Kako je nevažno biti krepostan, a opet, kad god nisam, osjećam grižnju savjesti. Kakvu kurac grižnju savijesti? Tako govori budala i idiot, tako nazadno i retardirano može govoriti samo Nazarenac ili netko podložan manipulaciji. Krepost. Nevinost. Mir. Ataraksija. Besmislica.

Sviđa mi se kad moje ponašanje izaziva sablazan kod ostatka društva, a ponajviše volim kada me ljudi pozovu sastrane da mi prijateljski kažu da pretjerujem, štoviše, da sam Razvratnik i Pijanica. Možda i jesam i možda je to pogrešno. Ne znam. Ne znaju ni oni.

Proklinjem dan kada je razapet Jošua Nazarenac, tad je sve krenulo u kurac. To opsjenarsko smeće rođeno u štali (budi uzgred rečeno da mu je tamo i mjesto) otrovalo je moju civilizaciju i trovati će ju još tko zna koliko.

Ljuti me to i čini me nesretnim.

Kao i licemjerje okoline.

Kažu, đubre sam.

Klasično muško.

Pije i jebe.

Nonsens.

Tako i tako bi htjeli da imaju muda biti kao ja. Slobodan sam. Neopterećen. Sretan. Zadovoljan. Živim.

Oni ne žive.

Njima je život samo put prema smrti; put prema Jošui.

Užas, odvratno, izaziva mi plač i povračanje.

Kažu, sotonist sam.

Nisam.

To im je jedino što mi mogu reći. Drugih argumenata nemaju.

Piti krvi, jesti mesa. Reći će, prolupao si, moraš se liječiti.

Neću.

Tvoje oči zelene.

Nakon duge i teske borbe sa samim sobom, odlucio sam da se pretvorim u Munju. Odavno mi je dosadilo mahnito ponasanje civilizacije.

Osmislimo li sami svoje vrijednosti, dolazimo do zakljucka da vise ne postoji nista za osmisliti i da nove ideje postaju starima; dolazi Kraj Svijeta i jedino sto nas moze spasiti jest da ga unistimo sami. Sto manje znamo, to nam je lakse - neznanje je istinska moc i jedino nam ono dopusta slobodu misli i kretanja.

Ukoliko se ne opterecujemo ni sa cim i zivimo u potpunoj lagodnosti koju si sami osiguramo, mozemo stvoriti uslove za Novi Kurs U Filozofiji (NKUF)

Zagreb, avgust 2007.