Započelo je u srijedu, crnina i gothičari. Hrpa životom izmučenih teenagera skupila se u jednoj šupi na Martinovki, puna žohara, razvodnjene pive i smrada bljuvotine uvučene u svaki centimetar davno istrošenog tapecirunga. Iako nisam imao društvo s kojim bih se pojavio tamo, odlučio sam se ipak pojaviti i iskoristiti svoj studentski popust na ulazu i popularnu cijenu piva.

Demode muzika 80ih i osjećaj da uistinu ne pripadam predstavljenoj cjelini.

Pokoja poznanica bi prošla pored mene sa izrazom lica ''Pa nisam znala da si ti gotičar..''

Ali ja sam znao da si ti tuka...

Poanta izlazaka u ovome gradu je meni i dalje skrivena. Jasno, ljudi kao društvene životinje imaju prirodni poriv da budu u isto tako društvenim čoporima, jednakih civilizacijskih vještina kao i u čoporu ugroženih vukova. U usporedbi sa svim drugim oblicima života na Zemlji, ljudi uistinu jesu ugrožena vrsta, izolirana, alijenirana, degenerična i krajnje bespotrebna.

Baš zvučim ko gotičar :)

Netko neodgovoran je točio alkohol tim humanoidnim kreaturama. Natakao ih je osjećajem da im je dobro, veselo, ugodno i smisleno.

Odmah sam se zaljepio za šank i čvrsto zauzeo poziciju kojoj bi svaki diler bombonima pozavidio: pregled na cijelu dvoranu, svako lice i grimasu. Jedno pivo, drugo, peto, sedmo...kako to i inače ide...tek tada zaboravim gdje sam i koliko je loše. Sjećanja na izgubljene prijatelje, ljubavi, zazivanje boga, krista, alaha,...baš kao i na svakom dobrom gothic partiju.

Jesam li rekao gothic? Krivo, mislio sam na turbo-folk.