PROFESOR PSIHO T

Pićo je pametan. Nije on ko Zora koja nezna fućkati ni dva tona. Moj pićo svira trideset melodija i ove godine prijavit ću ga na Opatijski festival, a možda i Melodije jadrana.
Konobarica: Dali mu daješ mrkvu i žitarice?
Naravno da mu dajem, od toga će mu ojačati noge. Već sad ima batake kao noj.
Slušajući Šjora koji je bio u "elementu" svatio sam da se ne radi o njegovu sinu, a bogami ni mobitel nije u pitanju. Napokon sam izvukao informaciju da se radi o njegovu kanarincu. Perzijske mačke i Korni, kornjača su Zorine, a Pićo je samo njegov. Ne bi bilo u redu da ne spomenem kako će mu Korni, za kojeg Šjor tvrdi da je muško i da do dvije minute može stajati na zadnjim nogama i šeniti poput psa, ovog petka imati priredbu u "Dnevnom boravku" i pokazati "Nevjernim Tomama" što on sve umije i zna.
Nešto sam si razmišljao da i ja dovedem svog Rikija. Naime on može pišati bez da digne i jednu jedinu nogu i nikada, doslovce nikada ne laje.
Tko je Riki? Pitale bi znatiželjne babe, ali mi..... Mi nečemo.

Život u ovoj ludnici i ne bi bio tako loš, ako bi izabrali par luđaka po vašoj mjeri za neprekidno druženje no naguraju vam i one druge. Isti ne odgovaraju vašim mjerilima granice ludosti koju ni pod koju cijenu nečete prijeći, pa se po velebnom objektu krečete u cik cak strategiji, ne bi li susreli samo luđake s kojima to želite, a s onim ostalima izbjegavate kontakte i ostale društvene igre. U toj igri platinastih živaca nema milosti i loudiranja. Nivo prolazite od prve ili ste zauvijek ubijeni neprekidnim dodijavanjem,fektanjem posuđivanjem i riješavanjem tuđih problema za koje vas u stvari zaboli kurac. Vozeči po tom lavirintu neviđeni slalom sa više skakaonica, neke zapreke nečete moći niti zaobići, a ni preskočiti. U tom slučaju vojnički trening koji ste prošli pomoći će vam da barikadu prepuzate, provućete se ispod nje ili čak upotrijebite vama veoma dragu borbu prsa u prsa. Na svakoj če te ostaviti komad kože ili mesa, a zubi i čahure se i onako ne broje. Vi svakako idete dalje i ništa vas prejako ne boli, samo ste jači i otporniji na sljedeće nedače koje su pred vama, a zanemariva grimasa koja ostaje na licu, ukazat će sljedećem neprijatelju da s ovom facom nema šale, te se bolje skloniti pri sljedećem naletu i ne pružati preveliki otpor. Institucija o kojoj govorim zove se naravno ŽIVOT.
Sjetio sam se starog nezaboravnog blogera "Brace" pa sam za njegovu dušu htio napisati neko dulje štivo, a da pod milim bogom, ama baš ništa ne kažem. Braco bi sigurno, da je još prisutan rekao da li sam uspio sto posto ili možda i dvjesto, ali ga nema pa nema i fali mi. Kad sam izašao iz ludare sa svojim komentarima pomogao mi je da ne odustanem pisati jer mi je često dolazilo i bojim se da bi tada završio ponovno u ovom naslovu. Zato BRACI pozdrav ma gdje bio!!!!!!

Vratio sam se. Na osmom peronu dočekao me jedan pijani klošar.teretni vlak i ET. Namignuo sam marsovcu, namjestio kiseli osmjeh broj sedam i šutnuo lokomotivu koja me vukla tri sata uz sunčane obronke mile mi Banovine. Odbor za doček još je mahao ručicama kad sam načeti sendvić zavitlao preko šestog kolosjeka. Klošar i marsovac našl su se snjim, na otprilike pola puta. Pa dobar tek, promrmljah u bradu i pođoh na jutarnju kavu.

Tugo

Gdje su đavoli i luciferi
Gdje su nestali svi anđeli
Zar samo živi i radi
Grupa neopisiva
Gdje si ti, moj dome
O gdje si voljena

Nekada si me ljubila
U parku i na bazenu
U staroj žutoj kući
I petom neboderu
A gdje si sada moja tugo
O gdje si ljubljena

Dali me zoveš bivši
I tražiš u arhivi srca
Gdje podstanar sam bio
I ne znaš da sam postojao
Koja sam ja budala
A ti, kako si ti najdraža

U našim godinama moja generacijo, ako se probudimo, a ništa nas ne boli, znači da smo otegnuli papcima i umrli. Zato slavimo svaki jebeni dan koji dolazi, sa svim mogućim išijasima, lumbagom, kroničnom upalom zglobova i ostalim poremečajima skupljenim tijekom ratnih godina i zgrbljene kićme za loše izrezbarenim stolom, na ulubljenoj fotelji u zagušljivoj kancelariji. Najbolji osjećaj postižemo, ako imamo kakvu rijetku kolekciju hemeroida koja nas već rano ujutro, prilikom prve gužve u crijevima obaviještava da smo i te kako živi. Istina, sa malim zanemarivim komplikacijama u metabolizmu ali bože moj ko je danas savršeno zdrav. Tako sam ja tješio svoga prijatelja... Jednog od one moje žilave generacije koja je prošla Tačku, Bačku i pola Njemačke. Dok je cvilio i slinio po mojim skoro-novim cipelama sa špic papkom žaleći se na kojekakve boleštine, ja sam smišljao dobar izgovor da odem, prije nego i sam dobijem osipe ili u gorem slučaju šampinjone po tijelu.
Bio je između ostalog i na pretragama za alergije, gdje su mu utvrdili da je strašno osjetljiv na biljčice od kojih normalni ljudi spravljaju čajeve i druge osvježavajuče napitke. U daljnjim pretragama, jer mu ove prve skupa sa dijagnozom nisu pomogle (svrab iznad pojasa nije prestajao) utvrdili su još alergiju na svemirsku prašinu, vlastitu ženu, to jest na njezin miris i znoj, te alergiju na vlastitu alergiju. Ovo zadnje nikada nisam čuo, a i neznajući što bi još uradio da ga opustim napravio sam podužu stanku... Znakovito sam se zamislio i dubokim glasom koji nikad niko neće zaboraviti rekao; Gene...ČEŠI SE.

Jedno maglovito jutro oko sedam sati, ruleći krmelje, ugledao sam kraičkom oka reklamu za šampon koji nakon pranja djeluje tako da vam kosa uopće ne otpadne nego vam još naraste upravo toliko koliko ste prije pranja imali. Televizor u boji svjetlio je opet cijele noći i lijeno sam potražio daljinski u jorganima i plahti. Nisam mogao vjerovati kad mi je lijeva, sretnija ruka napipala mobitel, koji sam izgubio prije neznam koliko dana. Veselo pjevušeći ariju iz "Dva praseta" uputim se oprati dva zuba sa Colgate total pastom, nakon koje možete zube bombardirati sa čokoladom, keksima, griotama i ostalim slatkim sranjima.
Još stignem negdje popiti kavu pomislim, kad me prene zvono na telefonu. Ne moraš danas doći na posao, malo odmori, zaslužio si, a sutra ćemo razraditi one klima uređaje, reče moj šef. Usta ostadoše otvorena oko pol minute, prije nego sam spustio slušalicu i zbrojio situaciju. Dobro,.. Idem prvo na kavu, pa ću u hodu organizirati ostatak dana. Dan je dobro krenuo, pogledat ću što ima u poštanskom sandučiću... Oči su mi pale na pod i vratile se natrag u ležište, kad sam ugledao novčanu pošiljku iz Kanade od mog bratića Srečka. Pa šta je ovo ljudi? Sjeo sam za svoj stol u kafiću "Svi na jednom" kad mi priđe Sanela i upita: Pa Damire kad čemo na piće? Stoput sam je zvao da izađemo i uvijek se slatko nasmijala kao da sam ispričao masan vic. Nisam mogao vjerovati da mi se to događa, pa sam odustao od pregleda brojeva na "bingu" čiji listić strpljivo čuvam u novčaniku, da bljesne poput repatice i promjeni moj usrani život opanačke.
Odlučih se na posljednju soluciju i iz sve snage štipnem, tamo gdje lijepe tete u bijelim kutama, uz osmijeh broj 6. daju inekciju. Ništa !!! Šamar s lijeve pa s desne bande.... Opet ništa. Najbolje da se vratim kući i nastavim spavati.
Probudio me bager koji več mjesecima kopa nekakvu rupu ispred zgrade. Nepogrešivo znam, da je oko sedam sati. Televizor radi cjelu noć i slika je crno bijela. To je to.... Budan sam. Olovnim nogama odlazim oprati poslijednji zub. Jebem ti sve na malom prozorčiću, vrijeme je poći na posao koji nije da nevolim...
Mrzim ga. Fuj. Od sada ću samo spavati, bez sanja, jer onda nema laži, nema zabluda i prevare.

Profesor T. vas promatra

Šemso jel drkaš ti? Pogleda on starog koji je prešao šezdesetu, a radi sa njim u Njemačkoj na baušteli i znajući da je neka zajebancija kaže; Drkam. Pa pošto ruke Šemso? Meni je bog ostavio čeif, a snage više nemam. Ma teraj se u kurac Mika, ako ovo ne završimo danas, nećemo imati ni za glaziranu rižu u restoranu "Sve po deset".
Eto to mi je ispričao moj rođak Šemso kad se vratio iz Njemačke, a zatim i ovo, koliko se mogu sjetiti....

Duda je nešto radila u bašći kraj kuće i okrenula guzicu prema cesti. kad je zatrubio prvi auto pa za njim i drugi. Podigla je još više minicu na gore i nastavila kopati motikom sa još više žara. Nakon pet do, šest minuta kad se trubljenje pretvorilo u neprekidno zavijanje i nesnosnu buku, okrenula se prema cesti i vidjela redove automobila okićenih balonima i šarenim trakama koji su gmizali u svatovskom veselju. Ljutito je bacila motiku i otišla u kuću šesnajst posto nevesela.

Denis je dobio nekih šesto kuna od ferijalne prakse, ušao u kuću, sjeo za stol i rekao; Dajte te račune što nisu plačeni da ja to sredim. Ma marš tamo i odi si kupiti hlače i tenisice. Trebao bi još deset godina ići u školu da bi s tom tvojom ljetnom zaradom mogli platiti račune. Dobro nemojte poslije čupati kosu, reče Denis i ode na pivu i sladoled.

Baš smo okrečili hodnik i dvije sobe, popili koju pivu, te večerali, kad sam konačno legao na Dudu i počeo guslati... Bilo je to puno bolje od mahanja valjkom i penzlom po kući, a ostala je još samo kuhinja, tako da sam taman počeo uživati, kad me prekine Dudin glas: Šemso stani! Kakva je ono mrlja na plafonu?
Jebem ti plafon i mrlju sve mi je splasnulo, a lice promjenilo boju. Idem kupiti "Krečka" i dovršiti farbanje, a ti popravi plafon. Kad se vratim ja ču leći na leđa, a ti ćeš biti gore.