AUSTRALSKI REALIZAM
U ovakvoj situaciji predominantne idealističke filozofije i nezadovoljavajućeg stupnja razvoja univerziteta nije čudno, da se početkom stoljeća pojavio John Anderson s izrazitim smislom za realna socijalna pitanja Australije. On se smatra utemeljiteljem tzv. australskog realizma. Taj se realizam još naziva i australski materijalizam, a pri tome se misli na filozofsku školu u prvoj polovini 20. stoljeća na nekoliko univerzitetskih centara Australije uključujući University of Sydney, Australian National University i University of Adelaide. Ta škola, ukratko rečeno, polazi od stajališta Johna Andersona, da „sve što egzistira jest realno kao što se može reći da je (tjelesna) ili prostorna i temporalna situacija ili događaj koji je na istom stupnju realiteta kao sve drugo što egzistira.“
Zajedno s ovom idejom vrijedi i ova Andersonova misao da „svaka činjenica (koja uključuje svaki objekt) je kompleksna situacija, nema jednostavnih, nema atomističkih činjenica niti objekata koji ne mogu biti, kao što jesu, prošireni kao činjenice.“
Australski realizam je, dakle, genuino australska stvar koja se u neku ruku razvija u odnosu spram Russellove i Wittgensteinove filozofije i osobno mislim, da je David Malet Armstrong u pravu kad je sugerirao upola ozbiljno, da je „jako sunce i teški smeđi landscape Australije natjerao realnost na nas“. To se možda najbolje vidi u slikarstvu Australije koje kao temu ima upravo taj australski landscape.
Australski realizam počinje kad je John Anderson prihvatio katedru filozofije na univerzitetu u Sydneyu 1927. Anderson vidi filozofiju povijesno kao jednu veliku diskusiju, kao jednu dugu diskusiju koja počinje Talesom. Nema ničeg u bitku što nije prostorno vremenski sistem i korektni, točni i koherentni pogled na svijet involvira odbacivanje ne samo bilo koje vrste božanstva, nego isto tako neobičnih fenomena ili entiteta koji se postuliraju još od vremena Platona. Znači, Anderson se fundamentalno razlikuje od svojih prethodnika koji su njegovali filozofski idealizam i u dobroj mjeri bili teološki orijentirani kao što je to na primjer bio njegov prethodnik prezimenjak Francis Anderson.
Temeljne ideje australskoga realizma možemo sažeti u nekoliko jako važnih rečenica:
- Svi entiteti egzistiraju u prostorno temporalnoj situaciji. Situacije su sve što egzistira. Sve situacije imaju isti ontološki status. Ne postoje nivoi realnosti. (Na ovom mjestu se Anderson u neku ruku značajno razlikuje od Nicolaia Hartmanna ili na primjer Plessnera kod kojih postoje nivoi bitka. Kao što je poznato ta je Hartmannova nastojanja preuzeo kasnije Lukacs u svojoj „Estetici“).
- Situacije imaju logičku formu, dakle, sve situacije imaju formu A=B.
- Realnost je beskonačno kompleksna i pluralna.
- Svaka situacija egzistira nezavisno od spoznaje o njoj.
- Svi entiteti-objekti, događaji, situacije su kauzalni
- Etika je koncentrirana na utemeljenje i opis onoga što je Dobro. To je pozitivna znanost, a nije normativna
Osvrnimo se na tren na neke od ovih teza imajući na umu na primjer njemačke autore. Za Hartmanna na primjer, materija problema nije niti jednoslojna niti jednoodimenzionalna, njeno razvijanje ne može biti pravolinijsko, jer za njega u svakoj zamisli sistema zatječemo konstruktivno slojevanje koje kao kostur jedne kompleksnije strukture nosi i povezuje cjelinu. Takav skelet nosi u sebi uvijek opasnost pojednostavljivanja onog realnog, a upravo je osnovna zadaća da se realnom izmami njegova objektivna osnovna struktura. Odatle stupnjevanje realnog. Tako Hartmann razlikuje tri međusobno nadređena sloja realnog kojima odgovaraju tri različite stajališne nastrojenosti, nastrojenost prirodnog, znanstvenog i filozofskog pogleda na svijet. U idealizmu slojevi su realnog međusobno heterogeni, viši transcedentalni sloj ukida realitet nižega empirijskog. U Hartmannovoj ontologiji ovaj antagonizam je ukinut. Ovdje su slojevi realnog homogeni. Prirodna i znanstvena nastrojenost isto su tako ontologijske kao i filozofska. Razlika leži samo u ograničenju onoga što se spoznaje. Odatle za Hartmanna na ovoj homogenosti slojevanja predmeta počiva unutrašnja blizina ontologije i prirodnoga realizma.
Sa druge strane kod Plessnera u njegovoj filozofskoj antropologiji postoji stupnjevanje organskog, jer stupnjevi znače hijerarhiju formi biljaka, životinja i čovjeka za koje je model dao još Aristotel. Svima njima je predmet i odnosni okvir čovjek kao centar akata i djelovanja. Odatle u neku ruku izbjegavanje fenomenološke metodike, da se sve reducira na svijest, da svijet učini osnovnom konstitucijom svakog mogućeg fenomena, dakle i čovjekovog. Zato Plessner smatra, da je Scheler značajan, jer je slomio taj primat svijesti čistog ega posebno otkrićem kognitivnih domena emocionalnih akata, jer je ovdje tematsko mjesto tjelesnost i okolina, ljubav i mržnja, pokajanje i ponovno rođenje. Dakle, ovdje se stupnjevanje organskog svijeta poima pod jednim gledištem, a sve u namjeri da se izbjegnu ona povijesna opterećenja i razlike koje se vezuju za osjećaje, porive, nagone i duh kako bi se našla jedna linija koja čini mogućom karakterizaciju životom obdarenih bića.
Što se pluraliteta tiče, ovdje je važno da se kod Andersona izjednačava subjekt s ostalim tvorevinama bitka i to je sasvim razumljivo, jer subjekt nije nipošto samo reprezentirajuće, samo unutarnji aspekt, on je i reprezentirano, ima i neki izvanjski aspekt koji u svijetu sadržaja igra vrlo bitnu ulogu. Subjekt može biti i objekt i to ne samo unutarnji objekt samospoznaje, nego i izvanjski objekt za neki drugi subjekt gdje se svijet subjekta pokazuje kao objekt među drugim objektima. Odatle pluralizam subjekata i njihovih međusobnih reprezentacija .
Sa druge strane Lukacs u svojoj „Estetici“ iz 1963. govori o pluralizmu estetičke sfere, jer u svakom djelu nastaje jedinstvo određenih suprotnosti uslijed mnogostrukosti odnosa subjekta prema svijetu i prema umjetnosti i taj se bezgranični pluralitet estetske sfere vidi u pluralitetu umjetničkog sadržaja, pogleda na svijet, oblika uslijed društveno-povijesne uvjetovanosti svakog umjetničkog rada koje iznosi svoju vlastitu povijesnu genezu i njen značaj za razvitak ljudskog roda
Prema tome, mogli bismo reći, da je kod Andersona kao i u cijelom australskom realizmu prisutno jedno stajalište koje je sraslo sa praktičnim životom, da ono nije samo refleksivno filozofsko stajalište koje stupa u suprotnosti prema realnosti. Ono se pokriva prirodnim pogledom na svijet, poput rečenice Armstronga koje je izrazito realističko. Po tom gledanju čovjek je okružen svijetom stvarne zbiljnosti u kojem se on rađa, u kojem živi i umire, koji opstoji dakle neovisno o njemu i u neku se ruku odnosi ravnodupno spram njegova bitka i njegova spoznavanja. Svoje znanje o njemu on prima kroz osjetilne organe, njegovo razmišljanje o njemu je unekoliko njegovo usklađivanje sa njim. Spoznaja, dakle, ima tendenciju biti vjerni odraz onog zbiljskog i ukoliko se ona praktički potvrđuje, govori se o istinitoj spoznaji.
Sa stvarnošću i konkretnošću svijeta drži korak njegova neposredna zornost. U stvarima i njihovim svojstvima i u ovoj njihovoj antitezi oblikovanja iscrpljuje se svijet, događanje u toku svijeta ne razumije se kao promjena nečeg postojanog, nego kao nastajanje i nestajanje stvari. Mogli bismo reći, da je čovjek također stvar ili možda, da je stvaran i da je duša u njemu stvarna. U ovom shvaćanju korijeni se i naše pitanje o značenju smrti i o daljnjem trajanju duše koja stvarno egzistira
Ovo stajalište vrijedi i za znanstvenu sliku svijeta, nije riječ samo o prirodnom realizmu. Ništa izvan uže ili šire sfere interesa praktičnog života ne sputava naš pogled, ali je on tako niti ne nadilazi. Svijet kao da se čini pomičnim i rasplinutim koji je u obrisima konačan, jedan svijet u isječku, svijet koji je kao stvar stvaran. Njegov centar je čovjek naravno, a stvari koje se njega tiču sačinjavaju zapravo jedan antropocentričan svijet.
Unutar prirodne slike svijeta teze adekvatnosti, zornosti, stvarnosti i konačnosti nisu jednako vrijedne sa tezom realiteta. Prirodni realizam nije apstrahiran iz iskustva, njegova teza nije nikakva aposteriorna teza, nego upravo eminentno apriorna i na njoj stoji cjelokupno iskustvo objekata. Nju se uopće ne može odvojiti od od teze predmetnosti u prostoru i vremenu. Odatle je Hartmann u pravu kada kaže da „prirodni realizam smije bez sumnje važiti kao opća apriorna forma konkretne predmetne svijesti uopće“ i to je sigurno jako značajna filozofska istina koja bitno mijenja stanje stvari u prirodnom pogledu na svijet, a iz nje opet niče sva problematika filozofije i znanosti kod kojih je teza realiteta ostala apsolutno sačuvana. Ono realno sada nije jednostavno ono što zamjećujemo, nego jedan veći sklop iskustva koji je znanstveno ili estetski prorađen.
SITUACIJA NA PRIJELAZU STOLJEĆA
Situacija na prijelazu iz 19. na 20. stoljeće u Australiji je još uvijek bila u tradiciji Oxforda i Cambridgea, jer se ta tradicija kultivirala posebno u Sydneyu. Plodni škotski utjecaji doći će nešto kasnije: dvojica profesora od njih troje koji su bili utemeljitelji Univerziteta bili su polaznici Oxforda i Cambridgea. John Woolley, prvi direktor, bio je priznati klasicist koji je vjerovao, da je univerzitet prvo škola liberalnog i općeg znanja ili spoznaje, a drugo kako je kolekcija specijalnih škola koje obrazuju stručne profesije i profesionalce. Njegov nasljednik bio je Charles Badham jako priznati Grčki učenik također je dolazio s Oxforda. Tako je svakako klasični kurikulum privukao značajni dio studentske populacije.
Univerzitet se obnovio 1880. zahvaljujući zalaganju Sir Williama Manninga koji je bio Chancellor od 1878. do svoje smrti 1895. i filantropu John Henry Challis. On je bio uspješni trgovac i zemljoposjednik koji je svojim donacijama omogućio razvoj profesionalnih škola i utemeljenje nekoliko novih katedri uključujući i one mentalne i moralne filozofije. Predavatelj na ovoj katedri od svog utemeljenja 1890. do 1921. bio je Francis Anderson koji je bio učenik iz Glasgowa i eksponent Apsolutnog idealizma. Može se reći sada ovdje, da su mnogi Škoti pohađali ovaj univerzitet kao što je bila i čitava regimenta škotskih medicinara koji su bili vođeni Anderson Stuartom, profesorom psihologije i profesorom Wilsonom koji je bio profesor anatomije, obojica iz Edinburga, dok je Sir Normand MacLaurin bio rektor ili Chancellor od 1896. do 1914. MacCallum je bio pročelnik Fakulteta za umjetnost i 1924. nakon što je primio titulu „Sir“ prvi univerzitetski Vice Chancellor u punom zvanju. Njegov nasljednik je 1927. bio Robert S. Wallace koji je držao katedru engleskog jezika na Univerzitetu U Melbourneu.
Francis Anderson se rodio u Glasgowu i u dobi od 14 godina postao je đački učitelj. On je kasnije kompletirao svoju diplomu na univerzitetu u Glasgowu kojim je rukovodio Edward Caird gdje je pokazao zavidno znanje i interes za filozofske predmete pa je postao asistent profesora na tom odsjeku. On je također studirao teologiju pod utjecajem Cairdsovoga brata Johna koji je bio direktor tog fakulteta i učenik Hegela. On je došao prvi puta u Australiju 1886. kao student teologije kako bi pomogao Charlesu Strongu i njegovoj australskoj crkvi modernističkoj verziji Prezbiterijanske crkve.
Nakon što je kompletirao svoje obveze sa Strongom u Melbourneu, on je došao u Sydney kako bi održao neka predavanja iz moderne filozofije i u prosincu je bio postavljen za predavatelja logike i mentalne filozofije. On je bio jako popularan predavatelj i studenti su snažno podržavali njegovu molbu za njegovu novu katedru koju je uspješno dobio 1890.
Kao profesor svećenik Anderson je bio jako atraktivan za publiku, elokventan i inspirativan, ali je bio izvan interesa da postane autoritet u bilo kojem polju filozofije. On nije napisao većih radova iz filozofije, jer je vidio sebe kao „jednog od velike vojske običnih ljudi čiji rad i djelovanje i mišljenje i napredak nekolicine postaje zajedničko i permanentno vlasništvo mnogih“.
Henry Laurie iz Melbournea bio je mnogo ozbiljniji praktičar škotskog idealizma i intuitivnog realizma koji je pokušao uključiti kantijanski idealizam u filozofiju škotskog zdravog razuma. Zajedno sa William Mitchellom u Adelaideu ova tri škotska profesora osigurala su trijumf idealizma u Australiji i australskim univerzitetima na prijelazu stoljeća. Filozofija nije više bila toliko bliska literaturi ili znanosti koliko je pokušala obraniti liberalno kršćanstvo i njegovu ortodoksnu doktrinu s idealističkim i metafizičkim pretpostavkama.
Francis Anderson se interesirao za socijalne, religiozne i etičke probleme i pitanja. On je kritizirao stari liberalizam, da je limitiran sa mnoštvom predrasuda, da je individualistički i posebnu pažnju je posvećivao svojim studentima u smislu jednog šireg socijalnog osjećaja za socijalnu odgovornost za siromašne među njima. On je bio involviran u Radničku obrazovnu asocijaciju zalažući se za što šire obrazovanje žena kao što je podržavao osnivanje univerziteta u Woolloomooloo, jer je smatrao kako je Australija nova zemlja i u neku ruku napredan socijalni laboratorij pa se onda zalagao i za ozbiljan studij sociologije i socijalnih znanosti na univerzitetima, pretpostavljajući američke prethodnike britanskim, ali on nije osnovao katedru sociologije, jer je njegovo područje u kojem je ostvario zapažene rezultate radije bilo područje psihologije i obrazovanja gdje je utemeljio katedre na univerzitetu. On je odbacio sistem đačkih učitelja koje je smatrao ograničenim i zalagao se za mnogo slobodnije uvjete za obrazovanje i edukaciju školskih učitelja na Učiteljskom koledžu i na univerzitetu. Zajedno sa Alexsanderom Mackiem postigao je značajan uspjeh nakon kraljevske komisije iz 1902. kad je imenovan Peter Board kao direktor za obrazovanje 1905. On se zalagao za novo obrazovanje koje je podržavalo đačku inicijativu, imaginaciju i slobodu kritike radije, nego memoriranje, prisilno učenje ili drill. Njegova vlastita praksa koja je podržavala pitanja učenika tijekom lekcija bila je najvjernija demonstracija njegove teorije. Prema jednom njegovom studentu stoji:
„Anderson je, u vrijeme mojih školskih dana u Sydneyu, bio prvi i jedini koji je podržavao i ohrabrivao u predavaonici pitanja i diskusije koje su slijedile. Anderson bi nam diktirao nekoliko rečenica vrlo sporo, a onda bi počeo šetati između nas elaborirajući njegove intencije, postavljajući pitanja svima nama, ohrabrujući naše odgovore i pokušavajući što više nas uključiti u diskusiju. Koliko je mnogo generacija studenata bilo u njegovoj predavaonici, uperenog pogleda prema Tornju i nakon čega bi slijedilo osvježenje nakon jutarnjih bilješki sa drugih predavanja.“
On je bio, dakle, kršćanski nekonformist koji je unaprijedio sve religiozne denominacije. Tijekom Prvog svjetskog rata on je postao strastveni član Lige nacija, a 1936. dobio je plemićku titulu za svoju službu obrazovanju.
Dakle, Francis Anderson je rođenjem, kao što smo već rekli, iz Glasgowa kao sin zanatlije. Postao je učiteljem sa svojih 14 godina i to je iskustvo svakako igralo značajnu ulogu u profiliranju njegovih teoretskih stajališta. Diplomirao je u Glasgowu 1883. On je također dobio nagradu za grčku literaturu zahvaljujući kojoj je pored svega ostalog postao asistent mentalne filozofije, ali je istovremeno studirao i teologiju sa namjerom, da postane ministrant. Kao što smo već rekli, on je došao u Melbourne kako bi pomogao Charlesu Strongu u njegovoj australskoj crkvi, ali se nije vratio u Škotsku kako je početno zamislio, nego je postao profesor logike i mentalne filozofije na Univerzitetu u Sydneyu i bio je prvi profesor ovih predmeta od početka 1890. Tu je poziciju imao do kraja 1921. kad je umirovljen i kad je postao profesor emeritus. Dao je nekoliko jako važnih priloga 1895. rad „Politika i obrazovanje“, a 1901. na konferenciji učitelja rad „Javni školski sistem u NSW“ gdje je otvoreno govorio o ‘’defektima, limitima i potrebama postojećeg sistema obrazovanja. Kasnije je komisija iz 1902. priznala ova nastojanja pa je sistem učitelja djece napušten, a obrazovanje nastavnika rekonstruirano. Trinaest godina kasnije Anderson je bio sposoban dati izvještaj o značajnom poboljšanju državnog obrazovanja u NSW. 1907. on je bio aktivni član australsko-azijske asocijacije za napredak znanosti čija se konferencija održala u Adelaideu i tu je dao svoj doprinos radom „Liberalizam i socijalizam“, a njegov rad „Sociologija u Australiji“ kojeg je izgovorio u Sydneyu 1911. i diskusija koja je slijedila nakon izlaganja drži se danas utemeljenjem sociologije u Australiji.
Bio je urednik australsko-azijskog žurnala za psihologiju i filozofiju od 1923. do 1926., a bio je i aktivni član kao što smo već rekli Radničke obrazovne asocijacije, a kasnije i Lige nacija. Umro je 24.6.1941. u dobi od 83 godine.
Njega je naslijedio 1922. Bernard Muscio koji je otišao na školovanje u Englesku nakon što je diplomirao u Sydneyu. Na Cambridgeu se susreo sa radovima Russella B. i G.E Moora pa je počeo s ozbiljnim pitanjima idealizma. On je također bio prijatelj Wittgensteina i napisao je značajan prikaz Wittgensteinovog Taractatus Logico Philosophicus u prvim brojevima australsko-azijsko žurnala za psihologiju i filozofiju. Kad se vratio u Sydney postao je profesor na Andersonovom odsjeku i tu je publicirao pionirski rad o industrijskoj psihologiji. On je imao namjeru taj odsjek više približiti novom realizmu, ali je rano umro 1926. od srčane bolesti u dobi od 39 godina. Na to mjesto je 1927. došao John Anderson.
Na početku 20. stoljeća Sydney je bio sa populacijom negdje oko milijun stanovnika, gotovo polovina od ukupnog broja NSW. On je bio australski najstariji i nakon depresije iz 1890. najveći grad. Njegov prosperitet bio je uvijek u svezi sa prekomorskom trgovinom i izvozom ruralnih proizvoda, pamuka, žita i minerala. Zato se može reći, da su upravo trgovci i njihovi pravnici dominirali gradom u 19. stoljeću. Zanatstvo i industrija se razvijala sporo tako da je radna snaga „from the Rocks“ i drugih suburbs radničke klase uglavnom regrutirala kao nestručan rad na dokovima i malim radionicama i tvornicama. Nagli razvoj se dogodio '80.-tih 19. stoljeća i opet '20.-tih godina prošlog stoljeća s razvojem prometa rijekama i morem, tramvajskim sistemom i željeznicama. Spektakularne građevine i rapidna podjela na zapadne i jugozapadne dijelove grada stvorila je ozbiljne stambene probleme kao što su bili zapušteni odvodni kanali, nedostatak kanalizacije što je rezultiralo sa mnogo zdravstvenih problema visokom stopom smrtnosti kod dojenčadi, zaraznim bolestima, a ponekad čak i kugom. Znači, situacija na prijelazu stoljeća nije baš bila sjajna.
Što se univerziteta tiče, odsjeci su bili mali, učitelji su vladali općim znanjem radije, nego što su bili specijalizirani, a profesori su bili nalik bogovima u njihovom autoritetu. Predavanja su bila zapravo instrukcije, da bi studenti prošli na ispitima, nije bilo tutorial nastave i samo je manji dio studenata dobivao nešto više specijaliziranog znanja i individualne pažnje. Mnogi bi se dakle mogli složiti sa stajalištem Johna Henryja Newmana, da je univerzitet bio u bitnom školska institucija za ‘’difuziju i proširenje spoznaje’’, nego što je bilo napredna institucija, jer su istraživanja bila na primjer od mnogo manjeg značenja, nego što je bila sama nastava.
Pola studenata Art fakulteta bilo je u part time pohađajući nastavu noću. Takse su bile velike i nedostupne mnogima iz radničkih klasa. Takozvane talentirane elite imale su na stotine stipendija i stotine priredbi koje su studente oslobađale taksi, ali su mnogi zavisili od pobjede na Education Department studentship. Art fakulteti su imali neproporcionalno visoki stupanj ženskih studentica i mnoge su se opredijelile za nastavnička zvanja. Sindikat je opet bio muški posjed sa velikom i snažnom debatnom tradicijom. U svakom slučaju situacija na prijelazu stoljeća nije bila bas sjajna.
JOHN ANDERSON ILI O METAMORFOZI JEDNE KRITIKE
Anderson je australski filozof. Jednu krasnu biografiju o njemu dao je 1995. Brian Kennedy. Tako smo na jednom mjestu mogli naići na gotovo sve najvažnije o njemu pa nama koji smo prispjeli iz Europe, a koji smo manje više okrenuti pitanjima filozofije i teoriji radničke partije ne preostaje, nego da pažljivo saslušamo što nam Kennedy ima za reći, a on kaže dovoljno.
Da li je i Andersonovo polazište Heraklitovsko zapravo na način jednog fundamentalnog realizma koji nam danas svima nedostaje, to je dakako prvo polazno pitanje Kennedyja i odgovor na njega kao i pravce daljeg filozofskog istraživanja treba usmjeriti na filozofsku doktrinu, da postoji samo jedan bitak koji je zapravo mnoštvo običnih stvari u prostoru i vremenu, da svako pitanje u jednoj jednostavnoj formi istine treba potvrditi ili potkrijepiti i da zapravo nema značajnih razlika u stupnjevima i vrstama te istine.
Biti realan znači, zapravo, pokušati uočiti svu tu nereducibilnu kompleksnost života i uočiti da nema jednostavnih odgovora niti na najjednostavnije elemente socijalne i političke zbilje. U tom smislu Anderson odbacuje i to sistematski svaku notaciju entiteta u relacijama koji bi valjda trebali konstituirati realnost. Spoznaja socijalne zbilje moguća je samo kao jedno kompleksno opserviranje onog što je objektivno dato. Odatle u bitnom pluralistički pogled na svijet - ne postoji neko ultimativno sebstvo, neke unutrašnje posebne socijalne svrhe samo složenost i borba različitih socijalnih sila koje se formiraju na različitim stupnjevima socijalnog bitka i koji se upravo zbog toga među sobom razlikuju.
John Anderson je bio u Australiji jedan od najznačajnijih beskompromisnih eksponenata tzv. sekularne tradicije u njenoj relativno novijoj istoriji, neka vrsta, kako ga kritičari nazivaju, škotsko-australskog Zaratustre koji je živio u vremenu kad se strogo prakticirao tradicionalni teizam, ali koji je već tih godina sredine 20. stoljeća gubio na zamahu i militantnosti. Danas pak kad živimo jednu tako reći tiraniju sadašnjosti i informatičku revoluciju koja predstavlja novu formu političkog i ideološkog okupljanja velike većine i kad se u okviru akademskog naučavanja sve više gubi interes za klasične discipline, Anderson i njegova filozofija gotovo da nestaju u aporijama banalnosti.
Sva njegova centralna pitanja, pitanja slobode, pitanja kritike, pitanja socijalne i radničke borbe, dakle, sva ta pitanja postaju tako reći drugorazrednim pitanjima koja bivaju nadomještena nekim praznim relacionalizmom koji malo toga može ponuditi suvremenom australskom čovjeku i ženi. Međutim, baš je Anderson proklamirao da je “sloboda uvijek živjela i da će uvijek živjeti“ u svakodnevnoj drami i borbi života.
John Anderson rođen je 1.11.1893. kao boležljiv dječak koji je u ranom dobu prebolio upalu pluća. Odrastao je u Stonehausu negdje na pola puta između Edinburgha i Glasgowa u Škotskoj. To je zapravo i danas jedno staro rudarsko selo u Lanarkshireu, nekih tridesetak milja jugozapadno od Glasgowa. Za nas koji smo iz centralne Europe potrebno je reći kako je to od Glasgowa prema desnoj strani Otoka sasvim suprotno našoj uobičajenoj praksi, da bi trebalo biti lijevo i to zato šta Grinich meridijan dijeli Otok na zapadni i istočni dio pa je i orijentacija prema stranama svijeta drugačija.
John je odrastao u obitelji socijalista. Njegov otac je unekoliko bio napustio konvencionalnu religiju u ime doktrine socijalizma koja je imala izrazito i strogo sekularni karakter. Njegov otac se zvao Alexandar, dok je majka bila Eliza Anderson i bila je neobično fina i kultivizirana osoba koja je na koncu otkrila, da je s Alexandrom teško živjeti, jer je on bio jako težak čovjek. Vjerojatno je tako sa svim socijalistima, naime, da su neobično teški ljudi. Ona je doživjela živčani slom tijekom Prvog svjetskog rata kad je njen ljubimac sin Willie bio na putu za front i jedno vreme u azilu. U tom razdoblju 1918. ona je vjerojatno imala psihijatrijski tretman i to je svakako predstavljalo jedno iskustvo koje je neobično visoko stimuliralo Johna u njegovom interesiranju prema Freudu i psihoanalizi.
John Anderson je upisao glasgowski Univerzitet 1911., dakle, kao mladić od 18 godina i to klasične studije koji su se sastojali od studija grčkog i latinskog jezika, matematike, prirodne filozofije, logike, moralne filozofije i engleskog jezika. Dakle, on je studirao u “jednom od najčistijih, najljepših i najbolje građenih gradova Britanije.” Nije slučajno Daniel Defoe na ovakav način iskazao svoje divljenje spram ovog grada.
U Andersonovo vrijeme to je bio zaposleni viktorijanski grad sa mnoštvom crkava, bankama, željezničkim stanicama i hotelima građenima u različitim arhitektonskim stilovima i to od egipatskih i grčkih formi do škotske renesanse. Georgeov trg i danas se može pohvaliti skulpturama Sir Walter Scotta, Sir Johna Moora, Sir Colin Campbella, Jamesa Watta i Roberta Burnsa.
Za vrijeme industrijske revolucije Glasgow je svoj veliki uspjeh prije svega bazirao na jeftinoj energiji i napuštenim sirovim materijalima. U tom gradu John je upoznao Hegela na primjer čiji filozofski sustav je bilo moguće prilagoditi vlastitim etičkim i religioznim preokupacijama kako bi promovirao sekularnu i liberalnu verziju protestantskog kršćanstva kojeg su također zagovarali i njegovi profesori. Međutim, naravno u slučaju Johna Andersona uvijek je bilo riječi o tome, da se ove duhovne tendencije uklope u široko polje socijalističke teorije koja je plijenila svojom snagom i divljinom. Te konstelacije, međutim, nisu bile niti slučajne niti neobične, ukoliko imamo uvijek na umu da je Glasgow tih desetljeća bio glavni centar radničkog pokreta i socijalizma u Ujedinjenom Kraljevstvu. Ta je situacija postala još izraženija u toku trajanja Prvog svjetskog rata 1914.-1918. kad su se socijalistička strujanja i politički pokret socijalizma ujedinili sa snažnim antiratnim i pacifističkim pokretom. Tome je svakako pridonijela i ruska revolucija 1917. koja je unekoliko pobudila nade i podstreke koji su bili latentno prisutni u idejama britanske idealističke filozofije i liberalizma.
Zato nije čudno, da je John Anderson svoju političku, javnu i spisateljsku djelatnost prvo razvio u okviru Univerziteta i to u okviru studentskog žurnalizma kao što je bio slučaj sa mnogima od nas koji smo i u ovim novim svjetskim konstelacijama ostali socijalisti. Andersonove novine zvale su se „Glasgow University Magazine“, a moje su se pak zvale „Studentski list“ i isto su tako bile novine zagrebačkog Sveučilišta. U oba slučaja vrijedilo je, da su studenti Sveučilišta kao i studentski novinari živjeli pod pritiskom neposrednih ratnih događaja.
U oba slučaja također vrijedilo je, da su vodili novine s izvanrednom antiratnom porukom. Međutim te godine 1915. kao i u mome slučaju bile su obilježene rapidnom inflacijom, generalnim štrajkovima, antiratnim raspoloženjem i u slučaju o kojem sada pišem, pritiscima policije i zatvaranjem radničkih i studentskih vođa. To je dovelo do toga, da je na primjer u siječnju 1919. od straha od narastanja boljševizma u “Lenjingradu Zapada“, kako su mnogi nazivali Glasgow, Lloyd George poslao trupe i tenkove na Glasgow, a policijski bataljon napao radnike tijekom njihova relija na George trgu. Tih godina, točnije u ljeto 1917. tijekom jedne duge noćne šetnje Larkhall Fair, John Anderson zapitao je svoju prijateljicu i kolegicu Jenny Baillie za jednu možda intimniju relaciju. Iz te relacije rođen je Alexander – Sandy u studenom 1923.
Andersonova akademska karijera počinje kasno 1918. kad je prihvatio mjesto aktivnog asistenta-predavača na Odsjeku logike i filozofije University College of South Wales u Cardiffu. Međutim, već 1927. on zajedno sa svojom malom obitelji migrira u Australiju. Kad je mladi Anderson stigao u Sydney 1927., utjecaj Škota bio je tako reći u zenitu. Vrlo skoro on je upoznao svoje prijatelje A. Mackie i svog imenjaka Francisa. Od tada, a posebno nakon 1930. kod Andersona primijećena je pozicija antiklerikalizma i pogled, da su znanost i spoznaja eksperimentalne pa kao takve mogu kao i prema zamisli Marxa biti bazom socijalnih znanosti, a također i opozicija svim i svakakvim formama cenzure.
Priznati da je znanost, a ne objava od primarne važnosti i držati da je svaki subjekt bez izuzetka određen spoznajom koja mora biti bazirana na opserviranju i eksperimentu, čini doista posebnost i specifičnost australskog radničkog političkog pokreta. Također, ovome treba pridodati i napor da se ova spoznaja socijalnog bitka što je moguće šire provede među najširim narodnim masama. Međutim, zbog svojih političkih stajališta i zbog svojih uvjerenja on je sve žešće dolazio u centar napada posebno Nationalist-Country Party u New South Walesu i drugih parlamentarnih grupa kojima se nije sviđao “red professor”.
U svom razgovoru sa chancellorom Sir William Cullenom i Senatom Anderson je svoj govor zaključio riječima: „Ja mislim da dobro mora doći zajedno sa kritikom. Širenje informacija u sukladnosti sa intelektualnošću i duhovnošću svakako je funkcija akademskog čovjeka. Filozofska osoba mora biti spremna na diskusiju o bilo kojoj materiji.”
Negdje 1932. Anderson je raskinuo sa rukovodstvom Komunističke partije Australije i to s obzirom na pitanje cenzure. Međutim, osnovao je Radničku partiju 1933. tzv. Lijevu opoziciju i to u vrijeme Velike depresije kad je u australskom slučaju bilo od ukupne muške radne snage 30% nezaposlenih. Isto tako on je još uvijek vjerovao u Sovjetski savez kao radničku državu, radničku republiku, ali je više pažnje poklanjao Trockom i njegovoj teoriji “Permanentne revolucije”, nego Staljinovoj doktrini “socijalizma u jednoj zemlji.”
Sa narastanjem nacizma u Njemačkoj kao i napadom Kominterne na Trockog kao na izdajnika revolucije situacija u radničkom pokretu Australije značajno se promijenila. Mnogi su postali svjesni intelektualne i duhovne degradacije staljinizma. U tom smislu Anderson je objavio rad koji je emitiran na radio stanici i on se tada zapitao:
“Kako se kultura može širiti bez nezavisnosti mišljenja, bez otvorenog kriticizma vladinih politika, sa slobodom da se denuncira Trocki, ali da se ne čitaju njegovi radovi? Kako općenito govoreći kultura može izazvati režim denuncijacija gdje informacije prolaze kao sjene i kako je kultura kompatibilna sa prevladavajućom servilnosti Staljinu?”
Naravno, ovakva situacija u međunarodnom radničkom pokretu kao i među socijalistima Australije nije pogodovala samoj stvari socijalizma. Ona je rezultirala brojnim razočarenjima i opadanjem elana radničke klase u njenoj borbi za nove produkcione odnose.
Reakcionarni i dezintegrirajući utjecaj staljinizma koji je ostavio malo od kredibiliteta Sovjetskog Saveza kao radničke države doveo je toga, da su radničkom pokretu postali upitni čak i sami osnovi vlastite egzistencije – sama radnička i proleterska teorija koja je bila obrazovana tijekom dugog angažmana brojnih autora od sredine 19. stoljeća nadalje i ja osobno mislim, da se u tome sastojala najveća greška Johna Andersona na kojoj grešci je moguće stvoriti platformu političkog nastupanja konzervativne desnice u pravcu denunciranja osnova radničkog političkog pokreta i to iz redova same radničke partije. Pri ovom mislim na njegov govor iz veljače 1937. na konferenciji Radničke partije gdje je Anderson podvrgao kritici ne samo Staljina, nego i Marxa kao glavnog krivca i baze staljinističkog zastranjivanja.
On kaže: “Njegova teorija odraza, njegovo osporavanje nezavisnosti socijalnih pokreta bazirana je na njegovom moznizmu, njegova koncepcija realiteta koja se razvija u jednoj jedincatom nizu, pozicija koju možemo nazvati najvjerojatnije fanatičkim sektarijanizmom. S ovim ide teološka koncepcija neospornosti i nužnosti socijalizma koja je ukorijenjena na dogmi o “prirodi stvari.”
Na isti način je kod Andersona prošao i Lenjin i lenjinizam kao “djetinjasti optimizam” i “servilna doktrina” itd. Danas možemo reći, da je istina kako je period staljinizma bio period stagnacije u radničkom pokretu i da je staljinizam značio gubitak za mnoge, ali je također istina da je staljinizam značio prije svega gubitak za ruski narod.
Vrijeme Drugog svjetskog rata Anderson je dočekao sa uvjerenjem, da je narastanje nacizma u Europi kao i komunizma oličenog u pojavi Staljina samo krajnja konzekvenca jednog mišljenja kojeg je moguće pronaći već kod Hegela u njegovoj ideji apsolutne refleksije i mi se manje-više slažemo s ovakvim objekcijama, da je totalitarno mišljenje apsolutne refleksije u bitnom osnova svakog totalitarizma.
On kaže: ”Nema takve stvari kao sto je apsolutna totalnost.” i mi se uglavnom slažemo sa njegovim stavom, osim možda da u pitanju solidarnosti koju Anderson sa nepravom smješta u područje gdje se ispoljava apsolutna karakteristika totalizirajućeg mišljenja, jer solidarnost ili ono što on naziva solidarizam je osnovna struktura zajedništva i života u zajednici u kojoj svaka individua i pored svoje individualne slobode ima stanovita prava, ali i dužnosti spram zajednice ili države. Odustati od solidarnosti članova zajednice znači odustati od obitelji, grupe ili države, a to znači čitavog društva u ime apsurdne ishitrene ideje individualne slobode, jer ako država ili društvo nije taj apsolut, onda je svakako pojedinac, a to je podjednako limitirajuće i ograničavajuće mišljenje.
On kaže: “Empiricist, kritičar totalnosti također će biti kritičar socijalne totalnosti, solidarizma, on će također prepoznati, da je društvo također pluralističko, da je polje divergentnih tendencija i opet da nije više samodovoljno da je individua kroz što ona može gledati na društvo kao na zaštitu i podršku i ovo je mjesto otkud on može kritizirati Marxovski razvoj hegelijanizma – za neko vrijeme može biti doista moguće pronaći prototip apsolutnog u društvu, ali je doista drugačija materija tretirati društvo kao jedno apsolutno, dati njemu karakter totalnosti ili samodovoljnosti.”
Kasnija Andesonova aktivnost uglavnom se svodi na aktivnosti Univerziteta i dnevne obveze sa studentima, dok se filozofski više profilira u smislu jednog apstraktnog liberalnog personalizma. Čitav koncept empirijske znanosti koja tumači i obrazlaže socijalne procese i koja je oružje u borbi radničke klase u okviru kapitalističkih odnosa, zapravo je na neki način napušten. Tako se čini da je i osnovna ideja sa kojom se i krenulo u Glasgowu zapravo napuštena i prepuštena stihiji liberalne kritike.
Za dugo vremena Anderson je bio jedan od najznačajnijih osoba Sydneyskog Univerziteta i nešto tipično za Australiju je to, da je uzimajući možda previše osobno bio 1956. uključen u poznatu kontroverzu oko profesora Orra s Univerziteta Tasmanije za kojeg se govorilo, da je obeščastio jednu od svojih ženskih studentica. Tim povodom je govorio o nužnosti akademske slobode i autonomiji radije, nego o seksualnim skandalima i eto sada vidimo gdje je završio taj marksizam i kakve je on sve logičke forme zadobio. Međutim i kao takav, ovaj marksizam svakako zaslužuje svu našu pažnju. John je umro 6.7.1962.
PREDGOVOR OSOBITOSTI REALNOG
Ova knjiga nastala je u novije vrijeme kao zbroj 4 književna rada u kojima se raspravlja problematika estetski realnog prije svega imajući u vidu literarna djela. Međutim, ona nikako nemaju pretenziju dati precizne i iscrpne filozofske analize svakodnevnog mišljenja niti estetičke problematike i ova istraživanja osobitosti realnog koja se ne bave slučajevima estetskog odražavanja stvarnosti većinom su usmjerena samo na naglašavanje realnoga bivstva estetskog nasuprot životu i znanosti. Međutim treba reći, da estetski izraz realnog ili estetsko odražavanje objektivne stvarnosti predstavlja oblike odražavanja koji svoju osnovu kao i svoje krajnje ostvarenje nalaze u samom životu - one oblike koji se izgrađuju u tijeku povijesnog razvoja i koji se sve više i više diferenciraju.
Za Lukacsa na primjer osobitost estetičke sfere konstituira se upravo u onom pravcu koji što je moguće više iziskuje sve preciznije i savršenije vršenje njihove socijalne funkcije. Ovaj tip estetskog odražavanja nastaje na temelju potreba svakodnevnog života i pozvana su u rješavanju njegovih problema. Iz te dijalektike estetički realnog i svakodnevnog života nastaju oblici ispoljavanja svakodnevnog života koji se čine sveobuhvatnijim, diferenciranijim, bogatijim, dalekosežnijim i tako neprekidno dalje razvijaju sam život i filozofsko istraživanje ima jednu neophodnu pretpostavku, da odražavanje u svakodnevnom životu kao i u umjetnosti i znanosti stalno ima u vidu, da svi ovi oblici odražavaju jednu i istu stvarnost. Idealistička filozofija nastaje iz predstava, da se razne vrste ljudskoga odražavanja odnose na razne, samostalne stvarnosti koje je stvorio subjekt i koje se čak uzajamno niti ne dodiruju.
‘’Naprotiv, dijalektički materijalizam gleda na materijalno jedinstvo svijeta kao na neoborivu činjenicu. Stoga svako odražavanje predstavlja odražavanje ove jedne i jedinstvene stvarnosti.’’ (Osobitost estetskog, str. 31)
Odraz ove stvarnosti nije jednostavna fotokopija. Realna odražavanja nastaju u uzajamnom odnosu između čovjeka i izvanjskog svijeta.
Ova je teza dijalektičkog materijalizma bila državnom teorijom u ruskoj političkoj praksi kao i umjetnosti i estetici, a mi smo je odbacili kao vulgarnu teoriju socijalističkog realizma i mislim da je od vremena početka '50.-tih godina prošlog stoljeća kod nas prisutno jedno mišljenje, da sve što je realizam i što ima neke veze sa teorijom odražavanja stvarnosti je bogohuljenje i demonstracija primitivne svijesti i evo mi već sedam desetljeća živimo pod težinom Krležinih obračuna s realnim socijalizmom odnosno od vremena njegova Referata na Kongresu književnika u Ljubljani iz 1952. (Taj je zapis moguće danas pronaći u arhivi časopisa Republika koji je objavljen u broju 10-11 u Zagrebu u listopadu i studenom 1952.) i tu je Krleža doista rekao jako mnogo toga, nešto sa više, a nešto sa manje značenja, ali cijelo izlaganje koje je poduzeto u tome referatu jedan je pokušaj, da se ruskoj državnoj teoriji suprotstavi naša jugoslavenska državna teorija smetnuvši pri tome s uma, da niti jedna niti druga nemaju ama baš nikakve veze s estetikom ili umjetnošću. Krleža se pita je li naša književnost na visini povijesnog trenutka ili je ona pasivna i nezainteresirana za osnovna aktualna pitanja odakle počinje u zadnje vrijeme njeno nervozno oduševljavanje za neke književne pomodne uzore koji su vladali zapadnoevropskim ukusom početkom stoljeća. Tu je isto ova zapadna tendencija u našoj književnosti dovedena u vezu sa našom dramatskom borbom sa Kremljem za internacionalističke principe lenjinizma.
Treba li umjetnost biti realistička ili formalistička, jesu li njeni tekstovi pomodno razvijanje stila, treba li život književnosti zaroniti u more bijede i nasilja ili se treba izolirati od takve mračne stvarnosti? To je centralno pitanje Krleže, da li dakle da se podredi čistoj političkoj tendenciji ili da ostane indiferentna spram ovih pitanja u obliku prividno neutralnog zapadnoevropskog dekadentnog esteticizma? Da li da se otme raznim religioznim, konzervativnim, legitimističkim u biti kapitalističkim, privatnopravnim tendencijama? Odgovor na ovo pitanje Krleža je pronašao u osporavanju onoga što je nazvao ‘’legijom dekana i rektora staljinskog tehničkog fakulteta za inženjere duša’’ i ‘’književno dijalektički fakultetima staljinskog i ždanovljevskog socijalističkog realizma’’, ‘’koji bi logično imali biti materijalistički’’.
Sa druge pak strane umjetnost radi umjetnosti je bezidejna i je li ova bezidejna umjetnost doista predstavlja negaciju kolonijalnog imperijalističkog patosa i on smatra, da je ostala na marginama političke stvarnosti u jednom obliku lirske samoizolacije. Boriti se protiv umjetnosti radi umjetnosti ima smisla jedino na crti socijalističke tendencije, ali kod tog socijalističkog stava treba imati u vidu ogromnu količinu negativnog iskustva koje nam je namrlo posljednje stoljeće. Zato on smatra, da treba biti umjetnikom, pjesnikom socijalističke revolucionarne političke tendencije ‘’misija koja je iznad svega teška i sama po sebi komplikovana’’. Simptomi zapadnoevropske dekadentne umjetnosti, ’’estetske dekadentne zbrke’’ problem su spram kojeg se socijalistički ideolog treba odrediti u svakom slučaju bezuvjetno.
„Naša socijalistička književnost ima braniti južnoslavenski socijalistički status quo, jer time brani naš socijalistički, a prema tome logično naš narodni i kulturni opstanak.“(238)
„Ukoliko se bude kod nas razvijao socijalistički kulturni medij, svjestan svoje bogate prošlosti i svjestan svoje kulturne misije u današnjem evropskom prostoru i vremenu, naša Umjetnost pojaviti će se neminovno.“ (243)
Međutim naša se umjetnost nije pojavila neminovno kako je to pretpostavljao pokojni Krleža, nego se utopila u banditizmu ‘’literarnih stvaratelja’’ koji su dobru prođu i zaradu pretpostavili pitanjima umjetničke ljepote i duševnosti, nego se dogodilo upravo suprotno – da je odbacivanje i radikalna Kritika socijalističkog realizma istovremeno značila odbacivanje svakog realizma u literarnom i umjetničkom djelu. Dakle, dogodilo se upravo suprotno, a to je da je ta naša socijalistička tendencija koja nema, dakle, nikakve veze sa ždanovljevim estetičkim sistemom upropastila čitavu našu umjetnost i literaturu svojom katastrofalnom moralnom i teoretskom inferiornošću.
Do ovog stadija totalnog rasula moralo je doći iz mnogobrojnih materijalnih, intelektualnih, povijesnih i ekonomskih razloga, ali se ovim pitanjima kod nas nitko nije bavio i ovdje vrijedi isto ono što je Krleža primijetio za rojalističku Jugoslaviju - da je do sloma ovog kvazisocijalističkog ili čak komunističkog, za život nesposobnog organizma, moralo logično doći prije ili kasnije. Pri tome treba imati u vidu, da iza sebe taj svijet nije ostavio niti jedno jedino vrijedno literarno djelo ni literarnu kritiku.
Ta je revolucionarna politička tendencija koja je u Ljubljanskom referatu totalno dovedena u pitanje, ali na način da je uništila svaki spomen na osobitost realnog imala naravno svoje alternative. Realistička literatura i njena pitanja od posebnog su interesa bili kod Nicolaia Hartmanna i njegovom zahtjevu za izlaganjem i izrazom životne istine u literarnom djelu kao uvjeta estetičkog realizma bez kojeg se ne može. Isto tako postojala je i alternativa australskog realizma koji se u Australiji razvija gotovo cijelo posljednje stoljeće, ali o kojem mi pojma nemamo, jer je naša politička revolucionarna tendencija u našoj migraciji na ovom velikom kontinentu vidjela samo desna ekstremna skretanja za koje vrijede palijativne mjere domovine porijekla, dok se u novoj stvarnosti nove države barem slobodno kretalo, radilo i disalo, a to je bilo sasvim dovoljno. Bilo je, istina, naših ljudi koji su poznavali australske duhovne prilike, ali su oni već dugo vremena bili asimilirani u australsko društvo na način, da su izgubili svaki dodir sa domovinom porijekla.
Istina je, međutim, da kod Krleže nigdje nema ovih alternativa koje su baš bile neophodne u ime naše umjetnosti pa prema tome i u ime naše realističke umjetnosti. Zašto je ono realno tako bitno? Pokušat ću to ukratko izložiti pa zato, jer naivne vjere u stvarnost i zornost svijeta i svega realnog je ono oko čega se najviše koleba. Opreka stvari i njihovih svojstava ne iscrpljuje ono zbiljsko. Vidljive stvari koje kao takve imaju na sebi bivanje i iščezavanje ne mogu biti ono istinski realno. Njihovo dolaženje i odlaženje progledava se kao vanjska strana jednog dubljeg sklopa u kojem sve izvorno proizlazi jedno iz drugog. Iza njih opet se traži ono što istrajava, ono identično što leži u osnovi, a to je supstancija. U problemu supstancije koncentrira se pitanje o biti stvari i u shvaćanjima i formulacijama supstancije mijenja se čitav problem realiteta. Ono što pripada supstanciji važi kao istinito, a sve ostalo je privid. Sve što se događa i ono prividno nepovezano duboko je nužno i ne može se događati drugačije, nego kao što se činjenično događa. Ovu silnu snagu realiteta nalazimo već kod predsokratika. Ono nepromjenjivo čini razumljivim promjenu i uopće proces, a kategorije konačnosti moraju uzmaknuti pred ovim uvidima.
Svijet gubi svoje praktički uvjetovane granice. On postaje vremenski beskonačan, a za vremenskom kasnije dolazi i prostorna beskonačnost. Zašto je ovo pitanje supstancije toliko značajno? Pa zato, jer je ono unekoliko pitanje o realitetu transcedencije na kojeg smo osuđeni u našim dnevnim borbama sa životom. Zato je svaka realistička literatura velika literatura. Znači sasvim suprotno Lukacsevom stajalištu, da se transcedencije treba osloboditi. Ishod sukoba svjetovnosti i onostranosti kao pogleda na svijet u krajnjoj liniji prema njemu odlučuje o konačnom i potpunom oslobođenju umjetnosti i znanosti. On ne dopušta nikakav onostrani motiv, čovjek je svojim radom stvorio samog sebe odnosno, da je vlastitom svojom snagom bez upliva onostranih sila preobrazio sebe u čovjeka. Tek zahvaljujući tome, čovjek postaje stvarni subjekt cjelokupnog ljudskog života, a da se pri tome ne ukida zakonita determiniranost njegove egzistencije .Sve dok u samom čovjeku žive makar samo ostaci nekoga transcedentalnog poimanja svijeta ono istinito, dobro i lijepo, javlja se u svojoj autentičnoj čistoći kao nešto što potječe iz neke transcedentalne sfere iz koje silazi u zemaljsku stvarnost gdje se nikada ne može ostvariti u tako potpunom čistom obliku kao na mjestu transcedentalnog porijekla.
„Ne treba zaboraviti koliko je bilo teško naučnu filozofiju, logiku, etiku, estetiku, osloboditi takvih predstava kao ni to da ovaj proces još ni danas nije sasvim okončan.“
(Ibid, str 803)
Pitanje transcedencije ostaje otvorenim pitanjem bez obzira što subjekt na kojeg apelira religija je po svoj biti partikularan. Zašto je to važno? Pa zbog jednog našeg osjećaja beskonačnog besmisla koji vlada cjelokupnim životom ljudi, a to znači da nihilizam današnjeg vremena, iracionalizam, strah i očajanje bivaju teško uzdrmani čak i religioznim sadržajima. Njihovo prevladavanje moguće je samo putem preobražaja onih oblika života koji ih proizvode i reproduciraju, a to drugim riječima znači, da naše religiozne potrebe kao i sve naše duhovne i duševne energije treba pretvoriti u sastavne dijelove ovostranog života proživljenog sa puno smisla i tu je smisao centralna kategorija realističke literature. Kako, dakle, pored religioznih oblika pretvoriti naš svakodnevni život u život pun smisla? To je danas za literaturu centralno pitanje. Opet se vraćamo na početak.
PREDGOVOR AUSTRALSKOM REALIZMU
Pred srpske i hrvatske čitatelje prilažem rad pod imenom „Osobitost realnog“. Taj rad je nastao na bazi predavanja koja sam imao na srpskom radiju u Adelaideu, na radio stanici ENA koja pripada grčkoj etničkoj zajednici u Južnoj Australiji i to od vremena početka veljače 2021. godine do danas.
Meni je bila čast, da sam imao prilike i srpskoj zajednici u Adelaideu i Australiji dati svoj mali doprinos i na taj način obogatiti srpski etnički radio sa temama iz australske filozofije. Tema je po svemu bila interesantna i srpskim sluštateljima i sluštateljima drugih etničkih skupina tim više što je nas ovdje u novoj domovini priličan broj pa se moglo osvjedočiti o temama vezanim za australsko duhovno podneblje, ali postoji i jedan moj unutrašnji interes prema pitanjima realizma i kako se tim pitanjima pristupalo sa vremena na vrijeme od vremena Hegela i Marxa do danas.
Kod nas je, a u i Srbiji i u Hrvatskoj postojalo jako puno diskusija o realizmu u umjetnosti. Govorilo se o realizmu Marxa i tendenciji u umjetničkom dijelu počevši od Engelsa, govorilo se i pisalo o realizmu Lukacsa, o socijalističkom realizmu i mi kao da smo nastojali prevladati svaki od ovih vidova realizma smatrajući to vulgarnom teorijom odraza. Kao što je poznato čitava je priča počela socijalističkim sloganom, da u umjetnosti treba vladati pravilo „subjektivnog odraza objektivne stvarnosti“.
Mnogi su kod nas nakon Drugog svjetskoga rata prihvaćali ovo pravilo kao vlastito, a onda su iz novih prilika ponukani novim odnosima i novom realnošću jugoslavenskog socijalizma od tog principa odustali, a neki su se njemu i suprotstavili smatrajući to vulgarnim ruskim dijamatom. Onda se govorilo o takvim ministrima u umjetnosti kao što su bili Berija ili Ždanov. Kod nas je ta diskusija počela relativno rano sa Krležinim referatom o socijalističkoj kulturi i socijalističkom realizmu na Ljubljanskom kongresu knjževnika 1952., dakle, neposredno nakon našeg sukoba sa Informbiroom 1948. i u tom referatu Krleža je iznosio neke manjkavosti socijalističkog realizma i što je to naš genuini put prema slobodnoj socijalističkoj kulturi pretpostavljajući značajne razlike između našeg i ruskog puta u socijalizam.
Ta diskusija danas, a tako se meni čini, nema više neko realno značenje, osim možda što pobuđuje interes povjesničara umjetnosti i filozofa, ali je ona uglavnom danas napuštena i zaboravljena. Veliko je pitanje koliko je Krleža u tom referatu uspio osporiti neke navode realistične literature i estetičkog realizma. Pri tom se smetnulo s uma, da u filozofiji 20. stoljeća postoje neke alternative teoriji realizma koja je bila njegovana u filozofiji dijalektičkog materijalizma.
Jedna alternativa svakako je bila filozofija Nicolaia Hartmanna koji je afirmirao načelo izlaganja životne istine u umjetničkom djelu posebno literarnom kao što je izlagao u svojoj „Estetici“, a druga alternativa ne manje značajna je i ova alternativa tzv. australskog realizma koji počinje negdje krajem '20.-tih godina prošlog stoljeća.
U Australiji je postojala jedna diskusija oko realizma koja je trajala desetljećima pa je malo čudno, da mi nemamo nikakvog pojma o njoj kao što nam nisu poznati njeni glavni protagonisti, najznačajniji australski filozofi i filozofkinje.
Da bi se maknuo ovaj nedostatak, ja sam se prihvatio dužnosti da pred srpske i hrvatske čitatelje donesem listu najznačajnijih protagonista tzv. australskog realizma koji je još uvek nazočan u velikom dijelu australske akademske filozofije kao i u australskoj politici i političkoj praksi. Tako se jednim dijelom otklanja nepravda koja je kod nas napravljena teoriji estetičkog realizma, ali i nepravda prema ukupnoj australskoj filozofiji koja nam je ostala totalna nepoznanica.
Dr. Zlatan Gavrilovic Kovač,
Adelaide, 15.2.2021.
AUSTRALSKI REALIZAM (ENA RADIO STANICA U ADELAIDEU, SRPSKI PROGRAM)
UVODNI RAZGOVOR
vodio Vasko Vukoje
Poštovani gospodine Gavrilović, vi pripremate jednu seriju predavanja o australskoj filozofiji i australskim filozofima. Kako mislite da je ta tema interesantna za publiku Srpskoga radija ovde u Adelaideu?
Istina je, da se nadam da postoji interesovanje prema pitanjima australske filozofije i kod srpskih slušaoca i ne samo prema pitanjima filozofije, nego i onim drugim pitanjima koji sa njom stoje u bliskoj vezi kao što su pitanja australske politike i zakonodavstva, britanskog prava koji se značajno razlikuje od našeg rimskog i uopšte prema pitanjima vezanim za australsku zajednicu. Tim više što mi kao nova migracija pak kao stara dolazimo u Australiju iz jednog sasvim drugačijeg kraja, a sada nam je Australija nova otadžbina u kojoj se osećamo kako tko, neko bolje, a neko lošije. Međutim, bez obzira na to, mi dobrim delom delimo istu ili sličnu sudbinu sa većinom australskih ljudi pa onda nije čudno da se pojavljuju među nama pisci koji imaju i ovakve ambicije, da prikažu razvoj australske filozofije.
Ja sam lično jednom bio potaknut stanovištem jednog hrvatskog pisca gospodina Borisa Golića koji me jednostavno pitao: „Šta je to australska filozofija, jer on o njoj pojma nema?“ i mislim da je istina da većina naših ljudi čak i onih kojima je filozofija profesija i koji zbog toga primaju platu ne znaju šta je to australska filozofija, koji su najvažniji australski filozofi ili filozofkinje i uopšte karakter australske duhovne situacije i tendencija razvoja. Razlozi su u tome brojni, ali mislim da je jedan presudan. Naime, naša stara migracija, a tu mislim na onu koja je ovde prispela krajem Drugog svetskog rata, dobrim je delom dolazila u Australiju iz političkih razloga, dakle, može se slobodno reći da je bilo reči o političkoj migraciji u najvećem broju slučajeva i za njih je bilo važno da su preživeli burna vremena na Balkanu i oko njega pa su bili zadovoljni time da mogu slobodno živeti i raditi.
Nova migracija je imala drugačije iskustvo. Ona je dolazila uglavnom kao ekonomska migracija koja je bila orijentisana na zaradu i na lako stečenu imovinu, jer je Australija bila shvatana zemljom meda i mleka - šta nikako nije bila istina. Bilo je bolje, istina, u odnosu na otadžbinu koju smo napustili, ali smo ovde došli do uviđaja, da nije lako uspeti ni zgrnuti velike pare bez velikog truda i napora. Tako su pitanja filozofije bila zanemarena i uopšte duhovne prilike ovog kontinenta su mnogima ostale nepoznate.
Istina, bilo je sasvim dovoljno naših ljudi koji su se bavili filozofijom i ovde u novoj otadžbini ili na primer politikom ili političkim teorijama, ali su oni uglavnom bili duboko asimilovani u australsko društvo na način da su sasvim izgubili veze s otadžbinom porekla. Ima i nas koji smo još uvek na dve strane raspeti između otadžbine porekla i nove države, otadžbine koja nas je izgnala i države koja nas još uvek nije primila kao svoje. To je moje iskustvo, naravno.
Ja sam, dakle, odlučio pripremiti jednu seriju predavanja o australskoj filozofiji u nameri da približim ovu temu pre svega srpskim slušaocima, iako su i drugi dobrodošli i takođe da tim predavanjima dadnem jedan mali doprinos i srpskoj zajednici u Južnoj Australiji na način moje lične simpatije prema srpskim izbeglicama koji su ovde došli, naravno, ne iz svoje volje, nego zbog ratnih prilika u otadžbini i teškog života koji je time bio praćen. Mnogi su uspeli stvoriti i početi sa novim životom u novim prilikama, a mnogi su ostali zarobljeni otadžbinom i sadašnjim prilikama ili neprilikama u njoj i toj grupi ljudi najvećim delom su i posvećena ova moja predavanja.
Da li se može govoriti da ta predavanja predstavljaju jednu istoriju australske filozofije i da li ona predstavljaju ocenu te filozofije?
Ova predavanja ne predstavljaju istoriju australske filozofije, jer je za to potrebno imati neko filozofsko mesto ili potpunu ideju o tom razvoju otkud bi se mogla izvršiti interpretacija dotične filozofije. Dakle, ovde nije nikako reč o interpretaciji australske filozofije možda imajući na umu način na koji je to Hegel radio u svojoj „Istoriji filozofije“. Ovde je više reč o pristupu koji je karakterističan za britansku filozofiju, a to je da se izlažu neki fundamentalni problemi filozofije, neke teme ili pitanja oko kojih se onda trudi razjasniti čitava stvar. Tako sam ja zamislio da ona budu izlaganje nekih tema ili problema koji su karakteristični za australsko duhovno podneblje. Odatle i jedno moje mišljenje da australska filozofija nije jednostavno kopiranje britanske, nego da je specifično vlastita i samosvojna.
Ova prva karakteristika potekla je od istine da su prvi australski filozofi bili izvanredno bliski sa britanskim univerzitetskim centrima pre svega sa Cambridgeom i Oxfordom i da je ta tendencija prisutna i danas. Samosvojnost ove filozofije proističe iz specifičnog mesta australske filozofije u odnosu na druge pa prema tome i u odnosu na britansku filozofiju i to po temama, dakle, po svom sadržaju, po svojim karakteristikama i metodama istraživanja. Ona nema tako dugu tradiciju kao britanska filozofija na primer koja se razvija vekovima, nego se razvija od vremena utemeljenja prvih univerzitetskih centara u Sidneyu iz 1880., dakle, od vremena kraja devetnaestog veka, a to je svega nekih 140 godina. Ona je, dakle, najvećim delom vezana za univerzitetske centre Sidneya, Melbournea i Adelaidea i njihove univerzitete gde se predavala filozofija zajedno s etikom ili logikom i retorikom i to su bili mali univerziteti. Univerzitet na kojemu je John Anderson bio predavač na primer 1927. u Lent Term bio je sasvim mali, prilično konzervativan, a studentsko telo brojalo je negde oko 3000 studenata, dok je akademskog osoblja bilo svega 120. Umetnost i Medicina bili su najveći univerziteti, a onda su usledili Nauka, Pravo i Ekonomija. Danas, sa druge strane, postoji u Australiji više od 100 univerziteta na kojima se izučavaju filozofske discipline. Postoji preko 40 Univerziteta i preko 150 colleges sa nebrojenim brojem studenata. Mnogi od njih imaju filozofiju za svoj predmet. Znači, situacija se drastično promenila u odnosu na ranija vremena, ali ova predavanja ne pokušavaju ni dati neku ocenu australske filozofije niti je pokušavaju uporediti sa drugim filozofijama ili školama. Za to je potreban veliki sveobuhvat, a ja ne verujem da sam trenutno sposoban imati takav celovit pogled na stanje stvari.
U glavnim crtama kako vi vidite razvoj filozofije u Australiji poslednjih stotinjak godina?
Pa australska filozofija je počela kao idealistička filozofija. Razlog tome su da se i na britanskim univerzitetima predavao idealizam pored istine da je čitava teologija idealistička po svom osnovnom opredelenju, a onda su usledili otpori prema tom uticajnom idealizmu koji su bili potaknuti naglim razvojem nemačke materijalističke filozofije, kritikama Hegela na primer i razvojem istoricističkih škola. Onda, tu je postojao i jako uticajni darvinizam koji je kritikovao idealističke filozofije.
Sav je taj razvoj kontinentalne filozofije i anglosaksonske kulture značajno doprineo da se australska duhovna situacija tokom 20. veka razvija u jednoj dijalektici sukoba ova dva radikalno suprotstavljena učenja. Posebnu notu tom razvoju u 20. veku davala je činjenica egzistencije socijalističkih poredaka na istoku Evrope.
Mislim da je tu Popper bio jako uticajan posebno nakon objavljivanja „Otvorenog društva“ i njegovih neprijatelja. Od onda postoji jedan napor da se denuncira socijalizam i socijalistički pokret kao totalitarni pokret koji guši individualnu slobodu za koju se najviše zalaže zapadna liberalna demokracija.
Kao što je poznato Popper je počeo sa kritkovanjem Platona za kojega je smatrao da je otpočeo sa totalitarnim pogledima na uređenje države i zaista kad razmišljam o njegovoj organizaciji idealne države, onda ne mogu, a da nemam na umu i svoja entomološka iskustva sa mravima i mravljom organizacijom pa mi se nekako čini da je Platon došao do svojih ideja posmatrajući mrave na nekakvm šumskom panju i tu postoji stroga hijerarhija staleža kao u mravljoj organizaciji. Mi nismo nikakvi mravi na svu sreću i možda je Dioniz iz Sirakuze dobro napravio kad je Platona izagnao iz države rečima: „A šta da ovo menjam kad je to sama providnost uredila.“, jer je navodno Dionizova država bila, prema Platonovim zapisima iz Sedmog pisma, Sodoma i Gomora antičkog sveta.
U drugoj knjizi svog velikog „Otvorenog društva“ Popper raspravlja o filozofijama Hegela i Marxa za koje drži da su svojom teleologijom istorijskog razvoja zapravo dovršili istoriju u totalitarnom poretku u kojem nema individualne slobode, nema napretka, nema sukoba individua ni konkurencije među njima, nema učešća u odlučivanju društvom i njegovom produkcijom, nema dakle odlučivanja ili participiranja u tom odlučivanju. Isto vredi i za aktualne socijalističke poretke na Istoku gde je društvo dovršeno kao jedan veliki savršeni mravinjak i mnogi su sledili u Australiji ovu kritiku.
Danas je situacija znatno drugačija, jer su svojevremeno na dnevnom redu bile velike teme filozofije kao šta su to sloboda, pravo, moral i ljubav, klase i njihova borba u društvu, šta je to dobro, šta je to istina, a sad više tih pitanja nema ili ih ima sve manje i manje i ono šta se činilo starijoj generaciji osnovnim osobinama velike filozofije, danas je napušteno u ime trivijalnih i beznačajnih tema, jer ja na primer ne mogu da razumem da postoji filozofija borilačkih veština, a da se nema pogled na ukupnost zen filozofije i šta ona predstavlja ili može predstavljati savremenom australskom čoveku ili filozofija živih bića i prava na život svih živih stvorova uključujući i kokoške, a da se smetne s uma da smo mi osuđeni na ovakvu organizaciju ne samo što ne znamo za bolje, nego i zato, jer trebamo preživeti kao vrsta.
Znači ima dosta lutanja, ima dosta spoticanja, ima dosta nerealnih sagledavanja, rekao bih ima dosta fikcionalizma, iluzija, a zapravo čovek današnjice vapi za jednim realnim sagledavanjem socijalnih prilika i tendencija socijalnog razvoja.
Kakav uticaj mogu ova predavanja da imaju na našu publiku koja svakako znatiželjno očekuje novosti vezane za našu novu otadžbinu?
Naša publika može dobiti jedan posredan pregled najosnovnijih filozofskih pitanja vezanih za australsku duhovnu situaciju. Ne verujem da bi taj uticaj bio presudan, ali bi svakako doprineo tome da se malo pobliže pogleda i razume australska situacija i ona filozofska i ona politička, a to je svakako dobro u našem svakodnevnom snalaženju u australskom društvu.
Ne verujem da je intencija ovih predavanja radikalno kritikovanje postojećeg stanja. Mene zapravo aktualno stanje ne interesuje toliko da bih pravio dramu od filozofije ili od države, nego mi je stalo do konstruktivnog napredovanja u svim područjima ljudskog delovanja pa prema tome i u području kulture, ali mislim da se možemo složiti da bi ta predavanja mogla imati jedno ograničenje posebno ukoliko imamo u vidu srpsku zajednicu u Adelaideu koja je uglavnom religiozno orijentisana. Zašto? Pa zato, jer su ova moja razmišljanja o australskoj filozofiji gotovo isključivo sekularna. Ona istina ne isključuje teološku problematiku, ali nju uklapa u opšte životne i istorijske tokove razvoja australskog društva imajući na umu i njegov multilateralni karakter. Stvar je tolerancije i kućnog vaspitanja kako će se odgovoriti na pitanja koja nas tište. Drugim rečima, dozvoliti da postoje i drugačija mišljenja koja se možda dijametralno razlikuju od našeg. Na žalost, mi smo dugo vremena na Balkanu bili svedoci jedne takve velike netrpeljivosti i netolerancije različitih stanovišta i pogleda, a da ne govorim politika ili nacionalnih političkih praksi, ali moramo naučiti živeti sa razlikama, inače smo taj rat izgubili.
Kako mislite da bi mogla da reaguje javnost drugih nacionalnih zajednica?
A šta se drugih nacionalnih zajednica tiče – meni bi bilo drago da ovaj radio i među njima nađe zainteresovanih slušalaca koji možda nešto novog dožive u ovim kratkim predavanjima koja nisu opasna po nikoga, koja ne siju mržnju, koja nikome ne podilaze, koja nikoga nemaju za cilj, nego koja pokušavaju kritično da sagledaju duhovni razvoj na ovom velikom kontinentu imajući pre svega na umu da je izvorno stanovište filozofije ljubav prema mudrosti – sasvim drugačije od mišljenja da se filozofija dobro plaća i da se od nje dobivaju visoke kamate. Meni se nekad čini da je stanje stvari sasvim drugačije - da se filozofija razvija u prostoru neopterećenom materijalnim probicima i novcem.
"SIN EZRA"- moja nova knjiga
ISBN kod NSK RH 978-953-354-207-2
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic52.php
Nova knjiga na portalu https://digitalne-knjige.com/ "Sin Ezra", Zlatana Gavrilovića Kovača
Digitalnu knjigu "Sin Ezra", Zlatana Gavrilovića Kovača, predstaviti ćemo uz pomoć recenzije knjige:
OSVRT NA KNJIGU "SIN EZRA" dr ZLATANA GAVRILOVIĆA KOVAČA
Bazna točka svakog oca je njegovo dijete pa je tako Ezra Rex ishodište otkud kreće Zlatanov život nakon Ezrinog rođenja. Ovu knjigu je otac pisao o svom sinu: o njemu kao djetetu, o njemu kao mladiću kad je došao u neke nemilosrdne okolnosti i na kraju o svom sinu kao priznatom australskom mikrobiologu, odraslom muškarcu koji je preuzeo brigu o svom ocu, književniku, esejisti, pjesniku, kliničkom sociologu i o čovjeku sa još mnogo titula koji je u svom životu završio dva fakulteta, napisao preko 50 knjiga i došao u jedno zrelo razdoblje kad je ovu svoju knjigu posvetio najdragocjenijem biću u svom životu - svom sinu Ezri.
Ezra Rex, bacelor of science with honors, uskoro titula dr.ing., mikrobiolog, danas ima 36 godina, život je posvetio znanosti i priznat je u Australiji na sveučilištu u Adelaideu kao vrstan znanstvenik. To dijete koje je sa svojih samo 10 godina starosti 1994. preletjelo avionom sa svojim roditeljima pola planeta, od Zagreba do Adelaidea u Australiji, živjelo je jednim životom kojeg samo ono pozna, ali je taj mladi čovjek danas postigao ono što mnoga djeca poznatih osoba nisu postignula i to je postigao u stranom svijetu, na dalekom kontinentu u vrlo zahtjevnoj znanstvenoj disciplini kao što je mikrobiologija.
Dok sam čitala ovu knjigu, imala sam ispred sebe cijeli spektar događaja iz djetinjstva ovog mladog znanstvenika i njegovog oca i to sa koliko snage su se obojica borili kroz život u stranom svijetu, među ljudima koje nisu poznavali i to još u uvjetima kad je Ezra postao dijete rastavljenih roditelja. Samo su velika očeva briga i ljubav uspjele Ezru održati i podignuti na noge, jer da toga nije bilo - svijet bi bio zakinut za jednog briljantnog mladog znanstvenika koji uskoro stječe titulu iz doktorata mikrobiologije.
Jako sam ponosna što je dr Zlatan Gavrilović Kovač ovu knjigu posvetio svom sinu Ezri i što će se i ona naći u njegovom bogatom opusu od preko 50 izdanih knjiga.
Zlatanu i Ezri želim puno lijepih zajedničkih trenutaka u životu i bila mi je izuzetna čast što sam sudjelovala u stvaranju i ove Zlatanove knjige.
Jadranka Varga, pjesnikinja, Zagreb, 02.01.2021.
Onako usput ćemo spomenuti da je i ta knjiga dostupna i u Epub i PDF formatu (formati namijenjeni čitanju knjiga na tabletima i mobitelima).
Tu knjigu, baš kao i sve naše ostale dosad objavljene digitalne knjige, moći ćete preuzeti s našeg portala tako da svojim mišem kliknete na link:
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic52.php
te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.
Posebno ćemo spomenuti i činjenicu da su sve digitalne knjige objavljene na našem portalu uključene u sustav ISBN (International Standard Book Number ili međunarodni standardni knjižni broj).
Time se te knjige i pravno izjednačuju s tiskanim knjigama što je posebno važno za sve autore knjiga objavljenih na našem portalu, jer se time i digitalne knjige objavljene u našoj nakladi, odnosno na portalu https://digitalne-knjige.com/, priznaju kao objavljena djela.
Nadamo se da ćete posjetiti stranice našeg portala te da ćete biti zadovoljni kvalitetom i atraktivnošću materijala, koji vam nudimo.
Srdačan pozdrav
Uredništvo portala https://digitalne-knjige.com/
