prvih sto godina je najteže
city centar one
bila sam u srijedu na otvorenju novog šoping centra, po službenoj dužnosti sam dobila pozivnicu. a da nisam išla službeno, išla bih privatno s frendicom koja je isto dobila službeno popzivnicu 
elem, šopnig centar je super! isti kao i u austriji 
ja sam baš zadovoljna da se konačno i u zg otvorilo nešto stvarno svjetsko, jer do sada osim king crossa tako nečeg nije bilo (ove importane centre i galerije ne volim, ne volim te tzv. butike, meni to sve neka sumjiva roba).
nije meni šoping smisao života, tri godine (iz posta dolje) sam provela svaku subotu u šopingu u austriji dok je on radio, tako da je meni šopinga - pogotovo subotom kad je najveća gužva - preko glave.
samo mi je jako drago da se konačno tako nešto i kod nas otvorilo, mislim da potrošači od toga mogu samo profitirati.
jedino što me rastužuje: još nije došla zara u zg 
tako da ću ja i dalje po povratku sa službenog puta iz austrije stajati u mariboru i hodočastiti tamo u zaru 
negdje
negdje u veljači su odlučili da je to to i da žele živjeti skupa (u njoj stranoj zemlji) do kraja života...
negdje u maju je ona dala otkaz na poslu kojeg je voljela, ali, naravno, ne više od njega...
negdje u junu su odlučili da svadba bude 27.10.2000. na treću godišnjicu...
negdje u septembru su birali prstenje...
negdje krajem septembra ona je prestala raditi na poslu kojeg je stvarno jako voljela...
negdje u nedjelju 09.10.2000. su se čuli pet puta i raspravljali je li bolje da imaju talijanski ili klasični album s fotografijama...
negdje u nedjelju 09.10.2006. su odlučili da će to sutra odlučiti, nakon što on dođe iz svoje zemlje u njenu da bi se prijavili kod matičara (malo kasne s prijavom jer se to inače radi bar 30 dana prije THE dana, ali vjenčanje je u rovinju, mali je matični ured i imali su vezu, pa su im izašli u susret)...
negdje u ponedjeljak 10.10.2000...
negdje oko 08,11h...
negdje je tada zazvonio telefon...
negdje u njenoj utrobi se javio neki čudan osjećaj...
negdje iz slušalice su izvirale riječi: ich kann es nicht... ich kann es nicht... ich kann es nicht...
cro-a-porter
bila sam ovaj tjedan na jednoj reviji, možda i večeras odem na zatvaranje.
nisam jako dugo bila na nekoj reviji, zadnji puta u opatiji, negdje prije rata.
ja na odlazak na reviju gledam kao na listanje ellea i vougea, ali live
i ne mislim sad ovdje izvještavati u smislu: sve žene koje drže do sebe moraju kupiti kaubojske čizme i nositi ih na ženstvene haljine, obavezno francuska kapa i detalji od krzna.
meni bude zanimljiva publika na tim revijama, baš šarolika: prave dame u godinama, sponzorušice, ocvale godpođe u godinama koje nisu svjesne svoje uvelosti pa se oblače mimo svih načela dobrog ukusa, moderni roditelji koji vode djecu sa sobom (vidjeli smo čak jedne sa malom bebicom 
), muškarci toliko sređeni da sam sigurna da bih ja mogla pincetom izdepilirati cijele noge dok se on sredi za izlazak 
no dobro, vjerovatno je i mene netko gledao sa strane i vrtio svoj film u glavi...
smiješan mi je taj wannabe jet-set. ma u ovoj maloj zemljici sa tako malim GDP-jem per capita je nakaradno pričati o zvijezdama 
od meni simpatičnih poznatih lica drago mi je da sam vidjela sandru bagarić i alku vuicu
imale smo i pozivnice za after party, ali smo se pokupile doma, rebalo na posao drugi dan, a i nije mi to đir, pogotovo kada drugi dan treba na posao.
i tako, zanimljivo sve u svemu, malo drugaičje provedena dva sata 
ah, to more :)
krenule mi: s., nera i ja :)
elisabeth, hvala na savjetu 
psa smo vozile u gepeku
dva put smo stajale - dva puta je pas skočio iz gepeka na sic od suvozača, dva puta sam ja vrisnula i skoro izletila kroz krov, a nemam kabrio 
naravno da smo čekale drugi auto, jer je i. zaboravio vino, pa su se vraćali doma. iako smo se našli na parkingu bille, nikome osim meni nije palo na pamet da obavimo kupovinu hrane odmah, a kako sam već ukazala na par stvari, nisam htjela biti dežurni partbrejker...
uglavnom, hranu smo trebali kupiti u jolly-u šibenik koji radi do 21 h. ali kako se predugo kafedžijalo na prvom stajalištu, u jolly smo stigli u 20,45. ali, to nije sve 
jolly je baš taj dan, dan sv. mihovila, radio do 20 h 
yup. no milk today
i tako smo se u veseloj atmosferi još sat vremena vozili do sevida i tješili se kao na onoj reklami za nestea: imamo sunce! imamo more
nekako se našla hrana za marendu u lokalnom dućančiću o kakvom u zadnje vrijeme čak i gibo pjeva
ali smo za ručak imali ribu koju smo sami ulovili: vadili mreže, čistili mreže od ribe, čistili ribu na muliću - ma baš je bilo super 
uz ribu smo imali "raskošnu" salatu koju sam ja radila i morala baciti pola kupljenih paradajza jer su bili truli. ali su svi svejedno hvalili salatu 
(ma i bolje da nismo uspjeli kupiti hranu u jollyu, prve smo godine nakupovali ko da idemo na 7 dana skijanja u neku nedođiju, nepotrebno sve.)
šećer na kraju: plivala sam! ronila sam! 
dva puta u subotu i jednom u nedjelju 01.10!!! sve do otočića!
slobodno mi zavidite, imate na čemu
