8 malih pričica o ZET-u - 7.
7.
A bijaše opet jedan, koji mi je pričao kako se "zacop’o".
"Naime…’’, veli on,’’… ja sam imao ženu i malo dijete, a onda sam cijeli dan vozio autobus.
Živimo u malom stanu, jednosobni, zapravo, kako bih ti rekao, garsonjera.
I sretnem ja jednu mačku, dobar komad pa malo pomalo ja se stupim u intimne odnose sa njom i zacopam se! I nikako kući nisam dolazio, nego sam samo vozio autobus i bio sa tom ženskom.
Bio sam se strašno zacopao, a ženi je bilo jako teško, a ni meni nije bilo lako pa sam tako nekako izgledao zapušten, nisam se brijao. Ja sam u to vrijeme htio napustiti i ženu i dijete.’’
‘’A žena?!’’ – pitam ga.
On nastavi:
‘’A ona bi došla na polaznu stanicu pa bi me čekala i dugo bi me čekala, a nekada bi došla sa malom i ja sam pravo bio u krizi pa se odlučim vratiti, a danas - ja ne mogu vjerovati, da sam bio toliko glup. Što ti kažeš na to?!"
Dakle, ZET je kao hrvatsko drustvo - sa mnogima možeš, a sa nekima ne možeš nikako.
odlomak iz knjige "POVIJESNA LUTANJA"
ISBN 978-953-8054-72-3
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic27.php
8 malih pričica o ZET-u - 6.
slika www.kroativ.net
6.
A opet bijaše jedan vozač autobusa sa kojim sam ja, dok je vozio, pričao o Srbima i srpskoj politici pa mu ja jednom kažem:
"Je li ti znaš onoga pisca Ćosića?"
"A čuo sam nešto o njemu."
"E, ja sam polemizirao s njim. Znaš, on je napisao jedan roman, veliki roman pod naslovom ‘’Daleko je sunce.."
I taman što htjedoh nastaviti kada on reče:
"A daleko je njima i sunce i mjesec."
A ja se nasmijem pa okrenem na drugu temu.
odlomak iz knjige "POVIJESNA LUTANJA"
ISBN 978-953-8054-72-3
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic27.php
8 malih pričica o ZET-u - 5.
slika Kraljev Vrh Sljeme: www.zagorjepublic.com
5.
Jedan, također, jako lijepi primjer bio je jedan mladi vozač autobusa sa kojim sam se vremenom jako sprijateljio.
Zaboravio sam njegovo ime, ali je to prijateljstvo postalo takve naravi, da smo se zajedno posjećivali u kući.
On je bio od imućnih roditelja pa bih navratio do njega i mi bismo obilazili lokale u Kraljevom Vrhu.
Inače je imao namjeru otići iz zemlje kao gastajbajter, možda u Njemačku ili Švedsku.
Sa druge strane, ja sam imao sve koncesije od njega, jer nikada nisam platio kartu, a često sam i prevozio neke stvari, koje nikako nisu smjele ići u autobus.
Prema tome, ZET je kao i hrvatsko društvo: ima jako mnogo jako dragih ljudi, ali ima isto tako i neugodnih ljudi.
odlomak iz knjige "POVIJESNA LUTANJA"
ISBN 978-953-8054-72-3
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic27.php
8 malih pričica o ZET-u - 4.
4.
Kako je bilo u priči br. 3, Sličan događaj dogodio se u Bistri.
Ušao sam u autobus, ali bez karte i čekao da isti krene, međutim, naišao sam na jednog vozača za kojeg je, također, bilo poznato, da jako voli gnjaviti ljude.
I ja se stanem prepirati sa njim, a on stane i postajao je sve nasilniji pa ja u autobusu pružim otpor, a on kada vidje, da sa mnom nije lako, uhvati se desnom rukom ispod lijevog pazuha svoje jakne i ja vidjeh futrolu za držanje pištolja i pištolj kojeg on izvuče na mene.
Nisam htio onda nastavljati borbu, jer nisam znao kamo će nas to odvesti pa se malčice saberem i izađem iz autobusa.
On je samo trebao povući kokot na pištolju i ja bih bio pokojni, ali nije.
Znate zašto?
Zato, jer je bio kukavica, koji nije vjerovao u ono što radi za Hrvatsku, nego je vjerovao samo u materijalne probitke, koje je donosio hrvatski rat.
odlomak iz knjige "POVIJESNA LUTANJA"
ISBN 978-953-8054-72-3
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic27.php
8 malih pričica o ZET-u - 3.
3.
A bio je jedan slučaj sa jednim vozačem autobusa kojeg su svi putnici poznavali po njegovoj zajedljivoj naravi.
On bi tako zatvorio sva vrata autobusa pa bi stao provjeravati tko ima karte.
Mnogi ljudi u ratnim uvjetima nisu imali karte i ja sam bio jedan od njih i tako dođe on do mene i nakon nekog vremena nastane između nas prepiranje te ja konačno odlučim izaći iz autobusa, ali on izađe za mnom pa stane larmati, gnjaviti i cerekati se blesavo pa na koncu stane u gard, stisne šake i stane me ‘’šaketati’’ pred svima iz autobusa koji su to sve iznnenađeno promatrali i ja ustuknem, opsujem budali, da je idiot pa se povučem, da sačekam sljedeći autobus.
No, onda sam odlučio krenuti do Zaprešića, a od Zaprešića ću stopirati, jer bijah bez novaca i, doista, dođem do Ivanca pa u Ivancu stanem stopirati i stane mi neki čovjek, koji je baš išao do Stubice.
I tako stignem do Bistre, kad tamo onaj autobus iz kojeg me vozač izbacio šakama u bradu i lice pa isto tako baš taj vozač koji, kada vidje da ja izlazim iz osobnog auta, hitro u strahu iskoči sa svoga sjedišta pa otrči do restorana.
Eto, takvi su to heroji koji, dok su sa svojim jaranima, onda imaju veliku hrabrost, jer razmišljaju kao stoka, ali kada su nasamo oči u oči, onda su manji od makova zrna.
Međutim, ja sam imao i neke stisfakcije, a jedna jako važna satisfakcija bila je ta, da su lokalni mještani koji su bili očevici, danima pričali kako je jedan vozač ZETa istukao "Doktora", jer sam bio poznat kao "doktor" psihijatrijske bolnice Vrapče, a onda bi mi neki susjedi rekli:
"G’sn Zlatan, kak se to meni niste javili, ja bih vam dal pistolu."
odlomak iz knjige "POVIJESNA LUTANJA"
ISBN 978-953-8054-72-3
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic27.php
8 malih pričica o ZET-u - 2.
2.
A bio je jedan slučaj vozača autobusa na lokalnoj relaciji izmedu Splita i Omiša. Naime, to ljeto moja žena Alica radila je u jednom restoranu u Omišu, a ja sam imao taj dan namjeru, da je posjetim.
Bio sam preplanuo od sunca i doista bijah taman, ali je sva moja odjeća kao i moja zobnica iz dalmatinske zagore bile bijele: bijela košulja, bijele hlače, bijele tenisice, svijetli okvir naočala i bijela zobnica sa crvenim ornamentima.
I uđem ja u autobus prepun putnika, ali zavraga do vozača i on krene pa kad smo se malo udaljili od Splita, to on stane zbijati glupe primjedbe na račun moga izgleda: "A jesi li ti Ciganin?"
I meni je bilo jako krivo, bio sam jako uvrijeđen, dok su se ljudi samo osmjehivali, jer sam crn kao Crnac.
A onda sam pomislio, da ga možda sačekam do posljednje stanice pa da ga onda, kada je sam, dobro izbubam, međutim, predomislio sam se, jer sa budalom nisam htio imati posla pa tako ja izađem na rivi u Omišu.
odlomak iz knjige "POVIJESNA LUTANJA"
ISBN 978-953-8054-72-3
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic27.php
8 malih pričica o ZET-u - 1.
1.
Ja sam u svojoj karijeri putnika gradskog prometa susretao jako mnogo vozača autobusa. Mnogi od njih bili su ugodni ljudi i ljudi, koji su mogli razumjeti nedaće putnika u doba rata. Međutim, bilo je također i neugodnih osoba, koji su se svađali sa putnicima. Ovom zgodom ću opisati samo neke slučajeve, a počet ću sa jednim jako lijepim događajem.
Bilo je rano proljeće u ratnom vremenu kad sam se zaputio oko 7 sati navečer prema Gornjoj Bistri uobičajenim autobusom.
Kako sam imao naviku razgovaerati sa vozačima, to sam i ovog puta učinio sa jednim vozačem, koji je doista bio divan čovjek.
Kako je bilo proljeće, to sam imao namjere početi sa radovima na svojoj kući.
Jedan od tih radova bilo je premazivanje zaštitnim uljem fasade moje drvene kuće ili bolje rečeno, drvenog dijela moje kuće, jer je moja kuća bila od dva dijela, drvenog i betonskog.
Za taj veliki rad bilo mi je potrebno strojno ulje, kako je i inače bila praksa kod naših ljudi kad su htjeli farbati drvene hiže i ja sam to ulje, čitavih 50 litara, pronašao kod jednog automehaničara, koji mi je dao pun kanister zabadava, samo da ga oslobodim tereta. Bila je riječ o izgorenom automobilskom ulju, kojeg je on skupljao popravljajući automobile.
I tako, uputimo se mi sa Črnomerca i stanemo pričati o koječemu pa pored ostalog i o mojim namjerama, da farbam fasadu drvene hiže i da baš sada idem po ulje kod automehaničara.
I tako, ja sam pričao, a on je vozio do Vrapča gdje je bilo moje odredište, odnosno, odredište automehaničar, a ja sam onda mislio slijedećim autobusom nastaviti prema Bistri, ali me on prekine pa veli:
"Hajde, skokni, uzmi to ulje, a ja ću te pričekati na stanici. Putnici mogu pričekati možda kojih 5 do 10 minuta, a ja ću to vrijeme nadoknaditi."
I ja bijah silno iznenađen pa ga zapitam: "Stvarno?" i kada on potvrdi, odem trčeći preko ceste, uzmem kanister ulja pa onda teško vukući uvučem se u autobus prepun putnika.
Nitko od njih nije znao zašto je autobus stajao na toj stanici u Vrapču možda kojih 6 ili 7 minuta i tako sam se osvjedočio, da u ZETu ima jako dobrih ljudi.
odlomak iz knjige "POVIJESNA LUTANJA"
ISBN 978-953-8054-72-3
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic27.php
ČUDO JE KOLIKO JE KRVI MEĐU RUSIMA - ANASTAZIJA NIKOLAJEVNA ROMANOVA
Anastazija je bila najmlađa kćerka ruskog cara Nikolaja II i carice Alexandre Fjodorovne, ubijena je zajedno sa cijelom svom obitelji od članova ruske Čeke, boljševičke tajne policije 17.7.1918. Masovna grobnica pored Jekaterinburga sadrži posmrtne ostatke cara, njegove žene i troje njegove djece. Takvi su nalazi bili 1991. godine, dok su posmrtni ostaci carevića Alexeja I njegove sestre Anastazije ili njene sestre Marije otkriveni 2007. godine.
Postojale su glasine, da je Anastazija uspjela izbjeći pokolj, medutim su istraživanja pokazala kako je ona zajedno sa svojom imperijalnom obitelji ubijena 1918. godine.
Nekoliko se žena lažno predstavljalo da su baš one preživjela Anastazija. Najpoznatiji je slučaj tako slučaj Anne Anderson, ali su istraživanja nakon njene smrti pokazala kako ona ne pripada imperijalnoj porodici Romanovih.
Lenjin je znao, da je cijela obitelji Romanovih ubijena. On, Sverdlov i Trocki su diskutirali ovo pitanje nekoliko puta. Nije bilo previše komplicirano zaključiti, da ruski imperator mora biti likvidiran – tako su mislili boljševici. Oni nisu mogli staviti revoluciju u pitanje sa toliko mnogo rojalista koji su im radili o glavi.
“Lenjinove motive nije bilo teško razumjeti. Njegov stariji brat Alexandar pokušao je izvršiti atentat na imperatora Romanova i zbog toga je bio obješen. Kao što se može vidjeti Lenjin je jako poštivao Sergeia Nečajeva revolucionara koji je okončao kao lud u zatvoru.
Bonč-Bruevič rekao je Lenjinu: Ljudi su kompletno zaboravili, da je Nečajev posjedovao specijalni talent kao organizator, jednu sposobnost da uspostavi određenu vještinu ilegalnim radom. Dovoljno je pozvati se na precizan odgovor kojega je dao u jednom od svojih pamfleta o ovom pitanju: “Tko bi trebao biti ubijen od carske obitelji?” i on je bio: “Cijelu ekteniju” Dakle, tko bi trebao biti ubijen? Cijela Kuća Romanovih kao što čitatelj može razumjeti. To je bilo doista čisto genijalno” (Volkogonov, Lenin, str. 208).
Sve do nedavno, sve što je bilo napisano o kraju Romanovih, publicirano je izvan Rusije. Ovaj predmet je bio tabu tema kao i mnoge druge zgode vezane za Lenjina i revolucionarno djelovanje boljševika. Svi dokumenti, koji su bili u nekoj relaciji prema pitanjima egzekucije cara i carske obitelji, držani su u strogoj tajnosti i bili su posve nedostupni. Indirektne evidencije pokazuju, da je naređenje o egzekuciji carske obitelji bio verbalno dat od strane Lenjina i Sverdlova. Ovaj objekt eksterminacije cijele Kuće Romanovih koincidirao je sa simultanim ubojstvima drugih članova obitelji od kojih su svi ubijeni u Alapaevsku, stotinu milja dalje od Jekaterinburga.
Eksterminacija carske obitelji simbolizirala je tragediju jedne velike nacije i jednog velikog naroda koji je sada srljao u klasnu mržnju i netrpeljivost. Tragedija koja se dogodila u Kući Ipatijevih predstavljala je jednu epizodu krvavog građanskog rata u Rusiji zajedno sa hipokrizijom boljševičke propagande, okrutnostima režima i prijetvornošću njegovih lidera. Ubojstva u Jekaterinburgu pokazuju jednu nesposobnost boljševika, da se nose sa problemima bez da koriste instrumente sile, nasilja ili državnog terora.
Poslije događaja od srpnja 1918. godine režim je uspostavio strogu cenzuru svega što je bilo povezano sa ubojstvom Romanovih. Partija nije mogla dozvoliti, da slučaj oko Romanovih postane predmetom povijesnog interesa i bila je prilično ljubomorna zbog toga. U srpnju 1975. godine Juri Andropov, kao upravitelj KGB, predstavio je papir Politbirou u kojem se nalazio stav o “Uklanjanju kuće Ipatijevih”, mjestu gdje je počinjen zločin. Upravo zato, jer je ovo mjesto počelo pobuđivati znatnu pažnju i stranih i domaćih ljudi. Ovu odluku KGB i Andropovljev prijedlog priznao je Centalni Komitet pa je naređeno rušenje te kuće “kao dijela planiran rekonstrukcije grada”. Boris Jeljcin, koji je tada bio regionalni partijski sekretar, izveo je ovu naredbu sa punom ekspeditivnošću.
Anastazija Romanova je u to vrijeme imala 17 godina i ja osobno mislim, da je jedna velika sramota na ruskom boljševizmu egzekucija tih ljudi bez obzira na opise te egzekucije kao jako važne političke činjenice, jer boljševici su bili u strahu, da se ne ponovi mogućnost, da monarhisti ponove scene povratka Bijelih snaga kao što su, također, bili odlučni natjerati populaciju, da vjeruje kako je restauracija monarhije, zapravo, nemoguća.
Istraživanja, koja su poduzeta nakon 2000. godine, pokazuju kako je cijela obitelj Romanovih ubijena uključujući i Anastaziju. Roditelji i petoro djece tako su završili svoj život, a 80 godina kasnije Anastazija i njeni roditelji su kanonizirani kao nositelji ljubavi od strane ruske Pravoslavne crkve, a od iste crkve su 1981. godine kanonizirani kao sveti mučenici.
Tijela cara Nikoja II, carice Alexandre i njihove tri kćerke konačno su sahranjeni u crkvi Svete Katarine katedrale svetog Petra i Pavla u Petrogradu 1998. godine, dakle, točno 80 godina nakon umorstva.
odlomak iz knjige "RUSKA ZORA"
ISBN 978-953-8100-43-7
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic31.php
JEDNA PRIČICA O ZLATU I NAUTICI
Ne može se reći, da su današnji zlatari isto kao i oni nekadašnji i općenito bi se moglo reći, da se čitava zlatarska struka srozala na niske grane i da je svakim danom sve gore i gore, ali to nije slučaj samo sa ovim zlatarskim zanatom.
To je slučaj sa gotovo svim današnjim zanatima, da se struka srozala na način kako više nije prepoznatljiva u svojoj prirodi i svojim karakteristikama.
Najbolju ilustraciju o tome srozavanju struke imamo u slučaju pomorskog kapetana sa kruzera ''Costa Concordie'', koji je svojom neodgovornošću i neznanjem prvo nasukao brod i tako doveo stotine ljudi u pogibeljnu situaciju, a onda pobjegao sa komandnog mosta pod izgovorom, da je učinio sve što je mogao, a sada da je vrijeme da spasi svoju glavu.
Nekada su kapetani tonuli sa svojim brodom, a danas kapetani prvi bježe sa nastradalih brodova, a ostali kako se snađu.
Zato što je nekada zapovijedati brodom značilo imati odgovornost za posadu, za cargo, zato što je tako kapetan prehranjivao sebe i svoju obitelj, zato jer je svojim rangom uživao socijalni ugled i privilegije i konačno, zato jer je brod unekoliko bio njegova kuća, njegovo bogatstvo, njegova čast i konačno njegova ljubav sa kojom on tone i pogiba kao pravi muškarac.
Jer biti muškarcem, značilo je pristati na odgovornost i u nesretnom slučaju na pogibelj ali časno i pošteno.
Zato nije čudna naša Ruža vjetrova: Težak, Gorak Lebac Svakom Onom Ludom, Poštenom Mornaru, Tramontana, Grego, Levanat, Široko, Oštro,Lebić, Ponente i Maestral!!!!!!!!!
To je značio nekadašnji kodeks časti u nautici.
Isto tako nekada biti zlatarom značilo je biti upućen u sve tajne tog zanata kao i u tajne državnog trezora, trgovine, geografije, vojne vještine.
Danas je stanje stvari sasvim drugačije: odem ja do jednog zlatara u Adelaideu pa zapitam ima li lijepih vjenčanih prstena. ''Ima'' veli on , ''…evo pogledajte kako su lijepi…'' pa mi pokaže cijelu kutiju punu zlatnih prstenova.
I kada se ja raspitam kolika je cijena, a ona bijaše 400 australskih dolara, pristanem pa zadovoljan odem doma, ali nakon nekih par dana sjednem u teretani za neki teški stroj za dizanje utega, a kako bijah sa tim prstenom to se dogodi, da se on stao ribati o teški metal i pogledam slučano taj prsten i primjetim kako se sa njega skinuo površinski zlatni pokrov, odnosno, primijetim, da je meni zlatar prodao pozlaćeni srebrni prsten.
I da stvar izgleda što uvjerljivije, na tom prstenu je bio utisnut žig sa brojem 925 - tobože je njegova vrijednost u karatima veća od 20 karata, ali je zlatar i u tome bio nevješt, jer postoje brojevi 900 za 21 karat, 916 za 22 karata, 986 za 23 karata i 999 za 24 karata zlata.
I tako se, dakle, ispostavi, da ja platih 400 dolara za pozlaćeni srebrni prsten, koji bi se mogao u Gradu prodati kao bižuterija.
Danas taj prsten držim u svojoj kutiji za dragulje (kojih nemam mnogo), da me podsjeća na propadanje naših zanata kao i na propadanje moje nautike, jer to ti dođe na isto!
odlomak iz knjige RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php
objavljeno 24.04.2012. na portalu Magicus:
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=79774
IZ NOĆNOG ŽIVOTA ADELAIDEA
noću
danju
Zapravo, kada malo bolje pogledate, Adelaide je neobično živ grad, iako živi kao selendra na rubu australske pustinje, ipak se u njemu odvija neobično bogat i raznovrsan noćni život.
Mnoštvo noćnih klubova, pubova i javnih kuća daje ovom gradu neobičan kolorit i, ukoliko niste vični tome životu, onda je moguće, da zapadnete u nebrojene neugodne situacije koje mogu totalno kompromitirati vašu osobu kao i čitavu vasu familiju.
Pokušat ću poštovanim čitateljima to ilustrirati jednim primjerom, koji se meni dogodio prije možda nekih dvije ili tri godine dana.
Ja živim u Campbelltownu, u jednom dijelu grada Adelaidea, koji je naseljen gotovo isključivo Talijanima. Razlog tome leži u činjenici, da ima i hrvatskih obitelji, koje tu žive, a jedna od njih mi je i poreporučila ovaj dio grada.
I ja sam, evo, već skoro 9 ili 10 godina stanar ovoga dijela grada, koji je uza sve teškoće i barijere jezične naravi ostvario jako lijep kontakt i suživot sa talijanskom migracijom, sve do nedavno i to prije svega zahvaljujući beskrupuloznosti i bezobraštini nekih vrlo utjecajnih britanskih ljudi.
Bijaše negdje oko 9 ili 10 sati navečer kada ostadoh bez cigareta pa odem do obližnje benzinske stanice, da kupim duhana, ali ima jedna čistina na tom putu, možda kojih dvadesetak ili tridesetak koračaja, koja je zapravo parkiralište obližnjih dućana.
Bijaše pusto i sve posve mirno, jer ovaj grad živi kao i kokošinjac pa ljudi odlaze na spavanje već prilično rano i ne prođem nekih desetak koračaja, kada me susretne jedan mladić na malom biciklu pa me stane zadirkivati:
"Hoćeš li da ti popusim k....? Ja znam, da si ti već dugo bez žene pa ti ja mogu popušit’ k...".
A meni na te njegove riječi bijaše posve neugodno, jer nije u mojoj prirodi takva bezobraština pa se postidih i odem kući sa neugodnim osjećanjima, ali mi vrag nedade mira pa nazovem telefonom svoga prijatelja Agima u Melbourne pa mu ispričam cijelu priču.
A veli on meni:
"E, moj drugar, da si mu dao da ti popuši k...., on ti bi ga vjerojatno odgrizao - takvi su to ljudi."
Jer je moj prijatelj Agim jako dobro poznavao noćni život i život na rubu australskog društva, iako bijaše obiteljskim čovjekom, ali je bio zainteresiran za ono što se ovdje zove british subject sa kojim nikada ne znate na čemu ste i koji se uglavnom beskrupulozno odnosi prema strancima i onima, koje ne mogu veslati kako to njima paše, jer to je british subjectu najgore - da im dokazujete da niste sisali vesla od jučer i da vas ne mogu tako lako žedna prevesti preko vode.
Mnoge stvari u Australiji, koje se dogode, uglavnom se dogode iz nezajažljive potrebe Britanaca, da dokazuju kako su bolji, a, zapravo, uopće nisu.
Tako taj dečko nije popušio moj ...., a ja sam saznao kako to izgleda kada djeluje adelaidska policija kao što sam saznao, koje je to zakonodavstvo, koje se uči na njihovim pravim studijima.
Eto toliko za sada iz Adelaidea!
odlomak iz knjige RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php
objavljeno 7.6.2012. na portalu Magicus:
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=81535
KOSTA SPAIĆ, PO TKO ZNA KOJI PUT
Čitam danas u Večernjem listu o obilježavanju 40-godišnjice Spaićevoga “Kiklopa”. Nema nikakve sumnje, da je taj Kosta Spaić bio veliki redatelj, možda ne tako veliki kao što ga prikazuju neki danas, ali je bio veliki naš redatelj. On nije samo radio kod nas, nego je kao gajstajbajter radio i vani i po tome je bio čuven, ali je bio čuven i po svom srebrnome Jaguaru za kojega Mani Gotovac kaže, a je bio “njegov kriterij”.
Međutim, bio je čuven i po još jednoj stvari, a to je da je bio dugogodišnji član Centralnog komiteta Hrvatske i tu se proslavio mišljenjem (a to je sredina ’80.- tih godina), da se kod nas restaurirao kapital odnos i da narod treba upozoriti na tu činjenicu, A budući je njemu bilo silno stalo do socijalizma, smatrao je kako je zadatak socijalističkih snaga upravo borba, fundamentalna borba protiv svakoga kapitalističkog zastranjivanja i ja sada vas pitam, kakve veze ima ta njegova ideologija sa njegovim srebrnim Jaguarom?!
Kao da je riječ o ljudima koji nisu sasvim pouzdano znali što govore niti što rade, nego kao da je riječ o ljudima koji pijani šeću palubom broda vjerujući, da im nevera ništa ne može. To su ljudi koji su jedno govorili, drugo radili, treće mislili pa onda nije čudno, da Rade Šerbedžija ima toliko visoko mišljenje, jer je i jednog i drugog zanimala samo komercijalna strana posla prema formuli koju je iznio jedan američki banker: “samo ono što je komercijalno jest i moralno”. Uostalom osvjedočimo se ovim tekstom koji je objavljen u Večernjem istu:
“Dok Rade Šerbedžija govori ono slavno kiklopovsko: “Ja sam čovjek začet u sljepilu strasti..., imam i dva oka da gledam mučenje i dva uha da slušam jecanje...”, jasno je, da je danas neko novo vrijeme. Melkiorova je glava sijeda, nije na sceni HNK Zagreb... Svima nam prijete neki sasvim novi Kiklopi, a opet, taj nezaboravni citat odnio nas je 40 godina u prošlost, ravno u Marinkovićeva “Kiklopa”, u režiji Koste Spaića, jednu od najboljih predstava koja je ikad nastala pod dostojanstvenom kupolom ovog kazališta.
Uštimani orkestar
Sjećanje na nju i velikog hrvatskog, ali i europskog, redatelja bila je tema jučerašnjeg kolokvija koji je priredio Ivica Buljan, ravnatelj Drame HNK Zagreb, a na kojem su govorili: akademik Zvonimir Mrkonjić, akademik Boris Senker, Mani Gotovac, dramaturginje Sanja Ivić i Mira Muhoberac te dva Spaićeva Melkiora: Rade Šerbedžija i Dragan Despot. Najavljenim govornicima iz publike se pridružio pjesnik i glumac Enes Kišević, koji je govoreći o prof. Spaiću pročitao sonet koji mu je napisao, sonet naslovljen “Uvjerljivost”, koji počinje stihom: “Gluma je u biti vrlo jednostavna...”
Svi govornici, počevši od Ivice Buljana koji je Spaića nazvao velikanom uma i velikanom umjetnosti, isticali su: način na koji je redatelj radio s glumcima, način na koji ih je volio. Mani Gotovac njegovu je metodu sažela u pet točaka Spaićeva teatarskog svjetonazora. One glase: uvijek pitajte zašto, čuvajte dostojanstvo kazališnog čina, glumac je u središtu teatra i života, predstava je uštimani orkestar u kojem je svaki glumac prva violina i bez nacionalne drame nema hrvatskog glumišta.
Dragan Despot sjetio se svoje prve godine glume na ADU:
– Mi studenti stajali smo oko srebrnog jaguara. Bila je 1977., a u kazalištu “Kiklop”. Gledao sam ga 50 ili 60 puta i kada me profesor Spaić pozvao da uskočim u ulogu, to sam napravio bez ijedne probe.
Stvar pristojnosti
Despot je ulogu znao napamet.
– Nikada neću zaboraviti čovjeka koji mi je vjerovao više nego što sam ja vjerovao sebi – kazao je.
A famoznog srebrnog jaguara sjetili su se mnogi, uz objašnjenje Mani Gotovac: – Za Kostu to nije bio luksuz i ekstravagancija, već estetski kriterij. “Lep je”, govorio je Spaić od kojeg vrijedi pamtiti i lekciju svakom glumcu: “To što te publika čuje i razumije nije stvar kazališne estetike, nego pristojnosti.”
Pa što na kraju reći o tom Kosti Spaiću povodom obljetnice postavljanja “Kiklopa”, osim da mu je literatura bila dosta unosan zanat koja je bila isto tako dobrodošla kao i politički izvještaj nekakvog stručno-političkog radnika Centralnog komiteta.
Baš ništa, osim što danas ne znam što sam radio tolike godine, srdačno iz Adelaidea, Zlatan
