Anderson je australski filozof. Jednu krasnu biografiju o njemu dao je 1995. Brian Kennedy. Tako smo na jednom mjestu mogli naići na gotovo sve najvažnije o njemu pa nama koji smo prispjeli iz Europe, a koji smo manje više okrenuti pitanjima filozofije i teoriji radničke partije ne preostaje, nego da pažljivo saslušamo što nam Kennedy ima za reći, a on kaže dovoljno.

Da li je i Andersonovo polazište Heraklitovsko zapravo na način jednog fundamentalnog realizma koji nam danas svima nedostaje, to je dakako prvo polazno pitanje Kennedyja i odgovor na njega kao i pravce daljeg filozofskog istraživanja treba usmjeriti na filozofsku doktrinu, da postoji samo jedan bitak koji je zapravo mnoštvo običnih stvari u prostoru i vremenu, da svako pitanje u jednoj jednostavnoj formi istine treba potvrditi ili potkrijepiti i da zapravo nema značajnih razlika u stupnjevima i vrstama te istine.

Biti realan znači, zapravo, pokušati uočiti svu tu nereducibilnu kompleksnost života i uočiti da nema jednostavnih odgovora niti na najjednostavnije elemente socijalne i političke zbilje. U tom smislu Anderson odbacuje i to sistematski svaku notaciju entiteta u relacijama koji bi valjda trebali konstituirati realnost. Spoznaja socijalne zbilje moguća je samo kao jedno kompleksno opserviranje onog što je objektivno dato. Odatle u bitnom pluralistički pogled na svijet - ne postoji neko ultimativno sebstvo, neke unutrašnje posebne socijalne svrhe samo složenost i borba različitih socijalnih sila koje se formiraju na različitim stupnjevima socijalnog bitka i koji se upravo zbog toga među sobom razlikuju.

John Anderson je bio u Australiji jedan od najznačajnijih beskompromisnih eksponenata tzv. sekularne tradicije u njenoj relativno novijoj istoriji, neka vrsta, kako ga kritičari nazivaju, škotsko-australskog Zaratustre koji je živio u vremenu kad se strogo prakticirao tradicionalni teizam, ali koji je već tih godina sredine 20. stoljeća gubio na zamahu i militantnosti. Danas pak kad živimo jednu tako reći tiraniju sadašnjosti i informatičku revoluciju koja predstavlja novu formu političkog i ideološkog okupljanja velike većine i kad se u okviru akademskog naučavanja sve više gubi interes za klasične discipline, Anderson i njegova filozofija gotovo da nestaju u aporijama banalnosti.

Sva njegova centralna pitanja, pitanja slobode, pitanja kritike, pitanja socijalne i radničke borbe, dakle, sva ta pitanja postaju tako reći drugorazrednim pitanjima koja bivaju nadomještena nekim praznim relacionalizmom koji malo toga može ponuditi suvremenom australskom čovjeku i ženi. Međutim, baš je Anderson proklamirao da je “sloboda uvijek živjela i da će uvijek živjeti“ u svakodnevnoj drami i borbi života.

John Anderson rođen je 1.11.1893. kao boležljiv dječak koji je u ranom dobu prebolio upalu pluća. Odrastao je u Stonehausu negdje na pola puta između Edinburgha i Glasgowa u Škotskoj. To je zapravo i danas jedno staro rudarsko selo u Lanarkshireu, nekih tridesetak milja jugozapadno od Glasgowa. Za nas koji smo iz centralne Europe potrebno je reći kako je to od Glasgowa prema desnoj strani Otoka sasvim suprotno našoj uobičajenoj praksi, da bi trebalo biti lijevo i to zato šta Grinich meridijan dijeli Otok na zapadni i istočni dio pa je i orijentacija prema stranama svijeta drugačija.

John je odrastao u obitelji socijalista. Njegov otac je unekoliko bio napustio konvencionalnu religiju u ime doktrine socijalizma koja je imala izrazito i strogo sekularni karakter. Njegov otac se zvao Alexandar, dok je majka bila Eliza Anderson i bila je neobično fina i kultivizirana osoba koja je na koncu otkrila, da je s Alexandrom teško živjeti, jer je on bio jako težak čovjek. Vjerojatno je tako sa svim socijalistima, naime, da su neobično teški ljudi. Ona je doživjela živčani slom tijekom Prvog svjetskog rata kad je njen ljubimac sin Willie bio na putu za front i jedno vreme u azilu. U tom razdoblju 1918. ona je vjerojatno imala psihijatrijski tretman i to je svakako predstavljalo jedno iskustvo koje je neobično visoko stimuliralo Johna u njegovom interesiranju prema Freudu i psihoanalizi.

John Anderson je upisao glasgowski Univerzitet 1911., dakle, kao mladić od 18 godina i to klasične studije koji su se sastojali od studija grčkog i latinskog jezika, matematike, prirodne filozofije, logike, moralne filozofije i engleskog jezika. Dakle, on je studirao u “jednom od najčistijih, najljepših i najbolje građenih gradova Britanije.” Nije slučajno Daniel Defoe na ovakav način iskazao svoje divljenje spram ovog grada.

U Andersonovo vrijeme to je bio zaposleni viktorijanski grad sa mnoštvom crkava, bankama, željezničkim stanicama i hotelima građenima u različitim arhitektonskim stilovima i to od egipatskih i grčkih formi do škotske renesanse. Georgeov trg i danas se može pohvaliti skulpturama Sir Walter Scotta, Sir Johna Moora, Sir Colin Campbella, Jamesa Watta i Roberta Burnsa.

Za vrijeme industrijske revolucije Glasgow je svoj veliki uspjeh prije svega bazirao na jeftinoj energiji i napuštenim sirovim materijalima. U tom gradu John je upoznao Hegela na primjer čiji filozofski sustav je bilo moguće prilagoditi vlastitim etičkim i religioznim preokupacijama kako bi promovirao sekularnu i liberalnu verziju protestantskog kršćanstva kojeg su također zagovarali i njegovi profesori. Međutim, naravno u slučaju Johna Andersona uvijek je bilo riječi o tome, da se ove duhovne tendencije uklope u široko polje socijalističke teorije koja je plijenila svojom snagom i divljinom. Te konstelacije, međutim, nisu bile niti slučajne niti neobične, ukoliko imamo uvijek na umu da je Glasgow tih desetljeća bio glavni centar radničkog pokreta i socijalizma u Ujedinjenom Kraljevstvu. Ta je situacija postala još izraženija u toku trajanja Prvog svjetskog rata 1914.-1918. kad su se socijalistička strujanja i politički pokret socijalizma ujedinili sa snažnim antiratnim i pacifističkim pokretom. Tome je svakako pridonijela i ruska revolucija 1917. koja je unekoliko pobudila nade i podstreke koji su bili latentno prisutni u idejama britanske idealističke filozofije i liberalizma.

Zato nije čudno, da je John Anderson svoju političku, javnu i spisateljsku djelatnost prvo razvio u okviru Univerziteta i to u okviru studentskog žurnalizma kao što je bio slučaj sa mnogima od nas koji smo i u ovim novim svjetskim konstelacijama ostali socijalisti. Andersonove novine zvale su se „Glasgow University Magazine“, a moje su se pak zvale „Studentski list“ i isto su tako bile novine zagrebačkog Sveučilišta. U oba slučaja vrijedilo je, da su studenti Sveučilišta kao i studentski novinari živjeli pod pritiskom neposrednih ratnih događaja.

U oba slučaja također vrijedilo je, da su vodili novine s izvanrednom antiratnom porukom. Međutim te godine 1915. kao i u mome slučaju bile su obilježene rapidnom inflacijom, generalnim štrajkovima, antiratnim raspoloženjem i u slučaju o kojem sada pišem, pritiscima policije i zatvaranjem radničkih i studentskih vođa. To je dovelo do toga, da je na primjer u siječnju 1919. od straha od narastanja boljševizma u “Lenjingradu Zapada“, kako su mnogi nazivali Glasgow, Lloyd George poslao trupe i tenkove na Glasgow, a policijski bataljon napao radnike tijekom njihova relija na George trgu. Tih godina, točnije u ljeto 1917. tijekom jedne duge noćne šetnje Larkhall Fair, John Anderson zapitao je svoju prijateljicu i kolegicu Jenny Baillie za jednu možda intimniju relaciju. Iz te relacije rođen je Alexander – Sandy u studenom 1923.

Andersonova akademska karijera počinje kasno 1918. kad je prihvatio mjesto aktivnog asistenta-predavača na Odsjeku logike i filozofije University College of South Wales u Cardiffu. Međutim, već 1927. on zajedno sa svojom malom obitelji migrira u Australiju. Kad je mladi Anderson stigao u Sydney 1927., utjecaj Škota bio je tako reći u zenitu. Vrlo skoro on je upoznao svoje prijatelje A. Mackie i svog imenjaka Francisa. Od tada, a posebno nakon 1930. kod Andersona primijećena je pozicija antiklerikalizma i pogled, da su znanost i spoznaja eksperimentalne pa kao takve mogu kao i prema zamisli Marxa biti bazom socijalnih znanosti, a također i opozicija svim i svakakvim formama cenzure.

Priznati da je znanost, a ne objava od primarne važnosti i držati da je svaki subjekt bez izuzetka određen spoznajom koja mora biti bazirana na opserviranju i eksperimentu, čini doista posebnost i specifičnost australskog radničkog političkog pokreta. Također, ovome treba pridodati i napor da se ova spoznaja socijalnog bitka što je moguće šire provede među najširim narodnim masama. Međutim, zbog svojih političkih stajališta i zbog svojih uvjerenja on je sve žešće dolazio u centar napada posebno Nationalist-Country Party u New South Walesu i drugih parlamentarnih grupa kojima se nije sviđao “red professor”.

U svom razgovoru sa chancellorom Sir William Cullenom i Senatom Anderson je svoj govor zaključio riječima: „Ja mislim da dobro mora doći zajedno sa kritikom. Širenje informacija u sukladnosti sa intelektualnošću i duhovnošću svakako je funkcija akademskog čovjeka. Filozofska osoba mora biti spremna na diskusiju o bilo kojoj materiji.”

Negdje 1932. Anderson je raskinuo sa rukovodstvom Komunističke partije Australije i to s obzirom na pitanje cenzure. Međutim, osnovao je Radničku partiju 1933. tzv. Lijevu opoziciju i to u vrijeme Velike depresije kad je u australskom slučaju bilo od ukupne muške radne snage 30% nezaposlenih. Isto tako on je još uvijek vjerovao u Sovjetski savez kao radničku državu, radničku republiku, ali je više pažnje poklanjao Trockom i njegovoj teoriji “Permanentne revolucije”, nego Staljinovoj doktrini “socijalizma u jednoj zemlji.”

Sa narastanjem nacizma u Njemačkoj kao i napadom Kominterne na Trockog kao na izdajnika revolucije situacija u radničkom pokretu Australije značajno se promijenila. Mnogi su postali svjesni intelektualne i duhovne degradacije staljinizma. U tom smislu Anderson je objavio rad koji je emitiran na radio stanici i on se tada zapitao:

“Kako se kultura može širiti bez nezavisnosti mišljenja, bez otvorenog kriticizma vladinih politika, sa slobodom da se denuncira Trocki, ali da se ne čitaju njegovi radovi? Kako općenito govoreći kultura može izazvati režim denuncijacija gdje informacije prolaze kao sjene i kako je kultura kompatibilna sa prevladavajućom servilnosti Staljinu?”

Naravno, ovakva situacija u međunarodnom radničkom pokretu kao i među socijalistima Australije nije pogodovala samoj stvari socijalizma. Ona je rezultirala brojnim razočarenjima i opadanjem elana radničke klase u njenoj borbi za nove produkcione odnose.

Reakcionarni i dezintegrirajući utjecaj staljinizma koji je ostavio malo od kredibiliteta Sovjetskog Saveza kao radničke države doveo je toga, da su radničkom pokretu postali upitni čak i sami osnovi vlastite egzistencije – sama radnička i proleterska teorija koja je bila obrazovana tijekom dugog angažmana brojnih autora od sredine 19. stoljeća nadalje i ja osobno mislim, da se u tome sastojala najveća greška Johna Andersona na kojoj grešci je moguće stvoriti platformu političkog nastupanja konzervativne desnice u pravcu denunciranja osnova radničkog političkog pokreta i to iz redova same radničke partije. Pri ovom mislim na njegov govor iz veljače 1937. na konferenciji Radničke partije gdje je Anderson podvrgao kritici ne samo Staljina, nego i Marxa kao glavnog krivca i baze staljinističkog zastranjivanja.

On kaže: “Njegova teorija odraza, njegovo osporavanje nezavisnosti socijalnih pokreta bazirana je na njegovom moznizmu, njegova koncepcija realiteta koja se razvija u jednoj jedincatom nizu, pozicija koju možemo nazvati najvjerojatnije fanatičkim sektarijanizmom. S ovim ide teološka koncepcija neospornosti i nužnosti socijalizma koja je ukorijenjena na dogmi o “prirodi stvari.”

Na isti način je kod Andersona prošao i Lenjin i lenjinizam kao “djetinjasti optimizam” i “servilna doktrina” itd. Danas možemo reći, da je istina kako je period staljinizma bio period stagnacije u radničkom pokretu i da je staljinizam značio gubitak za mnoge, ali je također istina da je staljinizam značio prije svega gubitak za ruski narod.

Vrijeme Drugog svjetskog rata Anderson je dočekao sa uvjerenjem, da je narastanje nacizma u Europi kao i komunizma oličenog u pojavi Staljina samo krajnja konzekvenca jednog mišljenja kojeg je moguće pronaći već kod Hegela u njegovoj ideji apsolutne refleksije i mi se manje-više slažemo s ovakvim objekcijama, da je totalitarno mišljenje apsolutne refleksije u bitnom osnova svakog totalitarizma.

On kaže: ”Nema takve stvari kao sto je apsolutna totalnost.” i mi se uglavnom slažemo sa njegovim stavom, osim možda da u pitanju solidarnosti koju Anderson sa nepravom smješta u područje gdje se ispoljava apsolutna karakteristika totalizirajućeg mišljenja, jer solidarnost ili ono što on naziva solidarizam je osnovna struktura zajedništva i života u zajednici u kojoj svaka individua i pored svoje individualne slobode ima stanovita prava, ali i dužnosti spram zajednice ili države. Odustati od solidarnosti članova zajednice znači odustati od obitelji, grupe ili države, a to znači čitavog društva u ime apsurdne ishitrene ideje individualne slobode, jer ako država ili društvo nije taj apsolut, onda je svakako pojedinac, a to je podjednako limitirajuće i ograničavajuće mišljenje.

On kaže: “Empiricist, kritičar totalnosti također će biti kritičar socijalne totalnosti, solidarizma, on će također prepoznati, da je društvo također pluralističko, da je polje divergentnih tendencija i opet da nije više samodovoljno da je individua kroz što ona može gledati na društvo kao na zaštitu i podršku i ovo je mjesto otkud on može kritizirati Marxovski razvoj hegelijanizma – za neko vrijeme može biti doista moguće pronaći prototip apsolutnog u društvu, ali je doista drugačija materija tretirati društvo kao jedno apsolutno, dati njemu karakter totalnosti ili samodovoljnosti.”

Kasnija Andesonova aktivnost uglavnom se svodi na aktivnosti Univerziteta i dnevne obveze sa studentima, dok se filozofski više profilira u smislu jednog apstraktnog liberalnog personalizma. Čitav koncept empirijske znanosti koja tumači i obrazlaže socijalne procese i koja je oružje u borbi radničke klase u okviru kapitalističkih odnosa, zapravo je na neki način napušten. Tako se čini da je i osnovna ideja sa kojom se i krenulo u Glasgowu zapravo napuštena i prepuštena stihiji liberalne kritike.

Za dugo vremena Anderson je bio jedan od najznačajnijih osoba Sydneyskog Univerziteta i nešto tipično za Australiju je to, da je uzimajući možda previše osobno bio 1956. uključen u poznatu kontroverzu oko profesora Orra s Univerziteta Tasmanije za kojeg se govorilo, da je obeščastio jednu od svojih ženskih studentica. Tim povodom je govorio o nužnosti akademske slobode i autonomiji radije, nego o seksualnim skandalima i eto sada vidimo gdje je završio taj marksizam i kakve je on sve logičke forme zadobio. Međutim i kao takav, ovaj marksizam svakako zaslužuje svu našu pažnju. John je umro 6.7.1962.