Pregled posta

Ivan Kuvačić POVODOM NAPADA NA FEMINIZAM

Ivan Kuvačić


Povodom napada na feminizam i na Filozofski fakultet u Zagrebu u Studenstkom listu broj 820 od 8.12.1982



Malo gdje humanizam Marxove orijentacije izbija tako neposredno na vidjelo kao tamo gdje on piše da se u odnosu prema ženi kao plijenu i služavci zajedničkog uživanja izražena beskrajna degradacija čovjekove biti. Iz tog odnosa - kako Marx kaže- može se prosuđivati cjelokupni stupanj čovjekovog obrazovanja i kulture, jer pokazuje koliko je čovjekova potreba postala ljudskom potrebom, koliko mu je drugi čovjek kao čovjek postao potrebom ( Rani radovi, Zagreb 1961)

Da ovi stavovi ne potječu iz Marxova mlađeg već iz starijeg razdoblja sigurno je da bi se na njih nadovezali mnogobrojni komentari o tome kako starcu i ne preostaje ništa drugo nego da seksualni odnos zamijeni ‘’apstraktnim humanizmom’’. Za takvo gledište ima bezbroj primjera a ja uzimam Augusta Strinberga koji u knjizi Madmans defence, Doubleday 1967 piše kako je u prisustvu djece prvi puta iščuškao ženu ,a kada je ona pokušala da se brani skinuo joj je ruke i prisilio da klekne. U prvi mah ga je bilo stid. Međutim navečer ju je potražio u vrtu , uzeo za ruku i odveo u sobu gdje su vodili ljubav sve do ponoći ljepše nego ikada. Uz to Strindberg primjećuje kako je šteta što nije ranije znao jer da je ženu istukao prije deset godina oni bi bili najsretniji supruzi.

Ovo ne pišem kao uvod u raspravu o feminizmu pa stoga neću navoditi podatke ni argumente koji bi opravdali ili pobili jedno ili drugo gledište. No ako se ne ulazi u nabrajanje i dokazivanje od samoga početka je gotovo nesumnjivo da ovo drugo gledište u pravilu razvijaju i brane primitivci i zadrti desničari svih mogućih boja i orijentacija. Ako bi se u svrhu provjere ograničili na domaće prilike dovoljno bi bilo pregledati novine i časopise. Najjača suprotstavljenost ovome pitanju je bila uoči i u toku prošloga rata. Među stalne teme klerofašističke štampe ulazi obrazlaganje i dokazivanje da se djelatnost žena svodi na kuhinju , krevet i dječju sobu. Kroz kakva sve mučenja i ponižavanja su prošle mlade djevojke partizanke koje su žive pale u ruke fašistima, to je posebno poglavlje o kojem ima malo pisanih dokumenata. No tome se ne treba ni čuditi kada se ima u vidu da među fašistima prevladava tip ograničenoga primitivca koji zbog servilnosti prema šefovima ima potrebu da ponižava i muči bespomoćne i nezaštićene. Njega posebno iritira buntovnost i borbenost emancipirane žene . Primitivni mentalitet u svojoj fašističkoj i profašističkom varijanti slabo se proveo u toku i poslije drugoga svjetskoga rata u mnogim zemljama. On je u nas dobio takve lekcije da je malo vjerojatan njegov skori povratak u tom istom ruhu . No to ne znači da njega nema već samo da on nalazi neke druge prikladnije oblike ispoljavanja koji nisu kompromitirani. Jedan takav oblik koji će još dugo biti u našim sredinama je sirovi i agresivni antifeminizam koji nije samo prisutan među sileđijama, pijancima i đilkošima već ga ima i na tribinama , u novinama, u časopisima, u ilustracijama, razgovorima, psovkama. No u pravom, autentičnom izdanju u riječi i slici možete ga naći u Studenstkom listu od 8.12.1982 na 2 i 23 strani u pismima čitalaca ( doduše, ta ‘’pisma’’ su i sadržajno i stilski tako ujednačena i tempirana, da to vjerojatno nisu nikakva pisma već tekstovi koje je sročila redakcija i stavila proizvoljne potpise)

Sva ta pisma povezuje jedan jedinstveni stav da je žena inferiorno biće, da je njeno mjesto u kuhinji, krevetu i u rodilištu i to ne samo zbog toga što je to tako po prirodi stvari nego i zbog dodatne okolnosti što nas je sve manje osobito u Hrvatskoj , dakle, zbog očite ugroženosti našega nacionalnoga nataliteta.
Kao što vidimo ništa novo ni originalno što bi se ma po čemu razlikovalo od predratne ili ratne varijante koju smo ranije razmatrali. Stoga bi se moglo reći da dovle nema ništa posebno zbog čega bi se valjalo laćati pera. Riječ je o gledištu koje istina uglavnom vatreno brane i propagiraju klerikalci i fašisti no ne samo oni. U ove druge bi se rado svrstala i redakcija našeg Studenstkog lista premda nije jasno po čemu se razlikuju od prvih. U ovoj redakciji izgleda nema žena jer da ih ima one bi se valjda pobunile bar protiv stava da su žene inferiorna bića .
Razlog zašto se javljam tiče se društvenoga konteksta u kojem je napad izvršen i načina na koji je on izveden . Napad je izvršen u momentu promjene u redakciji s očitom namjerom da se nekome pokaže da su izabrani pouzdani momci. Zašto je u tu svrhu odabran napad na feministkinje? Zar su one doista tako opasne da ih treba po kratkom postupku likvidirati? Premda nitko živ u to ne vjeruje ipak se fama o njihovoj opasnosti stalno stvara i podržava i to u određenim krugovima koji bi kada ne bi stalno pozivali na uzbunu došli u neugodan položaj jer bi se moglo postaviti pitanje šta oni rade i kome trebaju. Iako je riječ o starijim osobama koji bi zbog mnogih razloga, a posebno zbog velike nezaposlenosti mladih morale otići u mirovinu , one su svojim vezama i utjecajem uspjele naprečac promijeniti zakon i ostati na poslu. Pa ako su nam starije žene još uvijek tako borbene zašto oduzimati pravo mlađima da se bore za prvo radno mjesto i za ravnopravnost s muškarcima. No pitanje tko ima kakvo pravo slabo nam pomaže u razumijevanju situacije . Osim toga razmatranje ženskoga pitanja nije neposredan cilj ovoga napisa. U svakom slučaju je nesumnjivo da je predmet napada politički dobro odabran a to je najvažnije. Osim toga on se pokazao posebno prikladnim i s gledišta ‘’stila izražavanja’’ koji Studentski list u ovoj postavi izuzetno razvija i njeguje. To je pravo takmičenje tko će s više efekta i što češće upotrijebiti neki vulgarni izraz. I kada se krenulo u antifeministički pohod to je bila prilika za pravu poplavu takvih izraza. I upravo tu se potpuno ispoljio sirovi mentalitet koji nema osjećaj mjere. Prostačke uvrede koje su odštampane u navedenom broju Studentskoga lista dovode u pitanje uvjerenje da živimo u civiliziranoj sredini. To se odmah osjetilo pa su ljudi sa gađenjem prekidali čitanje i protestirali tako da su se psovači iako preko volje u narednom broju morali ispričavati.

Iz toga što je rečeno nipošto ne slijedi zaključak da se oko redakcije Studentskog lista okupila grupica istomisljenika koji sistematski i dosljedno razvijaju i brane određene poglede . To ne samo da nije točno već je najmanje prikladno kao kvalifikacija za ove momke. Naime ono što ih povezuje jest upravo okolnost da nema doktrine koja bi stajala izvan ili iznad pojedinaca. Lični uspjeh i karijera je osnovni cilj kojem je sve ostalo potčinjeno. Odatle goli cinizam i sposobnost podmetanja , vrijeđanja, izvrtanja, zavaravanja, lažnog izvinjavanja, uzmicanja, ponovnog nasrtanja itd. U napadima na feministkinje išli su na ono što im najviše leži na primitivnu varijantu. Drugi puta kada će preuzeti neki drugi zadatak odabrat će neku drugu varijantu. Sve ovisi o prilikama i okolnostima. No uvijek važi pravilo da je istinito ono što donosi uspjeh i otvara put prema položajima koji će uspjeh učvrstiti i osigurati stalno širenje lične moći i utjecaja. To je osnovno za tip ponašanja koji se ovdje početnički uvježbava. Pojedini promašaji su normalna, razumljiva stvar, zbog kojih se ne snosi odgovornost ako je sve u redu sa drugim delikatnijim odnosima. Od svega je najvažnije stalno osluškivanje i proučavanje volje i namjera onih osoba koje određuju i pravila igre i igrače pa te svakog momenta mogu prosto precrtati i skinuti sa spiska. Nisu dovoljna redovita hodočašća zbog izvještaja i uputa. Dobar igrač predviđa namjere i želje svog moćnog zaštitnika i uvijek im ide u susret bilo dodvoravanjem i pohvalama ili napadanjem njegovih stvarnih i mogućih protivnika. No to nije sve jer se traže i mnogi drugi suptilniji postupci koji se modificiraju od prilike do prilike pa ih se ne može ni propisati ni popisati. Ni prevelika revnost nije uvijek dobra jer može stvoriti takav utisak koji će kasnije blokirati uspon. Fuadu Muhiću je najmanje prijatno kad mu se spomene njegov niski napad na Mešu Selimovića. To mu je vjerojatno u određenom momentu bilo korisno, ali mu škodi na dugoročnom planu . Oni koji imaju više talenta, lukavosti i ambicija neće učiniti takve greške. Oni vrlo brzo shvate da sve moguće usluge i zasluge na putu uspona na vlast mogu značiti i mnogo i ništa ako se istovremeno ne izgrađuje svoja pozicija moći. Stoga je za njih važna kontrola punktova gdje dovode svoje ljude preko kojih šire svoju volju i osvajaju teren . Kad su se tako učvrstili oni su stekli relativnu sigurnost koju stalno dalje učvrsćuju i koju će prokockati jedino ako naprave izrazito glup ili izrazito hazardan potez. Važno se zaštititi od mogućnosti da te obični ljudi prokažu i napadnu. Ponekada se i to dogodi no tada su tu tvoji ljudi koji će mnogostruko uzvratiti i obraz ti je opet čist. Ima čak i takvih slučajeva da je netko u svom užem djelokrugu nazadan i omražen a u javnosti i u drugim djelovima zemlje slovi kao napredan i perspektivan. No zato je potrebna takva kombinacija vještine i lukavosti koja se rijetko susreće. To je sposobnost da se dugo govori a ništa ne kaže, da se jedno misli a drugo govori , da se iznese more činjenica kako bi se prekrila jedna koja je neugodna, da se ubitačno ponavlja što je već sto puta rečeno, da se izigrava žrtvu baš u momentu kad se priprema najpodmukliji napadaj. Da li smo se pri tome služili provjerenim podacima ili samo nizali same poluistine ubacujući tu i tamo i po koju krupniju laž- to nije važno ako je sve drugo u redu to jest ako cijelu igru dobro vodimo. Što se čita u novinama ili čuje na radiju to je stvar momentalne konzumacije i prije nego nam dokažu da smo lagali, dati ćemo nove izjave i napisati nove članke, čime ćemo sve tako zamutiti da se više nitko živ u tome neće snaći. Važno je da smo stalno u akciji i u ofanzivi. Ako nam usprkos svemu ipak nešto nezgodno izdvoje, uvijek je moguće naknadno izjaviti da tekst nije bio autoriziran ili da je posrijedi neka druga tehnička omaška.
Naravno momci iz Studentskog lista niti znaju niti su mogli još isprobati sve te postupke. No oni su na pravom putu da to jednog dana učine. Njihova velika prednost je u tome što im je pri ruci , u riječi i slici, njihov uzor i zaštitnik profesor Stipe Šuvar od kojeg se doista u ovim poslovima može dosta toga naučiti. Naime u istom ovom broju Studentskoga lista u kojem je redakcija napala feministkinje Šuvar ne znam već po koji puta napada svoju radnu organizaciju, Filozofski fakultet u Zagrebu. Neki su iznenađeni što to on radi sada kada je izabran , dok za sve one koji ga poznaju to nije nikakvo iznenađenje . On već godinama grubo napada svoje kolege na poslu i svoju radnu organizaciju , čime je on sam stvorio svoj slučaj, a sada kada je okončan , nije mu pravo. Ponovno je zapeo iz sve snage jer mu je izgleda nepodnošljiva i sama pomisao da on ne bi uvijek bio u špici zbivanja . Kako inače objasniti onaj maratonski intervju u kojem odgovara na pitanja u kojima monotono razglaba i ponavlja ono što je već bar na deset mjesta u raznim zgodama izlagao.

U intervjuu Stipe Šuvar objašnjava univerzitetsku i širu javnost da su naši profesori koji rade u području društvenih znanosti ‘’imitatori, plagijatori, prepisivači i branioci građanskog pristupa ‘’ a njegovi kolege s kojima on radi na istoj katedri su osim toga ‘’verbalisti i nosioci grupnovlasničkog mentaliteta’’, da ne navodim druge epitete koje im je u raznim prigodama prišio. Nasuprot tome on Šuvar je mlađi znanstveni radnik sa izrazitim sposobnostima i velikim brojem znanstvenih radova . On dalje izjavljuje da ga studenti vole ( njih 90% kako kaže ) a ne vole ga samo oni koji ‘’nisu pročitali ni retka iz njegovih mnogobrojnih knjiga niti slušali bar jedno njegovo predavanje.’’ To neukusno samohvalisanje uz istovremeno nipodaštavanje i vrijeđanje kolega po struci posebno je naglašeno s mnogobrojnim Šuvarovim fotosima.
Kad se to ima u vidu teško je nasjedati na priču o ‘’nevinoj žrtvi ujedinjenih podzemnih snaga’’. No priča nije ni namjenjena onima koji poznaju situaciju nego vanjskom, širokom auditoriju. U priču se najslabije uklapaju studenti jer oni ga, kao što smo čuli, vole, a opet, nemoguće je prikriti činjenicu da su ga upravo studenti svojim glasanjem rušili. Da bi se nekako izvukao iz škripca Šuvar konačno povlači potez koji mu stoji na raspolaganju od početka, no iz razumljivih razloga u tome ni sada ne ide do kraja. On napada propis po kojem je biran ( pravo veta po delegacijama) kao primjer nečuvene manipulacije no ne kaže tko je taj propis propisao i zašto, jer mu se očito ne dopada uloga lovca koji namješta zamku za divljač a onda sam u nju upada. Mnogo je komotnije prebaciti krivnju na kolege s odsjeka, pa onda na njih svaliti drvlje i kamenje , kako to radi u ovom intervjuu koji upravo kipti od osvetničkog bijesa i intrigantskoga vrijeđanja. Oni, to jest kolege s odsjeka su krivi jer ‘’dočekuju na nož’’- kako kaže Šuvar- ‘’svaki prijedlog za unapređenje studija sociologije’’

Tako on kaže a u stvari već sedam-osam godina skoro potpuno bojkotira sve sociološke skupove i sastanke. Ako je na neki došao to je učinio uglavnom zbog svojih ličnih , političkih ciljeva. Da budem konkretan navest ću par slučajeva kojih se dobro sjećam.
Kao predsjedavajući okruglog stola o položaju sociologije u našem društvu u dva navrata sam kolegijalno pozvao i profesora Šuvara da i on uzme učešća u diskusiji. Oba puta je poziv prihvatio i bio uvrsten u listu učesnika okruglog stola o čemu su članovi sociološkog društva dobili prethodnu obavijest. Prvi put je bio okrugli stol ‘’Sociologija i socijalizam’’ koji je održan prije nekoliko godina u Viječnici Filozofskoga fakulteta u Zagrebu uz učešće sociologa iz svih naših republika. Šuvar je došao na sastanak , slušao diskusiju i u momentu kad sam trebao uzeti riječ , zatražio da ga brišem sa liste učesnika i nakon toga napustio dvoranu. Napominjen da nije bilo nikakvog vanjskoga uzroka ili povoda za takav postupak. Šuvar je vjerojatno ocjenio da se diskusija ne odvija kako bi on želio i na licu mjesta donio odluku da ne učestvuje. Bilo mi je neugodno, posebno zbog naših gostiju iz drugih republika, no nisam bio sasvim iznenađen jer je ranije znao slično postupiti na sjednicama odsjeka za sociologiju: čim osjeti da diskusija ide u pravcu koji mu ne odgovara kupi papire i napušta dvoranu.

Drugom zgodom također na Filozofskom fakultetu kad sam organizirao raspravu na temu ‘’Sociologija obrazovanja’’ Šuvar je ponovno prihvatio poziv da učestvuje i dapače vrijeme rasprave bilo je usklađeno s njegovim rasporedom. No ovoga puta se nije uopće pojavio u dupkom punoj dvorani iako je bio u zgradi u jednoj od susjednih prostorija. Ni ovoga puta kao ni ranije nije našao za shodno da bilo što kaže u smislu objašnjenja zašto tako postupa.
To su dva primjera a mogao bih navesti i više. Ja ovdje ne želim ulaziti u psihoanalizu ovih i sličnih slučajeva, premda bi se sa malo truda moglo doći do zanimljivih zaključaka . Primjeri nedvojbeno pokazuju da Šuvaru nije stalo do stručne rasprave o unapređenju sociologije no ne samo to . Oni osim toga ilustriraju težnju da se demonstrira moć na bezobzirno drzak i upadljiv način. Neka se vidi da on nije bilo tko i da može raditi što je njegova volja u odnosu prema onima dolje. To je ono što imponira mladim karijeristima iz redakcije Studentskoga lista i što oni oponašaju . Naravno to blokira naučnu komunikaciju , no to Šuvara ne zabrinjava. Uvjeren sam da mu je bilo uvijek mnogo važnije što se o njemu priča i misli u nekoj krčmi u Lovreću nego u buffetu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Zato mu više odgovara časkanje s novinarima koji mu dolaze s gotovim pitanjima i kamerama , nego rasprava s kolegama iz struke.
Harangerske izjave o sociolozima i filozofima kojima profesor Stipe Šuvar već godinama snabdjeva novine i časopise najviše štete mladim sociolozima i filozofima koji bez toga teško nalaze zaposlenje posebno u novije vrijeme. Vrhunac ciničnog harangiranja po principu da je napad najbolji način obrane predstavlja Šuvarova sugestija iz intervjua da su nastavnici sociologije , svi osim njega, naravno, krivi što mladi sociolozi ne mogu naći zaposlenje i da bi stoga financiranje njihovih institucija trebalo dovesti u vezu s njihovom brigom kako će zaposliti i smjestiti u udruženi rad studente koje upisuju . I to ne tvrdi nitko drugi nego sociolog koji je bio ministar prosvjete u vrijeme kada je sociologija kao nastavni predmet ukinuta u srednjim školama i na fakultetima . Reformator koji je direktno odgovoran što je visoko školstvo privuklo tako velik broj mladih ljudi koji su stoga došli na bespuće nezaposlenosti traži da se za to kazni ‘’kvazimarksistička katedarska inteligencija’’ kojoj treba uspratiti plaću ako ne može smjestiti u udruženi rad studente koje upisuje.

Ovim ni približno nisu nabrojane sve ‘’dobre želje’’ koje nam je kolega Šuvar uputio u svom intervjuu uoči Nove godine. No ja ih dalje neću nabrajati. I prošle godine sam u isto vrijeme učestvovao u pisanju odgovora na jednu sličnu ‘’novogodišnju čestitku’’ koju smo potpisali da bi zavrsila u Vjesnikovu košu , usprkos pozivanju na zakon o štampi. Sva je prilika da će takvu sudbinu doživjeti i ovaj odgovor ako ga pošaljem redakciji Studentskog lista jer je ova redakcija već ranije primila nekoliko sličnih priloga koje niti objavljuje niti kani objaviti. Drskost ovih revolveraša prelazi sve granice. Oni se ponašaju kao da u ovoj zemlji tek što nisu suspendirane demokratske slobode , a oni kao da su u dosluhu sa snagama koje će to učiniti pa im se živo fučka što ljudi koje su javno popljuvali i izvrijeđali pišu pisma i protestiraju s pozivom na zakon o štampi. Kako inače objasniti slučaj kada vam uzmu prilog, istrgaju iz njega odlomak koji njima odgovara i to objave, a ostalo bace u koš. Takvih slučajeva je bilo baš u vezi sa onim o čemu pišem pa je zanimljivo kako će sud reagirati kojem su se dotični građani obratili da bi zastitili svoja prava.

Sve to ima i svoju pozitivnu stranu utoliko što će pomoći da i ljudima izvan Filozofskoga fakulteta postane jasno što leži u osnovi ‘’Šuvarovog slučaja’’. Za Šuvara je svijet ono čime se vlada i u tom pogledu nema nikakvih obzira. Lični uspjeh pomoću političke karijere to je glavni i jedini cilj kojem je sve ostalo potčinjeno . Osvajanje važnih punktova i širenje vlastite moći i utjecaja to je bitno a sve ostalo je sporedno. Valja biti pošten pa priznati da to Šuvar radi sa mnogo truda, upornosti i vještine a bogma i sa dosta uspjeha. Da je u tome ispoljio bar nešto obzira prema vlastitoj struci i prema svojoj radnoj organizaciji uvjeren sam da ne bi imao toliko mnogo neprilika. No budući da je on postupio upravo obrnuto , to jest, budući da je napad na intelektualce, a u prvom redu na filozofe i sociologe koji su ga doveli na fakultet, ukalkulirao kao osnovni element svoje političke igre, neprilike su bile neizbježne. One su dobrim dijelom uvjetovane okolnošću što je ušao u konflikt s kolegama, susjedima s istog hodnika koji su već do tada svojim stavom i objavljenim radovima stekli znatan moralni i znanstveni ugled u zemlji i u inozemstvu i koje se nimalo ne može impresionirati time da li je netko ministar ili član Centralnog komiteta. A Šuvaru je bilo stalo da i ovdje izgradi poziciju moći. U tu svrhu je najprije pokušao da trojici asistenata koje je već imao, pridruži još dva nova. U tome bi vjerojatno i uspio da je učinio pametniji izbor . No osjećajući se dovoljno moćnim on potpuno zanemaruje stručni kriterij i predlaže kandidate po liniji lične privrženosti što odsjek odbija i odatle datiraju ozbiljnija suprotstavljanja . Nakon toga slijede upravo grozničavi pokušaji odvajanja sociologije od filozofije i to tako da sociolozi izidu iz Filozofskoga fakulteta i dođu na položaj koji bi omogućio da se ostvari ambicija moćnog pokroviteljstva. Kada je i to skrharilo i to na način koji je pokazao da je Stipe Šuvar izgubio svaki ugled ne samo među sociolozima na Filozofskom fakultetu ( gdje kod ključnih glasanja on na jednoj a svi drugi, uključujući i njegove asistente, na drugoj strani, što se može provjeriti u zapisniku) nego i izvan fakulteta i da , usprkos svih mogućih obećanja , nitko ne čezne za njegovim pokroviteljstvom- došao zahtjev za raspuštanjem partijske organizacije na Filozofskom fakultetu , za razbijanjem Filozofskog fakulteta i stvaranjem novih fakulteta. Da li Šuvar ima izgleda da ostvari te planove ili će doživjeti poraz kao i u prethodnim slučajevima? Što se tiče prvih dviju stvari, to jest rušenja, nipošto ne treba potcjenjivati njegove sposobnosti, u tome on ima mnogo iskustva, a ni rezultati nisu mali. Međutim kada je u pitanju reformiranje i stvaranje novog, temeljita skepsa je više nego opravdana.




Post je objavljen 10.05.2021. u 11:24 sati.