VASILII VASILEVIČ ZENKOVSKI I NJEGOVA POVIJEST



V.V. Zenkovski je danas poznat po svojoj Povijesti ruske filozofije koja je štampana u Parizu 1948 godine i uglavnom je namjenjena ruskoj publici i ruskim studentima Rođen je 1881 godine u Proskurovu a to je današnji Hmelinjcki u Ukrajini a umro je u Parizu 1962 godine . Bio je ruski religiozni filozof i povjesničar filozofije. Bio je jedno vrijeme i novinar. Postao je profesor psihologije 1915 godine na Sveučilištu u Kijevu a 1918 godine postao je ministar pitanja religije u vladi Hetmana Skoropadskoga. Godine 1919 pridružio se Bijeloj emigraciji. Nakon emigriranja 1920 postao je profesor filozofije u Beogradu a nakon 1926 godine on je predavao na Ruskom ortodoksnom Institutu St. Serge u Parizu. Zaređen je 1942 godine.

Religiozni pogledi Zenkovskoga u cjelini su formirani pod utjecajem religioznih traženja Gogolja i Tolstoja a posebno je pod utjecajem filozofskih učenja Solovjeva. Njegov glavni rad kako smo rekli je Povijest ruske filozofije koja je nakon prvoga ruskoga izdanja doživjela nekoliko izdanja na engleskom govornom području. On vidi rusku filozofiju izvorno i originalno u njenim religijskim aspiracijama i u njenoj predominantnoj historiosofskoj i etikoantropološkoj problematici. On je dakle u jednom izvjesnom smislu reducirao rusku filozofiju na njene religiozne i idealističke tendencije. Odatle i njegov pogled na ruski materijalizam kao pervertirani oblik religiozne svijesti. Zenkovski je bio veliki ideološki oponent marksizma lenjinizma pa onda nije čudno da je dolazio na udar ruske marksističke kritike kao ''lažna'' filozofija koja ima namjeru uniziti socijalistička nastojanja. Međutim je bio pošteđen stradavanja jer je večinu svoga stvaralačkoga vijeka proveo izvan domovine i to u Parizu gdje je doživio poštovanje mnogih ruskih emigranata i ljudi koji su se htjeli upoznati sa poviješču ruske filozofije.

Dakle njegova Povijest ruske filozofije je jedna fascinantna knjiga koja je napisana na nekih 1000 stranica i predstavlja izuzetan kompendij ne samo za filozofe koji su uglavnom pod uticajem engleskoga empirizma nego i one koji dolaze iz kontinentalne tradicije europskoga racionalizma. U jednom izvijesnom smilsu ona predstavlja most između kultura Istoka i kultura Zapada dok je uticaj Bizantinske kulture i grcke ortodoksije i grčke pravoslavne Crkve uglavnom tradicionalan za rusku filozofsku misao. Otac Zenkovski je možda interesantan u ovoj knjizi po tome sto obrađuje preko 100 velikih ruskih mislilaca koje obrađuje minuciozno do detalja pa onda nije čudno da je knjiga zahtijevala oko četrdeset godina istraživanja i refleksija.

Prvi volumen polazi od pitanja razvoja ruskoga mišljenja i filozofije počevši od Petra Velikoga pa pokazuje kako se taj razvoj snažio pod utjecajem religioznih modela mišljenja i teološke spekulacije. Nastavlja sa istraživanjem filozofije 18 i 19 stoljeća tijekom kojih su radovi Spinoze, Kanta ,Schellinga i Hegela od naročitoga značaja za studij ruskih filozofa trasirajući paralelni pravac razvoja materijalizma i pozitivističkih tendencija. I Tolstoj i Dostojevski su razmatrani ovdje u istome opsegu i nije čudno da su moderni pisci o etičkoj problematici imali svoje izvore u njihovim novelama i romanima kao ilustraciju etičkih problema. Drugi volumen se bavi pored svega ostaloga sa Solovjevom ,kasnijim hegelovcima, sa pripadnicima filozofije koja je obnavljala Leibniza kao što je to slučaj sa Losskyjem i sa marksistima kao što su Plehanov, Bogdanov i Lenjin. Postoji ovdje također i diskusija o religiozno filozofskoj renesansi u Rusiji 20 stoljeća.

Izuzetna vrijednost ove filozofije je pored ostaloga i u tome da kroz biografsku metodu daje neke jako važne podatke o životu ruskih filozofa kao što pokušava čitateljstvo upoznati sa osnovnim filozofskim stajalištima njihovim, kako i na koji su način otpočinjali i završavali svoju akademsku karijeru i kako su pod pristiscima ili nasiljem vlasti bili osuđivani i protjerivani . Posve je evidentno da je istraživanje ruske filozofske misli koja se odvijala pod carskom dominacijom poduzeto na takav način da se pokaže koliki su rizici u to vrijeme postojali baveći se filozofijom. Pritisci na neortodoksne poglede od strane države bili su u to vrijeme prosireni i na teološke seminare pa nije čudno da se i teološko mišljenje savijalo pod teretom carske cenzure. Tako na primjer čitamo da je jedan svečenik koji je bio filozof uklonjen sa mjesta rektora teološkoga seminara i lukavo postavljen na mjesto honorarnoga biskupa.

Metod profesora Zenkovskog je pokušaj da se prodre u samo mišljenje pojedninačnih filozofa i da se pokuša osvijetliti njihov način razmišljanja . U tom smislu ova Povijest ruske filozofije nije samo povijest sistema mišljenja nego i povijest kreativne djelatnosti pojedinih filozofa. Stoga razloga je autor stalno naglašavao nepristranost svojih pogleda i istraživanja pa je napisao na stranici 924 : '' Ja sam se također prihvatio i studija filozofa koje bas ne cijenim previše i to bez predrasuda'' pa je odatle razumljivo da se bavi i takvom filozofijom kakva je ona materijalistička ili pak sa ruskim pozitivizmom. Oficijelna '' Sovjetska filozofija'' izlaže se na svega tri i pol stranice zato što je autor bio mišljenja '' da ne postoji individualnoga stvaralaštva nego samo jednostavna direktiva- dijalektički materijalizam- koji je dozvoljen i reguliran odozgo.''

Konačno bismo rekli da ova Povijest svakako predstavlja izvanredno štivo u našim pokušajima da se upoznamo sa ruskom filozofijom pa je odatle točno da predstavlja čitavu jednu enciklopediju ideja koja može biti poticajna u našim istraživanjima istine.




Zlatan Gavrilović Kovač