Pred srpske i hrvatske čitatelje prilažem rad pod imenom „Osobitost realnog“. Taj rad je nastao na bazi predavanja koja sam imao na srpskom radiju u Adelaideu, na radio stanici ENA koja pripada grčkoj etničkoj zajednici u Južnoj Australiji i to od vremena početka veljače 2021. godine do danas.
Meni je bila čast, da sam imao prilike i srpskoj zajednici u Adelaideu i Australiji dati svoj mali doprinos i na taj način obogatiti srpski etnički radio sa temama iz australske filozofije. Tema je po svemu bila interesantna i srpskim sluštateljima i sluštateljima drugih etničkih skupina tim više što je nas ovdje u novoj domovini priličan broj pa se moglo osvjedočiti o temama vezanim za australsko duhovno podneblje, ali postoji i jedan moj unutrašnji interes prema pitanjima realizma i kako se tim pitanjima pristupalo sa vremena na vrijeme od vremena Hegela i Marxa do danas.
Kod nas je, a u i Srbiji i u Hrvatskoj postojalo jako puno diskusija o realizmu u umjetnosti. Govorilo se o realizmu Marxa i tendenciji u umjetničkom dijelu počevši od Engelsa, govorilo se i pisalo o realizmu Lukacsa, o socijalističkom realizmu i mi kao da smo nastojali prevladati svaki od ovih vidova realizma smatrajući to vulgarnom teorijom odraza. Kao što je poznato čitava je priča počela socijalističkim sloganom, da u umjetnosti treba vladati pravilo „subjektivnog odraza objektivne stvarnosti“.
Mnogi su kod nas nakon Drugog svjetskoga rata prihvaćali ovo pravilo kao vlastito, a onda su iz novih prilika ponukani novim odnosima i novom realnošću jugoslavenskog socijalizma od tog principa odustali, a neki su se njemu i suprotstavili smatrajući to vulgarnim ruskim dijamatom. Onda se govorilo o takvim ministrima u umjetnosti kao što su bili Berija ili Ždanov. Kod nas je ta diskusija počela relativno rano sa Krležinim referatom o socijalističkoj kulturi i socijalističkom realizmu na Ljubljanskom kongresu knjževnika 1952., dakle, neposredno nakon našeg sukoba sa Informbiroom 1948. i u tom referatu Krleža je iznosio neke manjkavosti socijalističkog realizma i što je to naš genuini put prema slobodnoj socijalističkoj kulturi pretpostavljajući značajne razlike između našeg i ruskog puta u socijalizam.
Ta diskusija danas, a tako se meni čini, nema više neko realno značenje, osim možda što pobuđuje interes povjesničara umjetnosti i filozofa, ali je ona uglavnom danas napuštena i zaboravljena. Veliko je pitanje koliko je Krleža u tom referatu uspio osporiti neke navode realistične literature i estetičkog realizma. Pri tom se smetnulo s uma, da u filozofiji 20. stoljeća postoje neke alternative teoriji realizma koja je bila njegovana u filozofiji dijalektičkog materijalizma.
Jedna alternativa svakako je bila filozofija Nicolaia Hartmanna koji je afirmirao načelo izlaganja životne istine u umjetničkom djelu posebno literarnom kao što je izlagao u svojoj „Estetici“, a druga alternativa ne manje značajna je i ova alternativa tzv. australskog realizma koji počinje negdje krajem '20.-tih godina prošlog stoljeća.
U Australiji je postojala jedna diskusija oko realizma koja je trajala desetljećima pa je malo čudno, da mi nemamo nikakvog pojma o njoj kao što nam nisu poznati njeni glavni protagonisti, najznačajniji australski filozofi i filozofkinje.
Da bi se maknuo ovaj nedostatak, ja sam se prihvatio dužnosti da pred srpske i hrvatske čitatelje donesem listu najznačajnijih protagonista tzv. australskog realizma koji je još uvek nazočan u velikom dijelu australske akademske filozofije kao i u australskoj politici i političkoj praksi. Tako se jednim dijelom otklanja nepravda koja je kod nas napravljena teoriji estetičkog realizma, ali i nepravda prema ukupnoj australskoj filozofiji koja nam je ostala totalna nepoznanica.