Situacija na prijelazu iz 19. na 20. stoljeće u Australiji je još uvijek bila u tradiciji Oxforda i Cambridgea, jer se ta tradicija kultivirala posebno u Sydneyu. Plodni škotski utjecaji doći će nešto kasnije: dvojica profesora od njih troje koji su bili utemeljitelji Univerziteta bili su polaznici Oxforda i Cambridgea. John Woolley, prvi direktor, bio je priznati klasicist koji je vjerovao, da je univerzitet prvo škola liberalnog i općeg znanja ili spoznaje, a drugo kako je kolekcija specijalnih škola koje obrazuju stručne profesije i profesionalce. Njegov nasljednik bio je Charles Badham jako priznati Grčki učenik također je dolazio s Oxforda. Tako je svakako klasični kurikulum privukao značajni dio studentske populacije.
Univerzitet se obnovio 1880. zahvaljujući zalaganju Sir Williama Manninga koji je bio Chancellor od 1878. do svoje smrti 1895. i filantropu John Henry Challis. On je bio uspješni trgovac i zemljoposjednik koji je svojim donacijama omogućio razvoj profesionalnih škola i utemeljenje nekoliko novih katedri uključujući i one mentalne i moralne filozofije. Predavatelj na ovoj katedri od svog utemeljenja 1890. do 1921. bio je Francis Anderson koji je bio učenik iz Glasgowa i eksponent Apsolutnog idealizma. Može se reći sada ovdje, da su mnogi Škoti pohađali ovaj univerzitet kao što je bila i čitava regimenta škotskih medicinara koji su bili vođeni Anderson Stuartom, profesorom psihologije i profesorom Wilsonom koji je bio profesor anatomije, obojica iz Edinburga, dok je Sir Normand MacLaurin bio rektor ili Chancellor od 1896. do 1914. MacCallum je bio pročelnik Fakulteta za umjetnost i 1924. nakon što je primio titulu „Sir“ prvi univerzitetski Vice Chancellor u punom zvanju. Njegov nasljednik je 1927. bio Robert S. Wallace koji je držao katedru engleskog jezika na Univerzitetu U Melbourneu.
Francis Anderson se rodio u Glasgowu i u dobi od 14 godina postao je đački učitelj. On je kasnije kompletirao svoju diplomu na univerzitetu u Glasgowu kojim je rukovodio Edward Caird gdje je pokazao zavidno znanje i interes za filozofske predmete pa je postao asistent profesora na tom odsjeku. On je također studirao teologiju pod utjecajem Cairdsovoga brata Johna koji je bio direktor tog fakulteta i učenik Hegela. On je došao prvi puta u Australiju 1886. kao student teologije kako bi pomogao Charlesu Strongu i njegovoj australskoj crkvi modernističkoj verziji Prezbiterijanske crkve.
Nakon što je kompletirao svoje obveze sa Strongom u Melbourneu, on je došao u Sydney kako bi održao neka predavanja iz moderne filozofije i u prosincu je bio postavljen za predavatelja logike i mentalne filozofije. On je bio jako popularan predavatelj i studenti su snažno podržavali njegovu molbu za njegovu novu katedru koju je uspješno dobio 1890.
Kao profesor svećenik Anderson je bio jako atraktivan za publiku, elokventan i inspirativan, ali je bio izvan interesa da postane autoritet u bilo kojem polju filozofije. On nije napisao većih radova iz filozofije, jer je vidio sebe kao „jednog od velike vojske običnih ljudi čiji rad i djelovanje i mišljenje i napredak nekolicine postaje zajedničko i permanentno vlasništvo mnogih“.
Henry Laurie iz Melbournea bio je mnogo ozbiljniji praktičar škotskog idealizma i intuitivnog realizma koji je pokušao uključiti kantijanski idealizam u filozofiju škotskog zdravog razuma. Zajedno sa William Mitchellom u Adelaideu ova tri škotska profesora osigurala su trijumf idealizma u Australiji i australskim univerzitetima na prijelazu stoljeća. Filozofija nije više bila toliko bliska literaturi ili znanosti koliko je pokušala obraniti liberalno kršćanstvo i njegovu ortodoksnu doktrinu s idealističkim i metafizičkim pretpostavkama.
Francis Anderson se interesirao za socijalne, religiozne i etičke probleme i pitanja. On je kritizirao stari liberalizam, da je limitiran sa mnoštvom predrasuda, da je individualistički i posebnu pažnju je posvećivao svojim studentima u smislu jednog šireg socijalnog osjećaja za socijalnu odgovornost za siromašne među njima. On je bio involviran u Radničku obrazovnu asocijaciju zalažući se za što šire obrazovanje žena kao što je podržavao osnivanje univerziteta u Woolloomooloo, jer je smatrao kako je Australija nova zemlja i u neku ruku napredan socijalni laboratorij pa se onda zalagao i za ozbiljan studij sociologije i socijalnih znanosti na univerzitetima, pretpostavljajući američke prethodnike britanskim, ali on nije osnovao katedru sociologije, jer je njegovo područje u kojem je ostvario zapažene rezultate radije bilo područje psihologije i obrazovanja gdje je utemeljio katedre na univerzitetu. On je odbacio sistem đačkih učitelja koje je smatrao ograničenim i zalagao se za mnogo slobodnije uvjete za obrazovanje i edukaciju školskih učitelja na Učiteljskom koledžu i na univerzitetu. Zajedno sa Alexsanderom Mackiem postigao je značajan uspjeh nakon kraljevske komisije iz 1902. kad je imenovan Peter Board kao direktor za obrazovanje 1905. On se zalagao za novo obrazovanje koje je podržavalo đačku inicijativu, imaginaciju i slobodu kritike radije, nego memoriranje, prisilno učenje ili drill. Njegova vlastita praksa koja je podržavala pitanja učenika tijekom lekcija bila je najvjernija demonstracija njegove teorije. Prema jednom njegovom studentu stoji:
„Anderson je, u vrijeme mojih školskih dana u Sydneyu, bio prvi i jedini koji je podržavao i ohrabrivao u predavaonici pitanja i diskusije koje su slijedile. Anderson bi nam diktirao nekoliko rečenica vrlo sporo, a onda bi počeo šetati između nas elaborirajući njegove intencije, postavljajući pitanja svima nama, ohrabrujući naše odgovore i pokušavajući što više nas uključiti u diskusiju. Koliko je mnogo generacija studenata bilo u njegovoj predavaonici, uperenog pogleda prema Tornju i nakon čega bi slijedilo osvježenje nakon jutarnjih bilješki sa drugih predavanja.“
On je bio, dakle, kršćanski nekonformist koji je unaprijedio sve religiozne denominacije. Tijekom Prvog svjetskog rata on je postao strastveni član Lige nacija, a 1936. dobio je plemićku titulu za svoju službu obrazovanju.
Dakle, Francis Anderson je rođenjem, kao što smo već rekli, iz Glasgowa kao sin zanatlije. Postao je učiteljem sa svojih 14 godina i to je iskustvo svakako igralo značajnu ulogu u profiliranju njegovih teoretskih stajališta. Diplomirao je u Glasgowu 1883. On je također dobio nagradu za grčku literaturu zahvaljujući kojoj je pored svega ostalog postao asistent mentalne filozofije, ali je istovremeno studirao i teologiju sa namjerom, da postane ministrant. Kao što smo već rekli, on je došao u Melbourne kako bi pomogao Charlesu Strongu u njegovoj australskoj crkvi, ali se nije vratio u Škotsku kako je početno zamislio, nego je postao profesor logike i mentalne filozofije na Univerzitetu u Sydneyu i bio je prvi profesor ovih predmeta od početka 1890. Tu je poziciju imao do kraja 1921. kad je umirovljen i kad je postao profesor emeritus. Dao je nekoliko jako važnih priloga 1895. rad „Politika i obrazovanje“, a 1901. na konferenciji učitelja rad „Javni školski sistem u NSW“ gdje je otvoreno govorio o ‘’defektima, limitima i potrebama postojećeg sistema obrazovanja. Kasnije je komisija iz 1902. priznala ova nastojanja pa je sistem učitelja djece napušten, a obrazovanje nastavnika rekonstruirano. Trinaest godina kasnije Anderson je bio sposoban dati izvještaj o značajnom poboljšanju državnog obrazovanja u NSW. 1907. on je bio aktivni član australsko-azijske asocijacije za napredak znanosti čija se konferencija održala u Adelaideu i tu je dao svoj doprinos radom „Liberalizam i socijalizam“, a njegov rad „Sociologija u Australiji“ kojeg je izgovorio u Sydneyu 1911. i diskusija koja je slijedila nakon izlaganja drži se danas utemeljenjem sociologije u Australiji.
Bio je urednik australsko-azijskog žurnala za psihologiju i filozofiju od 1923. do 1926., a bio je i aktivni član kao što smo već rekli Radničke obrazovne asocijacije, a kasnije i Lige nacija. Umro je 24.6.1941. u dobi od 83 godine.
Njega je naslijedio 1922. Bernard Muscio koji je otišao na školovanje u Englesku nakon što je diplomirao u Sydneyu. Na Cambridgeu se susreo sa radovima Russella B. i G.E Moora pa je počeo s ozbiljnim pitanjima idealizma. On je također bio prijatelj Wittgensteina i napisao je značajan prikaz Wittgensteinovog Taractatus Logico Philosophicus u prvim brojevima australsko-azijsko žurnala za psihologiju i filozofiju. Kad se vratio u Sydney postao je profesor na Andersonovom odsjeku i tu je publicirao pionirski rad o industrijskoj psihologiji. On je imao namjeru taj odsjek više približiti novom realizmu, ali je rano umro 1926. od srčane bolesti u dobi od 39 godina. Na to mjesto je 1927. došao John Anderson.
Na početku 20. stoljeća Sydney je bio sa populacijom negdje oko milijun stanovnika, gotovo polovina od ukupnog broja NSW. On je bio australski najstariji i nakon depresije iz 1890. najveći grad. Njegov prosperitet bio je uvijek u svezi sa prekomorskom trgovinom i izvozom ruralnih proizvoda, pamuka, žita i minerala. Zato se može reći, da su upravo trgovci i njihovi pravnici dominirali gradom u 19. stoljeću. Zanatstvo i industrija se razvijala sporo tako da je radna snaga „from the Rocks“ i drugih suburbs radničke klase uglavnom regrutirala kao nestručan rad na dokovima i malim radionicama i tvornicama. Nagli razvoj se dogodio '80.-tih 19. stoljeća i opet '20.-tih godina prošlog stoljeća s razvojem prometa rijekama i morem, tramvajskim sistemom i željeznicama. Spektakularne građevine i rapidna podjela na zapadne i jugozapadne dijelove grada stvorila je ozbiljne stambene probleme kao što su bili zapušteni odvodni kanali, nedostatak kanalizacije što je rezultiralo sa mnogo zdravstvenih problema visokom stopom smrtnosti kod dojenčadi, zaraznim bolestima, a ponekad čak i kugom. Znači, situacija na prijelazu stoljeća nije baš bila sjajna.
Što se univerziteta tiče, odsjeci su bili mali, učitelji su vladali općim znanjem radije, nego što su bili specijalizirani, a profesori su bili nalik bogovima u njihovom autoritetu. Predavanja su bila zapravo instrukcije, da bi studenti prošli na ispitima, nije bilo tutorial nastave i samo je manji dio studenata dobivao nešto više specijaliziranog znanja i individualne pažnje. Mnogi bi se dakle mogli složiti sa stajalištem Johna Henryja Newmana, da je univerzitet bio u bitnom školska institucija za ‘’difuziju i proširenje spoznaje’’, nego što je bilo napredna institucija, jer su istraživanja bila na primjer od mnogo manjeg značenja, nego što je bila sama nastava.
Pola studenata Art fakulteta bilo je u part time pohađajući nastavu noću. Takse su bile velike i nedostupne mnogima iz radničkih klasa. Takozvane talentirane elite imale su na stotine stipendija i stotine priredbi koje su studente oslobađale taksi, ali su mnogi zavisili od pobjede na Education Department studentship. Art fakulteti su imali neproporcionalno visoki stupanj ženskih studentica i mnoge su se opredijelile za nastavnička zvanja. Sindikat je opet bio muški posjed sa velikom i snažnom debatnom tradicijom. U svakom slučaju situacija na prijelazu stoljeća nije bila bas sjajna.
Post je objavljen 27.02.2021. u 16:27 sati.