Fikcija je najbolja istina. Fikcija i novinarstvo umjetne su podjele i stranice su istog novčića. – Hunter S. Thompson

Sivo zagrebačko vrijeme samo je dodatno pogoršalo estetiku grada u vrijeme prosinačkih blagdana. Kiša koja se ledi na popišanom asfaltu, miris grijanja na drva pomješan grozničavom jurnjavom ljudi u šoping groznici; hipnotizirani i opijeni reklamama u besplatnim popodnevnim novinama i tv programu.

INA-ina ''Americanbjutijevska'' plastična vrećica igrala se na oštrom sjevernom vjetru sa mojim živcima.

Malo je hladno za pivo, pomislio sam.

Na ukrasima silovanom glavnom gradskom trgu, zadnjih godina odjevenim u radikalni bavarski štih, održavao se anti-vladin prosvjed. Barem sam mislio da je anti-vladin.

E, fino, tamo mogu maznuti neku kobasu i pivicu, ili još bolje, kuhano vino.

Prosvjed koji je najavljivan mjesecima jedinstveni je primjer organizacije građana preko internetskih social servisa. Oslikan kao nestranački, nepolitički i ''običnomaloljudski'' imao je potencijala okupiti kritičnu masu hrvatskog srednjeg sloja, sloja koji grca u kreditima vlastitog konzumerizma, sloja o kojem ovise mandati vladajućih u Saboru, sloja studenata i intelektualaca kao pokretačkih snaga historijskih promjena, sloja izmučenog politikanstvom i eksperimentalnim ekonomijama koje provode vladajuće strukture u nadi da će se čim brže i čim više omiliti civiliziranim moćnicima evropskih integracija.

Uranio sam na trg negdje manje od pola sata. Pomislim, ovo je jednostavno glupo, protiv čega se ja bunim? Protiv koje apstrakcije se ovi (zasada malobrojni) ljudi bune?

Živio druže, prilazi mi jedan član oporbene stranke, i ti si došao, bravo!

S kuhanim vinom u jednoj ruci i kobasi u pecivu u drugoj nekako mu mahnem žvakajući.

Je, je, znaš da sam ja hard core revolucionar, čegevarist dapače.

Čuj, jesi ti još uvijek u stranci, upitao je tiho i ispod glasa.

Ma jok, potjerali me prije nekih godinu dana.

Aha, zbog onog?

Iako je bilo toliko toga i onoga, ja mu samo šutke potvrdim, ne želeć ulaziti u daljne objašnjavanje.

Znaš, nastavio je skrivajuć se od kamera TV reportera, i meni ti je to sranje, istupit ću kroz koji tjedan, jako sam razočaran.

Ma nemoj...

Svi su oni isti, a onaj M.......ć mi je najgori, stvarno me razočarao, znaš kako se rukuje? I pruži mi ruku, ja prebacim kobasu u drugu ruku i pritom se opečem na još uvijek kipuće kuhano vino

Evo ovako, beživotno, hladno, kao da ribu hvatam.

To puno govori o osobi, ne? Podržao sam ga pro forme, čisto praktičnosti položaja radi.

Ma nisi ti tako ni glup znaš? To kaj si otišao i sve...

Znam, znam, odvratim mu sa zadnjim zalogajem u ustima, idem kupiti pljuge, sad ću ja...

Blagi bože, jedva sam ga se riješio. Količina idiotne demagogije prevršila je svaku mjeru. Pobjegnem na drugu stranu trga, kupim kutiju crvenog Marlbora i sakrijem se kod bavarsko-hrvatsko tradicionalnog božićnog šatora sa pivama, kobasama, deda Mrazom i kuhanim vinom. Trg se polako počeo puniti ljudima svih dobi, izgleda i statusa; roditelji s malom djecom, skinheadsi, punkeri, huligani, navijači, klošari, razvojačeni branitelji, gay aktivisti, anarhisti, penzioneri, provokatori, desničari, ljevičari, partizani, ustaše, HDZovci, SDPovci, ovi-oni...

Sveopćenarodni skup, događanje naroda, prekinuta je hrvatska šutnja, sada će ovi na Markovom trgu vidjeti svoga boga.

Mogao bih još mrknuti kobasu, pomislio sam.

Zazvonio mi je mobitel, hej si na trgu?

Jesam, jesam, hajde doleti, tu sam ispod Bana, kod šatora.

Barem netko normalan, rekao sam samome sebi.

Došao je jedan kolega, povjesničar i doktor fonetike, nešto stariji od mene ali jednako neozbiljan.

Ha, jesmo se došli buniti? Zapitao je zajebantski.

Može, može!

Hoćemo po pivu?

Ajde, odvradio sam zadovoljno.

Za vrijeme našeg boravka u šatoru počeo je prosvjed. Nekakav podeblji mladi gospodin sa definitivno jugoistočnjačkim štokavskim naglaskom nadvikivao se sa kritičnom masom gore spomenutih lica. Što je točno govorio, ne mogu sa sigurnošću utvrditi, nešto o bandi, hapšenju aktivista, nacionalnom jedinstvu i Bruni Bušiću...

Loše je ozvučenje! Viknuo sam kolegi

Ha?!

Loše je ozvučenje, ponovih.

Aha, bezveze, ja u opće ne shvaćam što ovaj frajer hoće! Znaš šta trebamo napraviti? Trebamo zapaliti ovaj bor, to bi bio pravi show! Revolucija! Vikao je kolega umirući od smijeha.

Genijalno, složio sam se, ovo ne vodi nigdje, mene ova spika zastrašujuće podsjeća na dolazak Hitlera na vlast!

Kako to misliš, zapitao je znatiželjno.

Prilike koje su Hitlera i nacionalsocijaliste dovele u vlast u Weimarskoj Njemačkoj gotovo su istovjetne našim današnjim prilikama. Razočaranje građana u lijevu političku opciju jer ne uspjeva rješiti socijalna pitanja, razočaranje u desnu političku opcijiu jer ne umije očuvati nacionalne interese, sveopća gospodarska kriza, recesija, nezaposlenost, apatija i pozivanje na narodno i nacionalno jedinstvo, spajanje nacionalističkih i socijalističkih vrijednosti, brine me malo sve to, nekako mi smrdi da smo mi zapravo na neonacionalsocijalističkom prosvjedu, ako maknemo antisemitsku komponentu, jer Židova su se već tako i tako u Zagrebu rješili pred pedesetak godina, jadni ljudi.

Kužiš? Oslanjanje na srednju klasu i to, kužiš sad?

Jebote, pa imaš ti pravo, zaključio je kolega.

A i pogledaj ove bavarske štandove, nije to bezveze.

Vidiš, vidiš...

Debeli se maknuo s pozornice i zamijenio ga je neki mali neurotični student. Jadnik je vrištao u taj mikrofon kao Axl Rose i svi su mu se smijali.

Čekaj, čekaj, pa bio je još jedan koji je na početku bio takav, i svi su mu se smijali.

Adolf Hitler!

A u kurac, daj, idemo odavde.

Ne mogu, čekam djevojku, uzvratio je kolega, a i još se nismo potukli sa policijom, to svaki pravi prosjed treba, šta ne?

Opet smo umrli od smijeha.

Ne, ne, ne mogu ja više

Ništa, pružismo si ruke, čujemo se onda, pozdrav.

Pobjegao sam, zgrabio još jednu pivu i zaputio se pisati članak o Prosvjedu. Što da napišem? Kako su se zvali ti ljudi za govornicom? Što su oni htjeli reći ili dokazati, i kome? Je li moj boravak tamo bio inspiriran samo kobasicama i pivom? Možda smo stvarno trebali zapaliti glomaznu božićnu jelku, barem bi imao o čemu i pisati.

Izmučen pitanjima i probavom svih tih informacija i kobasica odlučio sam se priključiti prijatelju iz jedne diskografske kuće, inače do zabrinjavajućih razmjera prepun podataka o glazbi, filmu i pop kulturi, i otići na koncert norveškog black-metal benda u klub kod bivšeg radničkog sveučilišta ''Moša Pijade''

Zamjenio sam jedno zlo drugim, pili smo čitavu večer ali bezuspješno, tolika količina suludih saznanja držala me trijeznim poput šprice. Tko kontrolira ovaj mahniti grad? Kome je sve to u interesu? I zašto?

Zbunjen i mentalno izmučen, zaputio sam se doma.

Sretan imendan sine, opet si pijan.

Nisam, samo mi nije dobro.