ČUDO JE KOLIKO JE KRVI MEĐU RUSIMA - ANASTAZIJA NIKOLAJEVNA ROMANOVA
Anastazija je bila najmlađa kćerka ruskog cara Nikolaja II i carice Alexandre Fjodorovne, ubijena je zajedno sa cijelom svom obitelji od članova ruske Čeke, boljševičke tajne policije 17.7.1918. Masovna grobnica pored Jekaterinburga sadrži posmrtne ostatke cara, njegove žene i troje njegove djece. Takvi su nalazi bili 1991. godine, dok su posmrtni ostaci carevića Alexeja I njegove sestre Anastazije ili njene sestre Marije otkriveni 2007. godine.
Postojale su glasine, da je Anastazija uspjela izbjeći pokolj, medutim su istraživanja pokazala kako je ona zajedno sa svojom imperijalnom obitelji ubijena 1918. godine.
Nekoliko se žena lažno predstavljalo da su baš one preživjela Anastazija. Najpoznatiji je slučaj tako slučaj Anne Anderson, ali su istraživanja nakon njene smrti pokazala kako ona ne pripada imperijalnoj porodici Romanovih.
Lenjin je znao, da je cijela obitelji Romanovih ubijena. On, Sverdlov i Trocki su diskutirali ovo pitanje nekoliko puta. Nije bilo previše komplicirano zaključiti, da ruski imperator mora biti likvidiran – tako su mislili boljševici. Oni nisu mogli staviti revoluciju u pitanje sa toliko mnogo rojalista koji su im radili o glavi.
“Lenjinove motive nije bilo teško razumjeti. Njegov stariji brat Alexandar pokušao je izvršiti atentat na imperatora Romanova i zbog toga je bio obješen. Kao što se može vidjeti Lenjin je jako poštivao Sergeia Nečajeva revolucionara koji je okončao kao lud u zatvoru.
Bonč-Bruevič rekao je Lenjinu: Ljudi su kompletno zaboravili, da je Nečajev posjedovao specijalni talent kao organizator, jednu sposobnost da uspostavi određenu vještinu ilegalnim radom. Dovoljno je pozvati se na precizan odgovor kojega je dao u jednom od svojih pamfleta o ovom pitanju: “Tko bi trebao biti ubijen od carske obitelji?” i on je bio: “Cijelu ekteniju” Dakle, tko bi trebao biti ubijen? Cijela Kuća Romanovih kao što čitatelj može razumjeti. To je bilo doista čisto genijalno” (Volkogonov, Lenin, str. 208).
Sve do nedavno, sve što je bilo napisano o kraju Romanovih, publicirano je izvan Rusije. Ovaj predmet je bio tabu tema kao i mnoge druge zgode vezane za Lenjina i revolucionarno djelovanje boljševika. Svi dokumenti, koji su bili u nekoj relaciji prema pitanjima egzekucije cara i carske obitelji, držani su u strogoj tajnosti i bili su posve nedostupni. Indirektne evidencije pokazuju, da je naređenje o egzekuciji carske obitelji bio verbalno dat od strane Lenjina i Sverdlova. Ovaj objekt eksterminacije cijele Kuće Romanovih koincidirao je sa simultanim ubojstvima drugih članova obitelji od kojih su svi ubijeni u Alapaevsku, stotinu milja dalje od Jekaterinburga.
Eksterminacija carske obitelji simbolizirala je tragediju jedne velike nacije i jednog velikog naroda koji je sada srljao u klasnu mržnju i netrpeljivost. Tragedija koja se dogodila u Kući Ipatijevih predstavljala je jednu epizodu krvavog građanskog rata u Rusiji zajedno sa hipokrizijom boljševičke propagande, okrutnostima režima i prijetvornošću njegovih lidera. Ubojstva u Jekaterinburgu pokazuju jednu nesposobnost boljševika, da se nose sa problemima bez da koriste instrumente sile, nasilja ili državnog terora.
Poslije događaja od srpnja 1918. godine režim je uspostavio strogu cenzuru svega što je bilo povezano sa ubojstvom Romanovih. Partija nije mogla dozvoliti, da slučaj oko Romanovih postane predmetom povijesnog interesa i bila je prilično ljubomorna zbog toga. U srpnju 1975. godine Juri Andropov, kao upravitelj KGB, predstavio je papir Politbirou u kojem se nalazio stav o “Uklanjanju kuće Ipatijevih”, mjestu gdje je počinjen zločin. Upravo zato, jer je ovo mjesto počelo pobuđivati znatnu pažnju i stranih i domaćih ljudi. Ovu odluku KGB i Andropovljev prijedlog priznao je Centalni Komitet pa je naređeno rušenje te kuće “kao dijela planiran rekonstrukcije grada”. Boris Jeljcin, koji je tada bio regionalni partijski sekretar, izveo je ovu naredbu sa punom ekspeditivnošću.
Anastazija Romanova je u to vrijeme imala 17 godina i ja osobno mislim, da je jedna velika sramota na ruskom boljševizmu egzekucija tih ljudi bez obzira na opise te egzekucije kao jako važne političke činjenice, jer boljševici su bili u strahu, da se ne ponovi mogućnost, da monarhisti ponove scene povratka Bijelih snaga kao što su, također, bili odlučni natjerati populaciju, da vjeruje kako je restauracija monarhije, zapravo, nemoguća.
Istraživanja, koja su poduzeta nakon 2000. godine, pokazuju kako je cijela obitelj Romanovih ubijena uključujući i Anastaziju. Roditelji i petoro djece tako su završili svoj život, a 80 godina kasnije Anastazija i njeni roditelji su kanonizirani kao nositelji ljubavi od strane ruske Pravoslavne crkve, a od iste crkve su 1981. godine kanonizirani kao sveti mučenici.
Tijela cara Nikoja II, carice Alexandre i njihove tri kćerke konačno su sahranjeni u crkvi Svete Katarine katedrale svetog Petra i Pavla u Petrogradu 1998. godine, dakle, točno 80 godina nakon umorstva.
odlomak iz knjige "RUSKA ZORA"
ISBN 978-953-8100-43-7
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic31.php
