Marketing
Za to,.. nema lijeka
U našim godinama moja generacijo, ako se probudimo, a ništa nas ne boli, znači da smo otegnuli papcima i umrli. Zato slavimo svaki jebeni dan koji dolazi, sa svim mogućim išijasima, lumbagom, kroničnom upalom zglobova i ostalim poremečajima skupljenim tijekom ratnih godina i zgrbljene kićme za loše izrezbarenim stolom, na ulubljenoj fotelji u zagušljivoj kancelariji. Najbolji osjećaj postižemo, ako imamo kakvu rijetku kolekciju hemeroida koja nas već rano ujutro, prilikom prve gužve u crijevima obaviještava da smo i te kako živi. Istina, sa malim zanemarivim komplikacijama u metabolizmu ali bože moj ko je danas savršeno zdrav. Tako sam ja tješio svoga prijatelja... Jednog od one moje žilave generacije koja je prošla Tačku, Bačku i pola Njemačke. Dok je cvilio i slinio po mojim skoro-novim cipelama sa špic papkom žaleći se na kojekakve boleštine, ja sam smišljao dobar izgovor da odem, prije nego i sam dobijem osipe ili u gorem slučaju šampinjone po tijelu.
Bio je između ostalog i na pretragama za alergije, gdje su mu utvrdili da je strašno osjetljiv na biljčice od kojih normalni ljudi spravljaju čajeve i druge osvježavajuče napitke. U daljnjim pretragama, jer mu ove prve skupa sa dijagnozom nisu pomogle (svrab iznad pojasa nije prestajao) utvrdili su još alergiju na svemirsku prašinu, vlastitu ženu, to jest na njezin miris i znoj, te alergiju na vlastitu alergiju. Ovo zadnje nikada nisam čuo, a i neznajući što bi još uradio da ga opustim napravio sam podužu stanku... Znakovito sam se zamislio i dubokim glasom koji nikad niko neće zaboraviti rekao; Gene...ČEŠI SE.
Post je objavljen 16.09.2006. u 18:40 sati.