Godine
1982 u Studentskom listu ja sam objavio novinarski tekst pod naslovom Feminizam i država . I kao što je već poznato tim povodom pokrenuta je velika politička diskusija o desnom skretanju u hrvatskoj partiji i hrvatskom društvu. U toj polemici prednjačile su Rada Iveković i Vesna Pusić a onda su im se kroz 1983 godinu pridružili i drugi novinari iz bivše države prije svega Slavenka Drakulić Ilić u tjedniku Danas, Rada Iveković je u beogradskoj Politici objavila tekst pod naslovom Ko to mrzi žene,u jugoslavenskoj ženskoj reviji Svijet pisala je kritički Vesna Mimica i u ondašnjoj vladajućoj garnituri omladinskoga tjednika Polet pisalo je nekoliko novinara među njima i gospodin Desnica.

Nikako se ne smije smetnuti sa uma da je na drugoj strani stajao SL sa dvojicom urednika, Stipom Oreškovićem i sa mnom koji smo bili posve oblaćeni u hrvatskoj javnosti kao rasisti, nacionalisti, ženomrsci pa je bojni poklić Rade Iveković iz beogradske Politike ''no pasaran'' trebao jasno svima staviti do znanja da tu hrvatsku uš jednostavno treba zgnječiti nogom. Isto tako se ne treba smetnuti sa uma da sam ja kao autor i u to doba student Rade Iveković imao 23 godine dok je moja profesorica imala blizu 40 godina. Prema tome ne bi se moglo reći da baš nije znala što radi.

Nakon sloma bivše države Rada Iveković je zaklon potražila u Parizu gdje danas uveseljava francuske studente svojim dubokim mislima. A ja sam završio nakon svega u 25 godišnjem zatvoru i to u dvije države , U hrvatskoj i u Australiji iz kojega sam izašao tek nedavno. Jer su one mislile da mogu stati nogom na jednu hrvatsku uš kako već rekoh
Ja sam se u nekoliko navrata osvrtao na problem jugoslavenskoga feminizma I jednim dijelom sam pokazao kakva su moja iskustva u tom pogledu. Ja neću ovom prilikom biti previše opširan nego ću samo uzeti u kratka razmatranja nekoliko jako važnih stajališta jugoslavenskoga feminizma koji je bio karakterističan za period o kojem najviše I govorim a to je period početka 80 godina I sredine tih istih godina.
U mome novinarskome tekstu iz 1982 godine ja sam spomenuo slučaj Vesne Pusić koja je kasnije u novim konstelacijama bila I potpredsjednikom hrvatskoga Sabora - jer njima je nevažno o kojem je režimu riječ jer im je u svakom režimu jako dobro, dakle, ta je Pusić 82 godine definirala strategiju ženskoga pokreta kao "ostvarivanje kontrole žena nad vlastitom prokreacijom. Cilj je afirmacija kriterija različitosti na račun kriterija dominacije."

I sada mi doista vidimo na što se svodi taj feminizam I koliko I kakve on veze doista ima sa najbitnijim i najvitalnijim problemima suvremene žene. Jer je i Hitler u Main Kampfu zapisao razmatrajući svoj Minhenski period iz 1912 godine da je sa stajališta politike veliki problem prirode- rasa u njenoj zavisnosti od vremenskih prilika I da svakako rast populacije ili rase zavisi od kako on piše "moći prokreacije" I "konzervacije onih koji prokreiraju" tako da oni koji su manje jaki I manje zdravi "forced back into the womb of the eternal unknown" ( englesko izdanje pg.121) I sada bih ja zapitao Radu Iveković kakve veze ja imam sa lozinkom španjolskih komunista "no pasaran" naime da sam ja taj koji pravi problem I koji je ustaša pa onda dakako progresivnim ljudima nije drugo do da ponove riječi Dolores Ibaruri La pasionaria " no pasaran". Jer sam ja u tom tekstu onda I nastavio riječima: "Da bude jasno gospodo građanske feministkinje strategija ženskoga pokreta nužno mora biti dio strategije radničkog pokreta.

To ipak mora biti jasno ukoliko ženski pokret računa na historijsku perspektivu ukoliko misli na duži rok." A u nastavku polemike ja sam se pozvao na Frigu Haug koja je u to doba imala program takozvanog socijalističkog feminizma. Pa kakve ja onda veze imam sa tim komunističkim lozinkama iz doba španjolskog građanskoga rata? I konačno taj je feminizam o kojem ja cijelo vrijeme i govorim završio na stajalištima njemačke novinarke I jednog od najpoznatijih boraca za ženska prava Alice Švajcer koja je otvoreno podržala Petera Handkea i režim Slobodana Miloševića iako joj dakako nisu mogle izmaći činjenice da je taj režim naređivao masovna klanja i silovanja naših Bošnjakinja. Isti je slučaj bio i sa Pusićkine strane jer je ova pak htjela uljuditi naše Hrvatice i Bošnjakinje jer one tobože nisu dovoljno uljuđene. I ja sada kontam koliko dugo traje ova moja polemika - pa jedno 36 godina. Pa ja mislim da je već dosta toga.

Isto tako protiv moga teksta Feminizam i država pisali su kritički i naši najveći sociolozi Rudi Supek i to u beogradskoj Književnoj reči u broju 204 od 10.2.1983 godine i Ivan Kuvačić isto u Književnoj reči ali u broju 205 od 17.2.1983 godine. Ovom prilikom dostavljam cijenjenom čitateljstvu oba ova teksta na uvid kako bi se osvjedočilo o dubini te kritike koja danas samo izaziva smijeh mada je istina da je nakon nje autor snosio teške posljedice izolacije u psihijatrijskoj ustanovi



Zlatan Gavrilović Kovač






FEMINIZAM i DRŽAVA



Neki tzv. »demokrati i demokratkinje« u posljednje vrijeme uporno i sistematski rade na »ekonomskoj, društvenoj i kulturnoj ravnopravnosti žene« u našem muškom i samo muškom društvu. Doduše, neki tzv. »demokrati i demokratkinje« tek u pojedinim, ali iznimno rijetkim slučajevima inkliniraju socijalizmu i komunizmu. Ali, to se već razumijeva bolešću, rak ranom na duhovnom i spolnom zajedništvu tzv. »demokrata« i to sve u ime progresivnog, čistog europskog duha (njemačkog, francuskog, ponajviše američkog), a protiv balkanskog čojstva i junaštva — ukratko, dinarskog primitivizma. Karakteristično je za tzv. »demokrate« i »demokratkinje« da one koji su izdali njihovu stvar koja je ponekad i revolucionarna stvar, samo što, in concreto, zaudara na reformizam i žensko sektašenje, ne diskreditiraju u nekom ljudskom smislu. Uostalom, tzv, »demokrati i demokratkinje« niti u političkom pogledu ne diskvalificiraju svoje protivnike.

Prva je pretpostavka da oni to mogu, ako ne stvarno, onda barem »teorijski«. Tek ponekad. I prije nekog što nam je uopće palo na pamet da pišemo o feminizmu, našem feminizmu, mi smo se unaprijed pomirili s činjenicom da će nas građanske feministkinje nazvati malograđanskim ološem i diletantom u ženskim pitanjima. Naravno, mi ne mislimo pisati hvalospjev našem feminizmu. Ponekad je dovoljno biti pomalo skeptičan prema praktičnoj i konkretnoj opravdanosti našeg građanskog feminizma pa da njegove predstavnice i predstavnici proglase slonom, »službenim ideologom«. Neki će u vama otkriti staljinistu. Ništa novo!

To da se svakog onog koji uznastoji na socijalističkoj akciji promatra kao staljinistu — to je već moda koja otkriva logičan red razmišljanja naših građanskih feministkinja, jedan akademski stil mišljenja naših građanskih i polugradanskih pseudointeiektualaca i intelektualki prema kojem je naš socijalizam već odavno pretrpio historijsku redukciju na staljinističku praksu. Pravilo je da teorijsko raspravljanje o feminizmu nastupa tek post festum, kada je feminizam — kao praktički izraz jedne svijesti — već na djelu, kada je već djelatan u praktično političkom pogledu. Smisao je tih teorijskih, ali i ne samo teorijskih raspravljanja da naš feminizam razobliče ili kao konzervativnu i reakcionarnu svijest ženskog dijela (i muškog, samo u manjoj mjeri) građanstva u krizi, ili pak da se feminizam prikaže kao pokret s bitno revolucionarnom porukom.

NAŠ FEMINIZAM -KOPIJA TUĐEG

Međutim, kada se pitamo što znači feminizam u našim uvjetima, onda se pitamo što u stvari feminizam za nas politički znači. Prije svega, moramo se držati toga da feminizam ne odredimo jednoznačno, jer feminizama ima raznih- Svaki od njih nudi svoj politički program, definira svoju »revolucionarnu strategiju«, određuje svoju taktiku političke i društvene borbe. Ipak, moguće je iz mnoštva tuđih feminizama razabrati onu dominantnu misaonu tendenciju koja gotovo u cjelini obilježava karakter našeg feminizma koji, usput budi rečeno, i nije originalno, izmišljotina, proizvod našeg balkanskog kulturno filozofskog kruga, koliko je on u temeljnim idejama svojevrsni plagijat američkog Radical Feminism-a. Riječ je o pokretu koji ne vidi u ženskim pitanjima neki poseban ":ženski interes, neki, prioritetno, ženski zahtjev, već se ženska pitanja »ostavljaju kao centralna, univerzalna t io takva razumijevaju se bazom za svaku veću »revolucionarnu analizu«.

Međutim, američki radikalni feminizam daleko je od toga da prihvati marksističku kritiku, ne zato što je previše radikalna, nego zato što, tobože, nije dovoljno radikalna. Radikalno i feminizam marksističku društvenu analizu smatra prevaziđenom i površnom, zbog toga što marksistička teorija ne povezuje, niti hoće povezivati klasnu strukturu društva s njegovim porijeklom u »spolnom klasnom sistemu« koji je model za sva eksploatatorska društva.

To je, dakle, ona teza koju brane u nešto izmijenjenoj formi neke naše građanske feministkinje (Rada Iveković). Žensko pitanje prethodi klasnom i omogućuje ga. Dominacija muškaraca nad ženama prethodi povijesno i logički klasnoj eksploataciji. Na ovom mjestu, i riječ samo na ovom, naš građanski feminizam jest konzervativizam.

Teza o patrijarhalnosti koja apsolutizira moment patrijarhalnog vrijedi za građanski feminizam. Povijesno je možda točno da je vlast muškarca nad ženom prvotnija od povijesne pojave kapitalizma, da traje u epohi kapitalizma i da je rezidualno prisutno i u socijalizmu. Ali, apsurdno je tvrditi da taj odnos nadilazi klasni odnos i da mu se može nadrediti. Klasna podređenost ne može se, ipak, svesti na spolnu podređenost.

Ako se, kako tvrde neke naše građanske feministkinje, kao osnovni progrem postavlja razdioba spolnih uloga i na toj razdiobi utemeljena vjekovna diskriminacija žene — što samo dijagnosticira društvo kojima dominira patrijarhalna ideologija, patrijarhalni mentalitet, a da se ne prikazuju historijski promjenljivi oblici društvene svijesti, onda je naš građanski feminizam, naprosto metafizika*

»ODNOSI SPOLOVA«

Kako bilo da bilo, građanski feminizam insistira, u prvom koraku na »raskrinkavanju patrijarhalnih modela« društva, on slijedi zahtjev da se stave u pitanje osnovni odnosi medu spolovima, roditeljima i djecom, da se teorijski rasvijetli, a potom i eliminira psihologija moći, da se raskrinkaju psihološki korijeni sheme dominacije - podčinjavanje, dakle: da se radikalno preobrazi autoritarna struktura porodice i društva. Građanski feminizam ide protiv principa autoriteta u ime jednog drugog društvenog poretka u kojem autoritet neće moći imati nikakvog smisla niti svrhe i u kojem će morati iščeznuti.

Ali, pitanje je da li je u suvremenom superorganiziranom društvu takvo nešto moguće? Da li je moguća organizacija bez autoriteta? Recimo, u kapitalističkoj tvornici radnik je podložan autoritetu stroja i autoritetu vremena.

Nezavisno od sveke socijalne organizacijo, staroviti autoritet je neizbježan upravo zbog materijalnih uvjeta u kojima se vrši proizvodnja i promet proizvoda.

»Zato je apsurdno predstavljati princip autoriteta kao apsolutno loš, a princip autonomije kao apsolutno dobar Autoritet i autonomija su stvori relativne: njihove sfere mijenjaju se sa različitim fazama društvenog razvitka. Kad bi se autonomisti ograničavali na to da kažu da će socijalna organizacija budućnosti dopuštati autoritet samo u onim granicama u kojima ga odnos: proizvodnje čine neizbježnim, onde bismo se s njima mogli sporazumjeti, sli oni su slijepi za sve činjenice koje ga čine nužnim i bore se protiv riječi.« (Engels: O autoritetu).

Posve smo sigurni da ovim Engelsovim riječima nipošto ne želimo braniti politički autoritet države. Alt, zašto naše popularne građanske feministkinje nemaju potrebe da viču protiv države? Ako i viču protiv čria-e (ali to je tako rijetko da se čekajući tako što izlažete opasnosti da u međuvremenu, ozlijediti) onda se zalažu da se autoritarna politička država ukine odjedanput, prijo nego što budu uništeni društveni odnosi koji je rađaju.

ŽENSKI KVAZIANARHIZAM

Uostalom, i taj anartiizam naših građanskih feministkinja vise je kvezianarhizem, ukoliko nije postojan, ukoliko nije - da tako kažemo - živo uvjerenje. Da bi se promijenio stav i dm bi »e prestalo biti anarhistom, a postalo literatom, »konstruktivnim kritičarom«, nekada je dovoljno toliko vremena koliko je potrebno prosječnoj ženi propješačiti put od kavane Kavkaz do redakcije lista »Start«.

Tako bi za niie popularne građanske feministkinje slijedilo ono što je Engels 1873. prigovarao nekim socijalistima:

»Oni zahtijevaju da prvi akt socijalne revolucije bude ukidanje autoriteta Da li su ta gospoda ikada vidjela revoluciju? Revolucija je, nesumnjivo, najautoritarnija stvar što može biti... Dakle... ili antiautoritaristi sami ne znaju što govore, i u tom slučaju siju zbrku ili oni to znaju, i u tom slučaju izdaju pokret proletarijata. U jednom i udrugom slučaju oni služe reakciji.«

Ako se, kako tvrde neke naše građanske feministkinje, kao osnovni problem postavlja razdioba spolnih uloga i na toj razdiobi utemeljena vjekovna diskriminacija žene — što samo dijagnosticira društva kojima dominira patrijarhalna ideologija, patrijarhalni mentalitet, a da se ne prikazuju historijski promjenljivi oblici društvenih odnosa i iz tih odnosa promjenljivi oblici društvene svijesti, onda je naš građanski feminizam naprosto metafizika.

Ako se kao problem postavlja razdioba spolnih uloga i na njoj zasnovana diskriminacija žene u našem (i ne samo našem društvu), a da se zapostavlja sagledavanje prirode odnosa spolova vazda u vezi s karakterom društvenih odnosa koji proizlaze iz načina proizvodnje materijalnog života ljudi, iz načina reprodukcije društvenog života, onda je naš građanski feminizam lijeni feminizam.

I naposljetku, ako se kao problem postavlja radikalna promjena odnosa medu spolovima, kao promjena odnosa čovjeka prema vlastitoj prirodi no način da to u isti mah ne znači« i radikalnu promjenu društvenih odnosa i načina proizvodnje, nego se ta promjena vrši tek posredstvom znanja, prosvjetiteljski, onda je naš građanski feminizam - feminizam u oblacima, dakle: idealizam.


U stvari, doista je riječ o građanskom feminizmu i on teži nekakvom
kulturi života. On hoće promjenu postojećih vrijednosti, ukidanje tabua predrasudo, izmjenu seksualnih i međuljudskih odnosa, ali tako da opisuje povijest i znanost muškarca, što u krajnjem slučaju vodi prenaglašavanju momenta falokratnosti i predstavlja jednu ginekokratsku poziciju. Na ovom mjestu (i ne samo na ovom) građanski feminizam jest konzervativizam.

Tako npr. u Nacrtu tečaja za studije o ženi, gdje nas Sekcija »Žena i društvo« (pri Sociološkom društvu Hrvatske) obavještava o otvaranju dopunske škole studija o ženi (Woman's Studics) nailazimo na zahtjev da se »feministički čita« povijest, književnost, filozofija, religija, lingvistika, sociologija, politika kako bi se »zbog sebe*, »oboružali kritičkim argumentima i znanjem« i kako bi se time dao doprinos »kulturi uopće« ali i doprinos »raskrinkavanju patrijarhalnih modela«. Zato je, pored ostalog, još potrebno da se ovlada znanjima iz ovih tematskih područja: čitanje feminističke štampe, povijest feminističkog pokreta, žena u antropologiji, žena i samoupravljanje, zainteresiranost žene za filozofiju, žena u likovnoj umjetnosti, žene-pisci u nas, žene u mass-media, ženska štampa, žena u zakonodavstvu, žensko pismo, novija ženska psihoanaliza, žena i film itd.

Ovo je ipak građansko-feminističko pretjerivanje. Zašto, uostalom, naše građanske feministkinje ne bi čitale malo Manta ili Klaru Cetkin na komunistički način, ili ako to ne mogu, onda na neki običan ljudski način? Na ovom mjestu, ali i ne samo na ovom, naš građanski feminizam jest konzervativizam.

Na tribinama Sekcije »Žena i društvo« moguće je čuti i neke druge stvari. Tako npr. neke naše građanske feministkinje (Vesna Pusić) definiraju strategiju ženskog pokreta kao
»ostvarivanje kontrole žena nad vlastitom prokreacijom. Cilj afirmacija kriterija različitosti na račun kriterija dominacije.« Da bude jasno, gospodo građanske feministkinje: strategija ženskog pokreta nužno mora biti dio strategije radničkog pokreta. To ipak mora biti jasno, ukoliko ženski pokret računa na historijsku
perspektivu, ukoliko misli na duži rok. Specifična pitanja ženskog pokreta zahtijevaju poseban tretman, to je točno, ali taj se tretman može artikulirati samo unutar temeljnih
smjernica djelovanja komunističkog, radničkog pokreta.

Samostalan, autonoman ženski pokret koji bi se koncentrirao oko specifičnih — ženskih pitanja, razrađujući neku posebnu strategiju, suprotnu strategiji radničkog pokreta, nužno je osuđen da bude pokret gusaka u magli (gusana u magli).

Zlatan Gavrilović


Zagreb 1982