U ovakvoj situaciji predominantne idealističke filozofije i nezadovoljavajućeg stupnja razvoja univerziteta nije čudno, da se početkom stoljeća pojavio John Anderson s izrazitim smislom za realna socijalna pitanja Australije. On se smatra utemeljiteljem tzv. australskog realizma. Taj se realizam još naziva i australski materijalizam, a pri tome se misli na filozofsku školu u prvoj polovini 20. stoljeća na nekoliko univerzitetskih centara Australije uključujući University of Sydney, Australian National University i University of Adelaide. Ta škola, ukratko rečeno, polazi od stajališta Johna Andersona, da „sve što egzistira jest realno kao što se može reći da je (tjelesna) ili prostorna i temporalna situacija ili događaj koji je na istom stupnju realiteta kao sve drugo što egzistira.“

Zajedno s ovom idejom vrijedi i ova Andersonova misao da „svaka činjenica (koja uključuje svaki objekt) je kompleksna situacija, nema jednostavnih, nema atomističkih činjenica niti objekata koji ne mogu biti, kao što jesu, prošireni kao činjenice.“

Australski realizam je, dakle, genuino australska stvar koja se u neku ruku razvija u odnosu spram Russellove i Wittgensteinove filozofije i osobno mislim, da je David Malet Armstrong u pravu kad je sugerirao upola ozbiljno, da je „jako sunce i teški smeđi landscape Australije natjerao realnost na nas“. To se možda najbolje vidi u slikarstvu Australije koje kao temu ima upravo taj australski landscape.

Australski realizam počinje kad je John Anderson prihvatio katedru filozofije na univerzitetu u Sydneyu 1927. Anderson vidi filozofiju povijesno kao jednu veliku diskusiju, kao jednu dugu diskusiju koja počinje Talesom. Nema ničeg u bitku što nije prostorno vremenski sistem i korektni, točni i koherentni pogled na svijet involvira odbacivanje ne samo bilo koje vrste božanstva, nego isto tako neobičnih fenomena ili entiteta koji se postuliraju još od vremena Platona. Znači, Anderson se fundamentalno razlikuje od svojih prethodnika koji su njegovali filozofski idealizam i u dobroj mjeri bili teološki orijentirani kao što je to na primjer bio njegov prethodnik prezimenjak Francis Anderson.

Temeljne ideje australskoga realizma možemo sažeti u nekoliko jako važnih rečenica:

- Svi entiteti egzistiraju u prostorno temporalnoj situaciji. Situacije su sve što egzistira. Sve situacije imaju isti ontološki status. Ne postoje nivoi realnosti. (Na ovom mjestu se Anderson u neku ruku značajno razlikuje od Nicolaia Hartmanna ili na primjer Plessnera kod kojih postoje nivoi bitka. Kao što je poznato ta je Hartmannova nastojanja preuzeo kasnije Lukacs u svojoj „Estetici“).

- Situacije imaju logičku formu, dakle, sve situacije imaju formu A=B.

- Realnost je beskonačno kompleksna i pluralna.

- Svaka situacija egzistira nezavisno od spoznaje o njoj.

- Svi entiteti-objekti, događaji, situacije su kauzalni

- Etika je koncentrirana na utemeljenje i opis onoga što je Dobro. To je pozitivna znanost, a nije normativna

Osvrnimo se na tren na neke od ovih teza imajući na umu na primjer njemačke autore. Za Hartmanna na primjer, materija problema nije niti jednoslojna niti jednoodimenzionalna, njeno razvijanje ne može biti pravolinijsko, jer za njega u svakoj zamisli sistema zatječemo konstruktivno slojevanje koje kao kostur jedne kompleksnije strukture nosi i povezuje cjelinu. Takav skelet nosi u sebi uvijek opasnost pojednostavljivanja onog realnog, a upravo je osnovna zadaća da se realnom izmami njegova objektivna osnovna struktura. Odatle stupnjevanje realnog. Tako Hartmann razlikuje tri međusobno nadređena sloja realnog kojima odgovaraju tri različite stajališne nastrojenosti, nastrojenost prirodnog, znanstvenog i filozofskog pogleda na svijet. U idealizmu slojevi su realnog međusobno heterogeni, viši transcedentalni sloj ukida realitet nižega empirijskog. U Hartmannovoj ontologiji ovaj antagonizam je ukinut. Ovdje su slojevi realnog homogeni. Prirodna i znanstvena nastrojenost isto su tako ontologijske kao i filozofska. Razlika leži samo u ograničenju onoga što se spoznaje. Odatle za Hartmanna na ovoj homogenosti slojevanja predmeta počiva unutrašnja blizina ontologije i prirodnoga realizma.

Sa druge strane kod Plessnera u njegovoj filozofskoj antropologiji postoji stupnjevanje organskog, jer stupnjevi znače hijerarhiju formi biljaka, životinja i čovjeka za koje je model dao još Aristotel. Svima njima je predmet i odnosni okvir čovjek kao centar akata i djelovanja. Odatle u neku ruku izbjegavanje fenomenološke metodike, da se sve reducira na svijest, da svijet učini osnovnom konstitucijom svakog mogućeg fenomena, dakle i čovjekovog. Zato Plessner smatra, da je Scheler značajan, jer je slomio taj primat svijesti čistog ega posebno otkrićem kognitivnih domena emocionalnih akata, jer je ovdje tematsko mjesto tjelesnost i okolina, ljubav i mržnja, pokajanje i ponovno rođenje. Dakle, ovdje se stupnjevanje organskog svijeta poima pod jednim gledištem, a sve u namjeri da se izbjegnu ona povijesna opterećenja i razlike koje se vezuju za osjećaje, porive, nagone i duh kako bi se našla jedna linija koja čini mogućom karakterizaciju životom obdarenih bića.

Što se pluraliteta tiče, ovdje je važno da se kod Andersona izjednačava subjekt s ostalim tvorevinama bitka i to je sasvim razumljivo, jer subjekt nije nipošto samo reprezentirajuće, samo unutarnji aspekt, on je i reprezentirano, ima i neki izvanjski aspekt koji u svijetu sadržaja igra vrlo bitnu ulogu. Subjekt može biti i objekt i to ne samo unutarnji objekt samospoznaje, nego i izvanjski objekt za neki drugi subjekt gdje se svijet subjekta pokazuje kao objekt među drugim objektima. Odatle pluralizam subjekata i njihovih međusobnih reprezentacija .

Sa druge strane Lukacs u svojoj „Estetici“ iz 1963. govori o pluralizmu estetičke sfere, jer u svakom djelu nastaje jedinstvo određenih suprotnosti uslijed mnogostrukosti odnosa subjekta prema svijetu i prema umjetnosti i taj se bezgranični pluralitet estetske sfere vidi u pluralitetu umjetničkog sadržaja, pogleda na svijet, oblika uslijed društveno-povijesne uvjetovanosti svakog umjetničkog rada koje iznosi svoju vlastitu povijesnu genezu i njen značaj za razvitak ljudskog roda

Prema tome, mogli bismo reći, da je kod Andersona kao i u cijelom australskom realizmu prisutno jedno stajalište koje je sraslo sa praktičnim životom, da ono nije samo refleksivno filozofsko stajalište koje stupa u suprotnosti prema realnosti. Ono se pokriva prirodnim pogledom na svijet, poput rečenice Armstronga koje je izrazito realističko. Po tom gledanju čovjek je okružen svijetom stvarne zbiljnosti u kojem se on rađa, u kojem živi i umire, koji opstoji dakle neovisno o njemu i u neku se ruku odnosi ravnodupno spram njegova bitka i njegova spoznavanja. Svoje znanje o njemu on prima kroz osjetilne organe, njegovo razmišljanje o njemu je unekoliko njegovo usklađivanje sa njim. Spoznaja, dakle, ima tendenciju biti vjerni odraz onog zbiljskog i ukoliko se ona praktički potvrđuje, govori se o istinitoj spoznaji.

Sa stvarnošću i konkretnošću svijeta drži korak njegova neposredna zornost. U stvarima i njihovim svojstvima i u ovoj njihovoj antitezi oblikovanja iscrpljuje se svijet, događanje u toku svijeta ne razumije se kao promjena nečeg postojanog, nego kao nastajanje i nestajanje stvari. Mogli bismo reći, da je čovjek također stvar ili možda, da je stvaran i da je duša u njemu stvarna. U ovom shvaćanju korijeni se i naše pitanje o značenju smrti i o daljnjem trajanju duše koja stvarno egzistira

Ovo stajalište vrijedi i za znanstvenu sliku svijeta, nije riječ samo o prirodnom realizmu. Ništa izvan uže ili šire sfere interesa praktičnog života ne sputava naš pogled, ali je on tako niti ne nadilazi. Svijet kao da se čini pomičnim i rasplinutim koji je u obrisima konačan, jedan svijet u isječku, svijet koji je kao stvar stvaran. Njegov centar je čovjek naravno, a stvari koje se njega tiču sačinjavaju zapravo jedan antropocentričan svijet.

Unutar prirodne slike svijeta teze adekvatnosti, zornosti, stvarnosti i konačnosti nisu jednako vrijedne sa tezom realiteta. Prirodni realizam nije apstrahiran iz iskustva, njegova teza nije nikakva aposteriorna teza, nego upravo eminentno apriorna i na njoj stoji cjelokupno iskustvo objekata. Nju se uopće ne može odvojiti od od teze predmetnosti u prostoru i vremenu. Odatle je Hartmann u pravu kada kaže da „prirodni realizam smije bez sumnje važiti kao opća apriorna forma konkretne predmetne svijesti uopće“ i to je sigurno jako značajna filozofska istina koja bitno mijenja stanje stvari u prirodnom pogledu na svijet, a iz nje opet niče sva problematika filozofije i znanosti kod kojih je teza realiteta ostala apsolutno sačuvana. Ono realno sada nije jednostavno ono što zamjećujemo, nego jedan veći sklop iskustva koji je znanstveno ili estetski prorađen.