to moguće pokazao je vrlo lijepo Elvin Goldner ( Alvin Gouldner) kada je usporedio američki funkcionalizam ( Parsonsovog tipa) sa sovjetskim marksizmom-lenjinizmom ( Staljinove proizvodnje , jer drugi tamo ne postoji) te pokazao kako obje ideologije , usprkos različitim terminologijama imaju istu konzervativnu i represivnu ulogu. Jedna i druga podvrgavaju samostalnu i kritičku ulogu pojedinca logici samog Sistema, služeći se u jednom slučaju više moći novca , a u drugom slučaju moći policije. Jedni i drugi žrtvuju značaj Ega u prilog veličanju Super-ega, pa dok su jedni sretni kada mogu zamjeniti svoj Ja sa ‘’Mi -slobodni svijet’’ drugi su oduševljeni kada im nomenklatura dozvoli da mogu svoj Ja zamijeniiti sa ‘’Mi-partija’’. U prvom slučaju lažni individualizam prikriva stvarnu dominaciju kapitalističkoga tržišta, a drugom lažni kolektivizam uzurpaciju vlasti po jednom monopolističkom sloju. Stoga ne valja nasjedati na otvorenu frazeologiju ili retoriku neke ideologije, već je neophodno provjeriiti njenu društvenu ulogu , način na koji se kontrolira ponašanje pojedinca i nasilno uvodi društveni konformizam ( Lako se može primijetiti da se oficijelni ‘’ideolozi’’ služe ideologijama više kao nekom ‘’batinom’’ nego kao ljudskom umotvorinom!)

U redu, ali da li može i prostaštvo biti predmet društvenoga konformizma? I u ovom slučaju ne radi se prosto o upotrebi prostačkih riječi ( Pubertetlije ih često upotrebljavaju na bezopasan način, da bi prikrili svoju nedozrelost ). Međutim prostaštvo može u sebi sadržavati , na najvidljiviji i najsuroviji način, težnju da se devalvira ljudska riječ. Koji put se pojedinac njome služi da bi pokazao kako već doista živi u jednom vrijednosno devalviranom svijetu, dakle kao oblik društvenoga konformizma. Ali ono može značiti pokušaj da se unizi ljude koji do riječi drže , a drže do riječi upravo zato jer predstavljaju neke ideje, a ideje izražavaju njihovo lično dostojanstvo. Prostaštvo je napad na ljudsko dostojanstvo onih pojedinaca koji ga žele sačuvati sa strane onih koji su ga se odrekli i koji to raznim postupcima javno pokazuju. Listu nije manjkao put ka Super-egu.
Stvari su tako postale jasnije

Na istoj ‘’udarnoj stranici’’ na kojoj su se nakupile uvrede protiv žena jedan suradnik lista se trudi da definira ‘’pornografiju per se’’. Kaže da je to ‘’ čest fenomen koji je važnost po sveučilišni život nedovoljno istražena’’ sa čime bismo se mogli složiti. Upozorava na neurotičku jezgru potrebe za pornografijom jer ‘’spašava popriličan broj sveučilištaraca od samoubojstva’’, žali što novi carinski propisi otežavaju da se dođe do novih ‘’kazeta’’ jer studenti projiciraju pornografiju, ukoliko je ne upražnjavaju u ‘’živom obliku’’. Uglavnom , nikako ne uspijeva da se približi definiciji pornografije za koju nije jasno zašto bi morali biti ‘’per se’’ kada su neki sa njom na ‘’per si’’ a neki na ‘’per tu’’. Očito je i sam blokiran da misli o njoj u pravom smijeru.
Što bi bilo da je pošao istraživati pornografiju u drugom smijeru? ‘’Odlučio sam da sebi osiguram mjesto u društvu još za vrijeme studija’’. Odluku mladić provodi tako da počinje krivotvoriti potpise, zatim čitava pisma, počinje podvostučavati svoje uloge, čas anonimne čas javne , počinje vrijeđati ljude , sa ušima čas načulenim ‘’prema gore’’ čas prema ‘’dolje’’, jednom se to zove ‘’dostavljanje’’ a drugi puta ‘’prokazivanje’’, uvrede prenosi i na inteligenciju, posebno na one profesore koje druge uče čestitosti i ovako trasiran put se nastavlja. I za čudo mladić uspijeva u postavljenom cilju.

FEMINIZAM



Nismo začuđeni što se, u vrlo kratkom vremenu, u nekim našim javnim glasilima pojavljuje čitav niz oštrih napada na »Studentski list«. Tako je npr. u tjedniku »Danas« u broju 46. od 4. 1. 19S3. objavljen tekst Slavenke Drakulić-Ilić naslovljen »Dečki se zatrčavaju«, samo dva dana kasnije u »Politici« od 6. 1. 19B3. Rada Iveković objavljuje tekst »Ko to mrzi žene«, a u jugoslavenskoj ženskoj reviji »Svijet« od 7. 1, 1983. stanovita Vesna Mirnica piše protiv SL u tekstu »Otvorene prijetnje ženi«.

Naposljetku, omladinski tjednik »Polet« u broju 217, od 22. 12. 1982., na pune dvije stranice »raskrinkava« seksističku koncepciju »Studentskog lista«.

Ne možemo se oteti dojmu da se ovdje zapravo radi o sistematičnom, promišljenom i svakako koordiniranom napadu na »Studentski list«. Naime, ovdje nije riječ o prostom prepisivačkom i prepričavalačkom postu novinara. Naposljetku, mi nemamo posla s novinarima, u strogom smislu te riječi, već s tzv. intelektualkama, društvenim djelatnicama, ili bolje, mandatorima jedne istine. Atakiranje na »Studentski list« ima posve određene namjere, ono se svodi na pokušaje da se stavi u pitanje tematski i ideološki koncept našeg lista, da se stavi u pitanje njegova progresivna programska, koncepcijska orijentacija.

Mi nipošto nismo zbunjeni otvorenim pokušajem da se u potpunosti - i to javno, diskreditiraju neki članovi uredništva SL i da se prikažu našoj javnosti kao nosioci krajnje reakcionarne ideologije fašizma, političkog konzervatizma i staljinizma. Ali, krenimo redom. Čitalac ovih napisa vrlo bi lako mogao prepoznati jedinstvenu liniju »kritike«, jedinstven koncept javnog denunciranja. Bitno je sada da se osvrnemo na te zajedničke karakteristike objavljenih tekstova i da ih do kraja osvijetlimo.

Bez obzira o kojem je tekstu riječ (ili autorici) svaki od njih u svom uvodnom dijelu upozorava na one dijelove pisma i ankete u kojima se negativno piše o feminizmu. Takvo pisanje, navodno, izražava »ženomrzački šovinizam« pisaca, ali i redakcije kojoj nije stalo ni do čega drugog nego baš do »raspirivanja mržnje medu spolovima«.

Naše feministkinje u ovom slučaju protjeruju. I nije toliko problematično što se pretjeruje, nego je problematično to što se proizvoljno generalizira. Naše autorice posve svjesno zabašuruju i skrivaju sve ono što je o feminizmu pozitivno napisano. Ali, ne one vide samo ono što žele vidjeti, priznaju samo ono što one žele priznati kao ispravno ili napredno, proglašavaju nešto konzervativnim ili reakcionarnim kako to njima paše, javno optužuju SL kako je to njima po volji, bez ikakve želje da se pisanje »Studentskog listom prikaže objektivno, u njegovu pravu svjetlu «, one rade posve suprotno, bombardirajući našu javnost nepotpunim informacijama. Autorice namjerno žele okenuti javno mišljenje protiv –Studentskog lista stvarajući iskrivljenu sliku o njegovu pisanju.

Red je da se poslužimo primjerima: Obično se kao primjer uzima pismo P. Simića, ali na način kao da je stav ovog ujedno i stav redakcije. Kako shvatiti manevre naših autorica koja nam podmeću neistine? Razloga za to ima bar dva: Ili one nikada nisu čitale ono što tako zdušno napadaju ili je riječ o podloj namjeri.

Samo jedno od ovoga jest istina. Jer da to nije onda bi autorice ujedno i definira stav redakcije, a taj odgovor glasi:
»Predragi Predraže, stvarno je žalosno da ovakvi kreteni studiraju na Zagrebačkom sveučilištu i troše društvene pare. Malo emancipiraj svoju pokvarenu muškost i prepotopne nazore...«

Autorice ne žele iznijeti da su konstantno, iz broja u broj, objavljivana pisma čitalaca koja su s mnogo kritičkog rezona i s jasnim stavom osuđivala i Šimićev konzervatizam i Zorićev nacionalizam. Našim feministkinjama nije palo na pamet da, recimo, citiraju pisma Berislava Grabarića i Ane (SL br, 821. od 15. 12. .1982), Vesne Šango i Ivana Galovića (SL br. 822. od 22. 12. 1982), Blanke Svetić (SL br. 823 od 29. 12. 1982.)...

Ne njima je stalo do senzacija, njima je stalo do tega da naša javnost dozna kako tamo u nekoj novini zvanoj »Studentski list« tavori leglo šovinista koji, eto, ne prezaju ni od čega. I opet su naše feministkinje zaboravile, očito pod pritiskom vlastite samouvjerenosti u ispravnost vlastitih načeta da je »Studentski list« i to baš u anketi iz koje one izvlače citate, pisao o feminizmu na ovaj način:

»Prema feministkinjama treba biti tolerantniji. Ipak je to jedan napredan pokret kojime su se žene izborile za nekakva prava«. Ili, u drugom slučaju: »Feminizam treba svesti na pravu mjeru i odrediti mu točne ciljeve, i strategija je važna. Žene same po sebi ne mogu ništa. Morale bi se ujediniti sa naprednim snagama i u zajednici s njima nešto napraviti. Samo u sprezi s naprednim radničkim pokretom moguće je ostvariti punu jednakost muškarca i žene.« Dakle, naše feministkinje iz te iste ankete uzimaju citate koji negativno govore o feminizmu i svjesno nam podmeću da je to stav redakcije, a ne, kako vidimo, ove navode koji svjedoče o feminizmu kao naprednom pokretu. Zašto bi negativni stavovi u pogledu feminizma bili stav redakcije a ne oni pozitivni? Rekli smo, i ponovimo to još jednom: na djelu je svjesno podmetanje! Koja je svrha javnog diskreditiranja »Studentskog lista«?

Našim feministkinjama je cilj da našoj javnosti prikažu SL kao novinu desne provenicijencije koja hoće satrti sve ljudsko pa i tako nešto ljudsko kao što je feminizam. Životni je interes tih dokonih feministkinja pokazati kako u jednom demokratskom društvu SL kao desna (to će reći antifeministička) novina ne može egzistirati jer samo njeno postojanje dovodi u pitanje egzistenciju demokracije. Prema tome, naša javnost jednostavno treba da bira.

No, moguće je krenuti i obrnutim redom. Naravno, demokracija nije upitna, teorijski gledajući možda ni feminizam, a možda nije upitan ni »Studentski list«. Možda su baš naše feministkinje ona strana o kojoj treba vazda da se pitamo.

a) Zašto naše feministkinje dovode u pitanje koncepciju »Studentskog lista«?

U tekstu Slavenke Drakuć-Ilić (Danas) nailazimo na ovakav stav: »Ne može se biti sve ono što dečki u SL umišljaju da Jesu ili što bi željeli biti, a istodobno vrijeđati i izvrgavati ruglu polovicu ljudskog roda. I to kako smo vidjeli, nije ekscesno niti u vidu omaški, već kao jasan trend, opredjeljenje u koncepciji lista koja se dosljedno provodi iz broja u broj«
U nastavku Slavenka Drakuć-Ilić uspoređuje»Studentski list« s najreakcionarnijim desničarskim novinama na Zapadu

Takvo obezvređivanje koncepcijske i idejne osnove »Studentskog lista« nije posve bezazleno. Posve suprotno - posrijedi je smišljeno podvaljivanje. I ne samo to! Jer dobro je poznato, kada se gleda mjesto i uloga SL u nedavnim zbivanjima; da se upravo naš list prvi otvoreno upustio u razračun s nacionalizmom u Lašćanskimn događajima. Pa ako se za »Studentski list« kaže da je reakcionarna desničarska novina, a da se pri tome sigurno zna da je SL vlastitim tekstovima prvi jasno pokazao antinacionalistički stav, onda se takvim kazivanjem ne želi ništa « drugo postići nego UNIZITI NAŠE PISANJE PROTIV NACIONALIZMA. I nije li umjesno pitanje — da li su oni na Lašćini uopće nacionalisti kad ih SL, kao »najreakcionarnija desničarska novina« napada!?

b) Zašto pozivaju »Studentski list« pred sud?

U tekstu »Feminizam i država« autor Zlatan Gavrilović nema ambicija da
piše hvalospjev našim feministkinjama. Navodimo jedan dio toga teksta:

»Ponekad je dovoljno biti malo skeptičan prema praktičnoj i konkretnoj opravdanosti našeg građanskog feminizma pa dm vam njegove predstavnice I predstavnici proglase slonom, »službenim Ideologom«. Neki će u vama otkriti staljinistu. Ništa novo! To da se svakog onog koji uznastoji na socijalističkoj akciji promatra kao staljinistu - to je već moda koja otkriva logičan red razmišljanja naših građanskih feministkinja, jedan akademski stil mišljenja našiih građanskih pseudointelektualaca / intelektualki prema kojima je naš socijalizam već odavno pretrpio historijsku redukciju na staljinističku praksu.«
I baš zato sto se netko nije htio pomiriti sa misljenjem da je naš socijalizam naprosto staljinizam, eto, bilo je potrebno Zlatana Gavrilovića i neke urednike »Studentskog lista« proglasiti - zamislite - staljinistima, čvrstorukašima, dogmaticima. Ali kako? Naše feministkinje optužuju Sl za tobožnji staljinizam, a SVOJIM PONAŠANJEM U PRAKSI PREDSTAVLJAJU OBRAZAC STALJINISTIČKOG OBRAČUNA S ONIMA KOJI NE DJELE ISTE POLITIČKE POGLEDE. One su više za »stvaralački marksizam«, a manje za etiketiranja, a opet ne rade ništa drugačije iznoseći gomilu laži, kleveta i diskvalifikacija.

C) Jesu li feministkinje samo »malo glasnije žene«? Biti skeptičan prema praktičnoj opravdanosti našeg feminizma, pokušavati otkrti kakva je njegova stvarna socijalna funkcija, ne znači u isti mah biti i protiv spola.

Bez svake sumnje, sve naše feministkinje jesu žene, ali nisu sve naše žene i feministkinje. Da to malo pojasnimo. Slavenka Drakuć-Ilić u tjedniku »Danas«, a Rada Iveković u »Politici« iznose neobična gledišta. Naime, one uzimaju sebi pravo da identificiraju naš feminizam s borbom žena za njihove interese. Dobro! Ali, ako je feminizam, kao što one tvrde, pokret kojim se žene bore za neke osnovne interese, zašto onda u nas feminizam kao pokret ne postoji? Tu činjenicu, uostalom priznaju i feministkinje same. I Rada Iveković i Slavenka Drakulić-flić i Vesna Puste i još neke druge. Zašto?

Najvjerojatnije zato što naš feminizam doista nikada i nije zastupao egzistencijalne interese žena:

Naš je feminizam i dalje samo »intelektualistički«, zatvoren u jednom svojem svijetu, nedostupan »običnom , neakademskom narodu* kako za narod u spomenutom tekstu kaže Slavenka Drakulić Ilić.

Kako izgleda kad naše feministkinje svjesno manipuliraju javnim mišljenjem?

Rada Iveković autora teksta »Feminizam i država« proglašava staljinistom, fašistom, autoratistom.

Dalje, ona piše kako Zlatan Gavrilović »ni najminimalnije ne poznaje ono o čemu govori — ženski pokret i njegovu genezu«, sto je sasvim dovoljno da bi potkrijepilo našu tvrdnju kako Rada Iveković nije pročitala niti jednog jedinog retka teksta koji tako žučno i samouvjereno napada. Ona pojma nema o tekstu koji tako slobodno i bez po muke kvalificira staljinističkim i fašističkim.

Jer autor niti u jednom trenutku ne govori o genezi feminističkog pokreta, nego feminizmu prilazi kao »praktičkom izrazu jedne svijesti«, te je Zlatanu Gavriloviću mnogo značajnija socijalna funkcija onog što on i samo on, naziva »građanskim feminizmom« i to U NAŠIM UVJETIMA, Dalje, kad citira Engelsa, (ali ne i Marxa, što je još jedna potvrda da R. Iveković nije pročitala tekst) autor se unaprijed ograđuje od svakog mogućeg falsificiranja svog stava: »Posve smo sigurni da ovim Engelsovim riječima ne želimo braniti politički autoritet države«. Međutim, kako Rada Iveković ne poznaje tekst koji napada, ona improvizira i slobodno objavljuje inkliniranje studenta Z. Govrilovića staljinizmu.

Da vidimo što Rada Iveković proglašava fašističkim: »Naposljetku, ako se kao problem postavlja radikalna promjena odnosa medu spolovima, kao promjena odnosa čovjeka prema vlastitoj prirodi na način da to u isti mah ne znači i radikalnu promjenu društvenih odnosa i načina proizvodnje, nego se ta promjena vrši tek posredovanjem znanja, prosvjetiteljski, onda je naš građanski feminizam — feminizam u oblacima, dakle: idealizam«, ili: »Strategija ženskog pokreta nužno mora biti dio strategije radničkog pokreta. To ipak mora biti jasno, ukoliko ženski pokret hoće da računa na historijsku perspektivu, ukoliko misli na duži rok. Specifična pitanja ženskog pokreta zahtijevaju poseban tretman, to je točno, ali taj se tretman može artikulirati samo unutar temeljnijih smjernica djelovanja komunističkog, radničkog pokreta.«

Što bi trebalo misliti o onima koji ove stavove smatraju staljinizmom i fašizmom

Možda našim feministkinjama nije pravo to što Z Gavrilović feminizmu prilazi kao sastavnom dijelu radničkog pokreta i zagovara projekt socijalističkog feminizma (npr. Frigga Haug). Uostalom, marksizam je već odavno pokazao da ženski pokret ne može egzistirati kao progresivan pokret u obliku nekih posebnih političkih organizacija, ženskih partija, o kamoli sekcija.

glavni i odgovorni urednik Sl-a

Zlatan Gavrilović

zagreb 1983

Godine
1982 u Studentskom listu ja sam objavio novinarski tekst pod naslovom Feminizam i država . I kao što je već poznato tim povodom pokrenuta je velika politička diskusija o desnom skretanju u hrvatskoj partiji i hrvatskom društvu. U toj polemici prednjačile su Rada Iveković i Vesna Pusić a onda su im se kroz 1983 godinu pridružili i drugi novinari iz bivše države prije svega Slavenka Drakulić Ilić u tjedniku Danas, Rada Iveković je u beogradskoj Politici objavila tekst pod naslovom Ko to mrzi žene,u jugoslavenskoj ženskoj reviji Svijet pisala je kritički Vesna Mimica i u ondašnjoj vladajućoj garnituri omladinskoga tjednika Polet pisalo je nekoliko novinara među njima i gospodin Desnica.

Nikako se ne smije smetnuti sa uma da je na drugoj strani stajao SL sa dvojicom urednika, Stipom Oreškovićem i sa mnom koji smo bili posve oblaćeni u hrvatskoj javnosti kao rasisti, nacionalisti, ženomrsci pa je bojni poklić Rade Iveković iz beogradske Politike ''no pasaran'' trebao jasno svima staviti do znanja da tu hrvatsku uš jednostavno treba zgnječiti nogom. Isto tako se ne treba smetnuti sa uma da sam ja kao autor i u to doba student Rade Iveković imao 23 godine dok je moja profesorica imala blizu 40 godina. Prema tome ne bi se moglo reći da baš nije znala što radi.

Nakon sloma bivše države Rada Iveković je zaklon potražila u Parizu gdje danas uveseljava francuske studente svojim dubokim mislima. A ja sam završio nakon svega u 25 godišnjem zatvoru i to u dvije države , U hrvatskoj i u Australiji iz kojega sam izašao tek nedavno. Jer su one mislile da mogu stati nogom na jednu hrvatsku uš kako već rekoh
Ja sam se u nekoliko navrata osvrtao na problem jugoslavenskoga feminizma I jednim dijelom sam pokazao kakva su moja iskustva u tom pogledu. Ja neću ovom prilikom biti previše opširan nego ću samo uzeti u kratka razmatranja nekoliko jako važnih stajališta jugoslavenskoga feminizma koji je bio karakterističan za period o kojem najviše I govorim a to je period početka 80 godina I sredine tih istih godina.
U mome novinarskome tekstu iz 1982 godine ja sam spomenuo slučaj Vesne Pusić koja je kasnije u novim konstelacijama bila I potpredsjednikom hrvatskoga Sabora - jer njima je nevažno o kojem je režimu riječ jer im je u svakom režimu jako dobro, dakle, ta je Pusić 82 godine definirala strategiju ženskoga pokreta kao "ostvarivanje kontrole žena nad vlastitom prokreacijom. Cilj je afirmacija kriterija različitosti na račun kriterija dominacije."

I sada mi doista vidimo na što se svodi taj feminizam I koliko I kakve on veze doista ima sa najbitnijim i najvitalnijim problemima suvremene žene. Jer je i Hitler u Main Kampfu zapisao razmatrajući svoj Minhenski period iz 1912 godine da je sa stajališta politike veliki problem prirode- rasa u njenoj zavisnosti od vremenskih prilika I da svakako rast populacije ili rase zavisi od kako on piše "moći prokreacije" I "konzervacije onih koji prokreiraju" tako da oni koji su manje jaki I manje zdravi "forced back into the womb of the eternal unknown" ( englesko izdanje pg.121) I sada bih ja zapitao Radu Iveković kakve veze ja imam sa lozinkom španjolskih komunista "no pasaran" naime da sam ja taj koji pravi problem I koji je ustaša pa onda dakako progresivnim ljudima nije drugo do da ponove riječi Dolores Ibaruri La pasionaria " no pasaran". Jer sam ja u tom tekstu onda I nastavio riječima: "Da bude jasno gospodo građanske feministkinje strategija ženskoga pokreta nužno mora biti dio strategije radničkog pokreta.

To ipak mora biti jasno ukoliko ženski pokret računa na historijsku perspektivu ukoliko misli na duži rok." A u nastavku polemike ja sam se pozvao na Frigu Haug koja je u to doba imala program takozvanog socijalističkog feminizma. Pa kakve ja onda veze imam sa tim komunističkim lozinkama iz doba španjolskog građanskoga rata? I konačno taj je feminizam o kojem ja cijelo vrijeme i govorim završio na stajalištima njemačke novinarke I jednog od najpoznatijih boraca za ženska prava Alice Švajcer koja je otvoreno podržala Petera Handkea i režim Slobodana Miloševića iako joj dakako nisu mogle izmaći činjenice da je taj režim naređivao masovna klanja i silovanja naših Bošnjakinja. Isti je slučaj bio i sa Pusićkine strane jer je ova pak htjela uljuditi naše Hrvatice i Bošnjakinje jer one tobože nisu dovoljno uljuđene. I ja sada kontam koliko dugo traje ova moja polemika - pa jedno 36 godina. Pa ja mislim da je već dosta toga.

Isto tako protiv moga teksta Feminizam i država pisali su kritički i naši najveći sociolozi Rudi Supek i to u beogradskoj Književnoj reči u broju 204 od 10.2.1983 godine i Ivan Kuvačić isto u Književnoj reči ali u broju 205 od 17.2.1983 godine. Ovom prilikom dostavljam cijenjenom čitateljstvu oba ova teksta na uvid kako bi se osvjedočilo o dubini te kritike koja danas samo izaziva smijeh mada je istina da je nakon nje autor snosio teške posljedice izolacije u psihijatrijskoj ustanovi



Zlatan Gavrilović Kovač






FEMINIZAM i DRŽAVA



Neki tzv. »demokrati i demokratkinje« u posljednje vrijeme uporno i sistematski rade na »ekonomskoj, društvenoj i kulturnoj ravnopravnosti žene« u našem muškom i samo muškom društvu. Doduše, neki tzv. »demokrati i demokratkinje« tek u pojedinim, ali iznimno rijetkim slučajevima inkliniraju socijalizmu i komunizmu. Ali, to se već razumijeva bolešću, rak ranom na duhovnom i spolnom zajedništvu tzv. »demokrata« i to sve u ime progresivnog, čistog europskog duha (njemačkog, francuskog, ponajviše američkog), a protiv balkanskog čojstva i junaštva — ukratko, dinarskog primitivizma. Karakteristično je za tzv. »demokrate« i »demokratkinje« da one koji su izdali njihovu stvar koja je ponekad i revolucionarna stvar, samo što, in concreto, zaudara na reformizam i žensko sektašenje, ne diskreditiraju u nekom ljudskom smislu. Uostalom, tzv, »demokrati i demokratkinje« niti u političkom pogledu ne diskvalificiraju svoje protivnike.

Prva je pretpostavka da oni to mogu, ako ne stvarno, onda barem »teorijski«. Tek ponekad. I prije nekog što nam je uopće palo na pamet da pišemo o feminizmu, našem feminizmu, mi smo se unaprijed pomirili s činjenicom da će nas građanske feministkinje nazvati malograđanskim ološem i diletantom u ženskim pitanjima. Naravno, mi ne mislimo pisati hvalospjev našem feminizmu. Ponekad je dovoljno biti pomalo skeptičan prema praktičnoj i konkretnoj opravdanosti našeg građanskog feminizma pa da njegove predstavnice i predstavnici proglase slonom, »službenim ideologom«. Neki će u vama otkriti staljinistu. Ništa novo!

To da se svakog onog koji uznastoji na socijalističkoj akciji promatra kao staljinistu — to je već moda koja otkriva logičan red razmišljanja naših građanskih feministkinja, jedan akademski stil mišljenja naših građanskih i polugradanskih pseudointeiektualaca i intelektualki prema kojem je naš socijalizam već odavno pretrpio historijsku redukciju na staljinističku praksu. Pravilo je da teorijsko raspravljanje o feminizmu nastupa tek post festum, kada je feminizam — kao praktički izraz jedne svijesti — već na djelu, kada je već djelatan u praktično političkom pogledu. Smisao je tih teorijskih, ali i ne samo teorijskih raspravljanja da naš feminizam razobliče ili kao konzervativnu i reakcionarnu svijest ženskog dijela (i muškog, samo u manjoj mjeri) građanstva u krizi, ili pak da se feminizam prikaže kao pokret s bitno revolucionarnom porukom.

NAŠ FEMINIZAM -KOPIJA TUĐEG

Međutim, kada se pitamo što znači feminizam u našim uvjetima, onda se pitamo što u stvari feminizam za nas politički znači. Prije svega, moramo se držati toga da feminizam ne odredimo jednoznačno, jer feminizama ima raznih- Svaki od njih nudi svoj politički program, definira svoju »revolucionarnu strategiju«, određuje svoju taktiku političke i društvene borbe. Ipak, moguće je iz mnoštva tuđih feminizama razabrati onu dominantnu misaonu tendenciju koja gotovo u cjelini obilježava karakter našeg feminizma koji, usput budi rečeno, i nije originalno, izmišljotina, proizvod našeg balkanskog kulturno filozofskog kruga, koliko je on u temeljnim idejama svojevrsni plagijat američkog Radical Feminism-a. Riječ je o pokretu koji ne vidi u ženskim pitanjima neki poseban ":ženski interes, neki, prioritetno, ženski zahtjev, već se ženska pitanja »ostavljaju kao centralna, univerzalna t io takva razumijevaju se bazom za svaku veću »revolucionarnu analizu«.

Međutim, američki radikalni feminizam daleko je od toga da prihvati marksističku kritiku, ne zato što je previše radikalna, nego zato što, tobože, nije dovoljno radikalna. Radikalno i feminizam marksističku društvenu analizu smatra prevaziđenom i površnom, zbog toga što marksistička teorija ne povezuje, niti hoće povezivati klasnu strukturu društva s njegovim porijeklom u »spolnom klasnom sistemu« koji je model za sva eksploatatorska društva.

To je, dakle, ona teza koju brane u nešto izmijenjenoj formi neke naše građanske feministkinje (Rada Iveković). Žensko pitanje prethodi klasnom i omogućuje ga. Dominacija muškaraca nad ženama prethodi povijesno i logički klasnoj eksploataciji. Na ovom mjestu, i riječ samo na ovom, naš građanski feminizam jest konzervativizam.

Teza o patrijarhalnosti koja apsolutizira moment patrijarhalnog vrijedi za građanski feminizam. Povijesno je možda točno da je vlast muškarca nad ženom prvotnija od povijesne pojave kapitalizma, da traje u epohi kapitalizma i da je rezidualno prisutno i u socijalizmu. Ali, apsurdno je tvrditi da taj odnos nadilazi klasni odnos i da mu se može nadrediti. Klasna podređenost ne može se, ipak, svesti na spolnu podređenost.

Ako se, kako tvrde neke naše građanske feministkinje, kao osnovni progrem postavlja razdioba spolnih uloga i na toj razdiobi utemeljena vjekovna diskriminacija žene — što samo dijagnosticira društvo kojima dominira patrijarhalna ideologija, patrijarhalni mentalitet, a da se ne prikazuju historijski promjenljivi oblici društvene svijesti, onda je naš građanski feminizam, naprosto metafizika*

»ODNOSI SPOLOVA«

Kako bilo da bilo, građanski feminizam insistira, u prvom koraku na »raskrinkavanju patrijarhalnih modela« društva, on slijedi zahtjev da se stave u pitanje osnovni odnosi medu spolovima, roditeljima i djecom, da se teorijski rasvijetli, a potom i eliminira psihologija moći, da se raskrinkaju psihološki korijeni sheme dominacije - podčinjavanje, dakle: da se radikalno preobrazi autoritarna struktura porodice i društva. Građanski feminizam ide protiv principa autoriteta u ime jednog drugog društvenog poretka u kojem autoritet neće moći imati nikakvog smisla niti svrhe i u kojem će morati iščeznuti.

Ali, pitanje je da li je u suvremenom superorganiziranom društvu takvo nešto moguće? Da li je moguća organizacija bez autoriteta? Recimo, u kapitalističkoj tvornici radnik je podložan autoritetu stroja i autoritetu vremena.

Nezavisno od sveke socijalne organizacijo, staroviti autoritet je neizbježan upravo zbog materijalnih uvjeta u kojima se vrši proizvodnja i promet proizvoda.

»Zato je apsurdno predstavljati princip autoriteta kao apsolutno loš, a princip autonomije kao apsolutno dobar Autoritet i autonomija su stvori relativne: njihove sfere mijenjaju se sa različitim fazama društvenog razvitka. Kad bi se autonomisti ograničavali na to da kažu da će socijalna organizacija budućnosti dopuštati autoritet samo u onim granicama u kojima ga odnos: proizvodnje čine neizbježnim, onde bismo se s njima mogli sporazumjeti, sli oni su slijepi za sve činjenice koje ga čine nužnim i bore se protiv riječi.« (Engels: O autoritetu).

Posve smo sigurni da ovim Engelsovim riječima nipošto ne želimo braniti politički autoritet države. Alt, zašto naše popularne građanske feministkinje nemaju potrebe da viču protiv države? Ako i viču protiv čria-e (ali to je tako rijetko da se čekajući tako što izlažete opasnosti da u međuvremenu, ozlijediti) onda se zalažu da se autoritarna politička država ukine odjedanput, prijo nego što budu uništeni društveni odnosi koji je rađaju.

ŽENSKI KVAZIANARHIZAM

Uostalom, i taj anartiizam naših građanskih feministkinja vise je kvezianarhizem, ukoliko nije postojan, ukoliko nije - da tako kažemo - živo uvjerenje. Da bi se promijenio stav i dm bi »e prestalo biti anarhistom, a postalo literatom, »konstruktivnim kritičarom«, nekada je dovoljno toliko vremena koliko je potrebno prosječnoj ženi propješačiti put od kavane Kavkaz do redakcije lista »Start«.

Tako bi za niie popularne građanske feministkinje slijedilo ono što je Engels 1873. prigovarao nekim socijalistima:

»Oni zahtijevaju da prvi akt socijalne revolucije bude ukidanje autoriteta Da li su ta gospoda ikada vidjela revoluciju? Revolucija je, nesumnjivo, najautoritarnija stvar što može biti... Dakle... ili antiautoritaristi sami ne znaju što govore, i u tom slučaju siju zbrku ili oni to znaju, i u tom slučaju izdaju pokret proletarijata. U jednom i udrugom slučaju oni služe reakciji.«

Ako se, kako tvrde neke naše građanske feministkinje, kao osnovni problem postavlja razdioba spolnih uloga i na toj razdiobi utemeljena vjekovna diskriminacija žene — što samo dijagnosticira društva kojima dominira patrijarhalna ideologija, patrijarhalni mentalitet, a da se ne prikazuju historijski promjenljivi oblici društvenih odnosa i iz tih odnosa promjenljivi oblici društvene svijesti, onda je naš građanski feminizam naprosto metafizika.

Ako se kao problem postavlja razdioba spolnih uloga i na njoj zasnovana diskriminacija žene u našem (i ne samo našem društvu), a da se zapostavlja sagledavanje prirode odnosa spolova vazda u vezi s karakterom društvenih odnosa koji proizlaze iz načina proizvodnje materijalnog života ljudi, iz načina reprodukcije društvenog života, onda je naš građanski feminizam lijeni feminizam.

I naposljetku, ako se kao problem postavlja radikalna promjena odnosa medu spolovima, kao promjena odnosa čovjeka prema vlastitoj prirodi no način da to u isti mah ne znači« i radikalnu promjenu društvenih odnosa i načina proizvodnje, nego se ta promjena vrši tek posredstvom znanja, prosvjetiteljski, onda je naš građanski feminizam - feminizam u oblacima, dakle: idealizam.


U stvari, doista je riječ o građanskom feminizmu i on teži nekakvom
kulturi života. On hoće promjenu postojećih vrijednosti, ukidanje tabua predrasudo, izmjenu seksualnih i međuljudskih odnosa, ali tako da opisuje povijest i znanost muškarca, što u krajnjem slučaju vodi prenaglašavanju momenta falokratnosti i predstavlja jednu ginekokratsku poziciju. Na ovom mjestu (i ne samo na ovom) građanski feminizam jest konzervativizam.

Tako npr. u Nacrtu tečaja za studije o ženi, gdje nas Sekcija »Žena i društvo« (pri Sociološkom društvu Hrvatske) obavještava o otvaranju dopunske škole studija o ženi (Woman's Studics) nailazimo na zahtjev da se »feministički čita« povijest, književnost, filozofija, religija, lingvistika, sociologija, politika kako bi se »zbog sebe*, »oboružali kritičkim argumentima i znanjem« i kako bi se time dao doprinos »kulturi uopće« ali i doprinos »raskrinkavanju patrijarhalnih modela«. Zato je, pored ostalog, još potrebno da se ovlada znanjima iz ovih tematskih područja: čitanje feminističke štampe, povijest feminističkog pokreta, žena u antropologiji, žena i samoupravljanje, zainteresiranost žene za filozofiju, žena u likovnoj umjetnosti, žene-pisci u nas, žene u mass-media, ženska štampa, žena u zakonodavstvu, žensko pismo, novija ženska psihoanaliza, žena i film itd.

Ovo je ipak građansko-feminističko pretjerivanje. Zašto, uostalom, naše građanske feministkinje ne bi čitale malo Manta ili Klaru Cetkin na komunistički način, ili ako to ne mogu, onda na neki običan ljudski način? Na ovom mjestu, ali i ne samo na ovom, naš građanski feminizam jest konzervativizam.

Na tribinama Sekcije »Žena i društvo« moguće je čuti i neke druge stvari. Tako npr. neke naše građanske feministkinje (Vesna Pusić) definiraju strategiju ženskog pokreta kao
»ostvarivanje kontrole žena nad vlastitom prokreacijom. Cilj afirmacija kriterija različitosti na račun kriterija dominacije.« Da bude jasno, gospodo građanske feministkinje: strategija ženskog pokreta nužno mora biti dio strategije radničkog pokreta. To ipak mora biti jasno, ukoliko ženski pokret računa na historijsku
perspektivu, ukoliko misli na duži rok. Specifična pitanja ženskog pokreta zahtijevaju poseban tretman, to je točno, ali taj se tretman može artikulirati samo unutar temeljnih
smjernica djelovanja komunističkog, radničkog pokreta.

Samostalan, autonoman ženski pokret koji bi se koncentrirao oko specifičnih — ženskih pitanja, razrađujući neku posebnu strategiju, suprotnu strategiji radničkog pokreta, nužno je osuđen da bude pokret gusaka u magli (gusana u magli).

Zlatan Gavrilović


Zagreb 1982

VASILII VASILEVIČ ZENKOVSKI I NJEGOVA POVIJEST



V.V. Zenkovski je danas poznat po svojoj Povijesti ruske filozofije koja je štampana u Parizu 1948 godine i uglavnom je namjenjena ruskoj publici i ruskim studentima Rođen je 1881 godine u Proskurovu a to je današnji Hmelinjcki u Ukrajini a umro je u Parizu 1962 godine . Bio je ruski religiozni filozof i povjesničar filozofije. Bio je jedno vrijeme i novinar. Postao je profesor psihologije 1915 godine na Sveučilištu u Kijevu a 1918 godine postao je ministar pitanja religije u vladi Hetmana Skoropadskoga. Godine 1919 pridružio se Bijeloj emigraciji. Nakon emigriranja 1920 postao je profesor filozofije u Beogradu a nakon 1926 godine on je predavao na Ruskom ortodoksnom Institutu St. Serge u Parizu. Zaređen je 1942 godine.

Religiozni pogledi Zenkovskoga u cjelini su formirani pod utjecajem religioznih traženja Gogolja i Tolstoja a posebno je pod utjecajem filozofskih učenja Solovjeva. Njegov glavni rad kako smo rekli je Povijest ruske filozofije koja je nakon prvoga ruskoga izdanja doživjela nekoliko izdanja na engleskom govornom području. On vidi rusku filozofiju izvorno i originalno u njenim religijskim aspiracijama i u njenoj predominantnoj historiosofskoj i etikoantropološkoj problematici. On je dakle u jednom izvjesnom smislu reducirao rusku filozofiju na njene religiozne i idealističke tendencije. Odatle i njegov pogled na ruski materijalizam kao pervertirani oblik religiozne svijesti. Zenkovski je bio veliki ideološki oponent marksizma lenjinizma pa onda nije čudno da je dolazio na udar ruske marksističke kritike kao ''lažna'' filozofija koja ima namjeru uniziti socijalistička nastojanja. Međutim je bio pošteđen stradavanja jer je večinu svoga stvaralačkoga vijeka proveo izvan domovine i to u Parizu gdje je doživio poštovanje mnogih ruskih emigranata i ljudi koji su se htjeli upoznati sa poviješču ruske filozofije.

Dakle njegova Povijest ruske filozofije je jedna fascinantna knjiga koja je napisana na nekih 1000 stranica i predstavlja izuzetan kompendij ne samo za filozofe koji su uglavnom pod uticajem engleskoga empirizma nego i one koji dolaze iz kontinentalne tradicije europskoga racionalizma. U jednom izvijesnom smilsu ona predstavlja most između kultura Istoka i kultura Zapada dok je uticaj Bizantinske kulture i grcke ortodoksije i grčke pravoslavne Crkve uglavnom tradicionalan za rusku filozofsku misao. Otac Zenkovski je možda interesantan u ovoj knjizi po tome sto obrađuje preko 100 velikih ruskih mislilaca koje obrađuje minuciozno do detalja pa onda nije čudno da je knjiga zahtijevala oko četrdeset godina istraživanja i refleksija.

Prvi volumen polazi od pitanja razvoja ruskoga mišljenja i filozofije počevši od Petra Velikoga pa pokazuje kako se taj razvoj snažio pod utjecajem religioznih modela mišljenja i teološke spekulacije. Nastavlja sa istraživanjem filozofije 18 i 19 stoljeća tijekom kojih su radovi Spinoze, Kanta ,Schellinga i Hegela od naročitoga značaja za studij ruskih filozofa trasirajući paralelni pravac razvoja materijalizma i pozitivističkih tendencija. I Tolstoj i Dostojevski su razmatrani ovdje u istome opsegu i nije čudno da su moderni pisci o etičkoj problematici imali svoje izvore u njihovim novelama i romanima kao ilustraciju etičkih problema. Drugi volumen se bavi pored svega ostaloga sa Solovjevom ,kasnijim hegelovcima, sa pripadnicima filozofije koja je obnavljala Leibniza kao što je to slučaj sa Losskyjem i sa marksistima kao što su Plehanov, Bogdanov i Lenjin. Postoji ovdje također i diskusija o religiozno filozofskoj renesansi u Rusiji 20 stoljeća.

Izuzetna vrijednost ove filozofije je pored ostaloga i u tome da kroz biografsku metodu daje neke jako važne podatke o životu ruskih filozofa kao što pokušava čitateljstvo upoznati sa osnovnim filozofskim stajalištima njihovim, kako i na koji su način otpočinjali i završavali svoju akademsku karijeru i kako su pod pristiscima ili nasiljem vlasti bili osuđivani i protjerivani . Posve je evidentno da je istraživanje ruske filozofske misli koja se odvijala pod carskom dominacijom poduzeto na takav način da se pokaže koliki su rizici u to vrijeme postojali baveći se filozofijom. Pritisci na neortodoksne poglede od strane države bili su u to vrijeme prosireni i na teološke seminare pa nije čudno da se i teološko mišljenje savijalo pod teretom carske cenzure. Tako na primjer čitamo da je jedan svečenik koji je bio filozof uklonjen sa mjesta rektora teološkoga seminara i lukavo postavljen na mjesto honorarnoga biskupa.

Metod profesora Zenkovskog je pokušaj da se prodre u samo mišljenje pojedninačnih filozofa i da se pokuša osvijetliti njihov način razmišljanja . U tom smislu ova Povijest ruske filozofije nije samo povijest sistema mišljenja nego i povijest kreativne djelatnosti pojedinih filozofa. Stoga razloga je autor stalno naglašavao nepristranost svojih pogleda i istraživanja pa je napisao na stranici 924 : '' Ja sam se također prihvatio i studija filozofa koje bas ne cijenim previše i to bez predrasuda'' pa je odatle razumljivo da se bavi i takvom filozofijom kakva je ona materijalistička ili pak sa ruskim pozitivizmom. Oficijelna '' Sovjetska filozofija'' izlaže se na svega tri i pol stranice zato što je autor bio mišljenja '' da ne postoji individualnoga stvaralaštva nego samo jednostavna direktiva- dijalektički materijalizam- koji je dozvoljen i reguliran odozgo.''

Konačno bismo rekli da ova Povijest svakako predstavlja izvanredno štivo u našim pokušajima da se upoznamo sa ruskom filozofijom pa je odatle točno da predstavlja čitavu jednu enciklopediju ideja koja može biti poticajna u našim istraživanjima istine.




Zlatan Gavrilović Kovač