prvih sto godina je najteže
strah od pasa
sutra idem sa bivšim kolegama u vikendicu od jednoga od njih kod trogira 
svi ćemo se potrpati u dva auta.
vozimo vlasnik vikendice i ja. mom oduševljenju što vozim (uvijek ja vozim) nema kraja 
uvijek ja vozim u takvim prilikama, od moje 18-te.
i sad...
moja draga prijateljica s. ima psa. nema joj ga tko pričuvati i pas bi trebao ići s nama.
dodatna komplikacija je što ona želi i na neku utakmicu u split u nedjelju, znači, ne može voditi psa sa sobom na stadion 
razgovor je tekao ovako:
s: ja ću ići sama sa svojim autom gore i dole pa će nera ostati u autu za vrijeme utakmice, znam da se ti bojiš pasa, nema problema.
ja: a zašto pas ne ide u autu sa i. (vlasnik vikendice)?
s: jer i on ide na utakmicu, a glupo mi je da mu nera skače po autu. bilo bi dobro da se nera vrati sa vama koji ne idete u zg.
ja: a zašo m. ne vozi?
s: jer on vozi 80 km/h, max. 120 i to po autoputu, suha cesta. put bi snjim umjesto 4 h trajao 8.
ja: a-ha. a zašto f. ne vozi?
s: jer nije godinu dana sjela za volan, ne može ona do dole voziti.
ja: a-ha.
s: ajde ti razmisli. ti voziš, a netko će psa čuvati na zadnjem sicu.
ja: a mene strah da mi u vožnji ne skoči na glavu 
s: razmisli, javi večeras.
nakon rolanja nazovem.
ja: a ajde, može nera sa mnom.
s: stavrno? supeeer.
ja: ma žao mi je da ideš sama u autu, nsimo se vidjele par mjeseci i sad umjesto da klaframo u autu pr sati, da idemo odvojeno, nema smisla. i sorry, znam da je moj strah iracionalan i znam da me neće pojesti, ali...
ps
ja se taaako nadam da me neće ugrist, zarist, nagrist, pregrist, izgrist 
moj obracun s njima
a oni su u ovom slucaju lufthansa tj. miles and more.
kad se karata kupuje online, bude jeftinija nego kad se kupuje preko operatera.
ali, lukavci su napravili da se stranica ne otvara ili da javi da nije moguće kupiti kartu online!!!
i onda MORAM kupiti preko operatera i to, naravno, platiti 
lopine svjetske!
pa sam im u tom smislu poslala pisamce:
"Dear,
I tried to by online a ticket in May.
It did not worked, although I tried several times.
In the end, I had to by it through your service in Croatia.
Now I am trying to by the ticket online again and it is not working again.
I will start thinking that this is your way to force the people to by tickets by using your service and not online and this way you are forcing us to spend more miles for the ticket then we would do if it would be possible to by it online.
It is not fair.
Please take care about this.
Many thanks for your understanding,
privremena"
što rekli zagorci, ne bu mene niki hebal v mojoj kuruzi!
vruć vetar
svako malo na nekom programu naletim na tu kultnu seriju
ali mi niej jasno kako uvijek na istu epizodu i na istu scenu
ono kad šurda šiša ženu.
pa kako?
ili su ovi otkupili samo jednu epizodu pa je non-stop vrte, ili sam ja u zoni sumraka
sve na brzinu, u natuknicama
- bila u austriji dva dana ovaj tjedan, sutra opet idem, ali samo na jedan dan 
- petak u jutro, marendam u hotelu i na kraju uzmem malo šumskog voća. naravno, ispadne mi jedna malina i zaflekam na cca desetak mjesta novi sako od lana kojeg sam sama sebi za rođendan kupila i majicu, isto nova, ali ajde, to je samo majica... ali sako sve donijela na kemisjko jučer, ali rekla teta da nije sigurna da će izvući mrlje.
naravoučenije: nikakve fleke ne trljate ručnikom namočenim u vodu, ništa ne prčkajte, samo što prije nosite na kemijsko!
- ja ne znam kako proći kroz maribor, a ne stati u europapark, kupila slatku plišanu trenerku u zari
- rolanje 
u subotu kao svijetla točka dana
- spremanje kuće u subotu, pranje 2 mašine robe i isto toliko mašina suđa, sve skupa potrajalo do jedan iza ponoći
- u subotu u 23,45, nakon moja dva sms-a i jednog poziva sestrična otkazala dolazak koji se trebao desiti u nedjelju tj. danas 
, mislim, ok, sve razumijem, ali IPAK je mogla prije otkazati i malo ranije (sestrična trebala doći iz ljubljane sa sinom i mamom na jednodnevni posjet)
- rolanje i danas
- kava sa mojim drugim po redu instruktorom skijanja večeras koji se slučajno obreo u zg
- sve kave sa iskrice ovaj tjean otkazane, jer mi je bilo previše, ipak sam išla i na put, treba i rolati i kad da ja onda idem na kavu 
fakat imam prioritete 
nekultura, part ll
i opet ja u šopingu hrane i inih potrepština.
mjesto radnje: getro.
prvo sam se načekala, jer iako je ispred mene bio samo jedan tip, tete su imale smjenu i brojale pare i to je trajalo jedno 15 minuta, a meni crkla baterija na mobu i moram as soon as possible do punjača...
proradi kasa konačno, teta naplaćuje tipu ispred mene, ja vadim stvari na traku, kad, evo ti nekog starijeg gospodina (smrdi na znoj), nosi neku kutiju u rukama i ravno na kasu.
ja ga pogledam, a on, BEZ ZAUSTAVLJANJA "pita": jel mogu ja ispred vas, imam samo 2-3 stvari?
a možete, rekoh.
iako, mislim si, iza mene nema nikoga, a i žuri mi se zbog mobitela. mogao je i pričekati, ali dobro, nem veze.
i tip izvadi ravno deset stvari
rekoh: gospodine, rekli ste 2-3.
kad se tip počne derati: šta vi oćete? jeste me pustili, ja sam vas lepo pital! vi ste s kamenjara jučer došli, vi ste sigurno hercegovka... i tako u tom stilu.
gospodine, rekli ste 2-3 stvari, ne 10, ja ću fino i smireno, na književnom hrvatskom jeziku, bez ikakvog akcenta.
ma šta, od kad je hrvatska nezavisna, tu ste se namnožili, odite od kud ste došli!
gospodine, nekulturno se ponašate, slagali ste, opet ću ja.
gosodine, gospodična vas je pustila ispred sebe i vi se sad još nešto derete? a još ste lagali da imate malo stvari! reče neki dečko iz reda do nas.
šta je? jesi i ti s kamenjara jučer došao? šta se m iješaš? dere se stari na dečka
i tako, ode tip. ja ne vjerujem da ima tako glupih ljudi...
kad, na parkingu, tip parkirao svoju kramu zg tablica skoro odmah do mojeg auta koji vrijedi bar jedno 20 000 x više od njegovog. ja ima riječke tablice, naravno
kad opet on: da, svi ste se dovlekli v zagreb! i maše rukom prema meni.
gospodine, vrlo ste nekulturni, ja ću.
mene su tukli na golom otoku komunisti, nastavlja on.
ja pomislim: tebi ni jedan sustav nije odgovarao...
ponta: ja se nikada ne grebem da me puste preko reda. ako vidim trudnicu ili čak obitelj sa malom bebom, ja ih obavezno sama pozovem da dođu ispred mene.
ako me netko pita, ma pustim, nema problema. ali ovaj tip - ma primitivac samo takav...
masaža
bila sam jučer na masaži
do sada sam išla kod jedne godpođe, sviđa mi se kako masira, ali mi se ne sviđa što ne zatvara usta cijelo vrijeme i što se moram do nje voziti cca 20-25 min 
pa sam jučer potražila novu maserku, što bliže kući
i našla sam je, odmah se dogovorile za taj isti dan, 7 h na večer
učinilo se meni da ona mene malo jače stišće, ali ajde, mislim si: ma neka mi malo razbije to sve što mi se nagomilalo po leđima
a-ha.
upalu mišića imam.
otišla sam večeras na rolanje u puzi između dvije kiše, hehe ali sve me boli.
sad sam popila aspirin, mislim da imam i temperaturu, uhhh.
a sve od masaže 
a ko mi je kriv 
doma
bila sam preko vikenda doma, u rijeci, nakon skoro mjesec i pol.
to je direktna posljedica lošeg vremena ovaj kolovoz, a i rujan: prijašnjih godina bih obavezno išla svaki vikend na more, a ove ogdine ništa
no dobro, draže mi je da ne idem na more jer je ružno vrijeme nego iz razloga zbog kojih nisam išla prošle godiine.
mama i tata tako trčkaraju oko mene da mi je to smiješno, npr. ručamo, ja kažem: parmezan bi baš dobro išao uz ovo i počinjem se dizati od stola, a tata krene da će mi dodati, međutim, mama ga prestigne
reko': ljudi, ponašajte se normalno, halo, šta vam je 
ma nisu normalni, stvarno 
mama radila tortu, kaže sestra: da, došla je kćerka, pa se i torta radi, inače mi ne bi kolača vidjeli
bila sam u subotu popodne na kavi sa frendicom u hemnigwayu, pa šetnja gradom, pa kolači u kontu
pa u nedjelju kava u kvartovskom kafiću sa drugom frendicom, doma na ručak, pozdravila se sa svojima i onda na kavu tj. rođendan kod treće frendice.
prva frendica je frendica s faxa, dosta putujemo skupa, isto žena od karijere, samostalna i pametna cura, znači: u istim smo problemima 
druga frendica je iz osnovne škole, možemo pričati o puuuno tema o kojima se ne može baš sa svakim
treća frendica je kćer naših kućnih prijatelja, znamo se doslovno od rođenja
njenog, jer sam ja starija godinu dana - super mi je slika sa njenog prvog rođendana, ja je "čuvam"
eto, frendica iz srednje škole je bila sa firmom na izletu, nju ću vidjeti drugi put.
nekada pomislim kako gubim rijatelje, kao se odnos razvodni, kako izgubimo kontakt...
a onda skužim kako to vrijedi samo za neke ljude, dok su neki drugi, na svu sreću, uvijek tu
joj, je l' zvučim patetično? sentimentalno?
e, pa, baš me briga 
ljubljana
nije mi jasno kao se svaki put izgubim u toj ljubljani.
kad sam dolazila iz pravca rijeke, samo sam jednom malo zalutala.
a iz pravca zagreba - svaki ali baš svaki put ja zalutam
i to, o sramote , svaki put pri traženju istog cilja: btc-a, blagovalno trgovinskog centra
danas, kaže mi kolega: idi na izlaz industrijska cona moste, poslije grosuplja prođeš dva tunela i tu će ti biti taj izlaz.
dobro. gledam ja ful skoncentrirano, smanjila i radio.
ništa - nema putokaza za industrijsku conu moste, samo ljubljana vzhod.
i naravno, odem na slijedeći, krivi izlaz 
tamo se vrtim ko idiot, pitam neke ljude, objasne mi, ali napravim grešku i nazovem kolegu. i poslije 15 minuta mu kažem: ma slušaj, odustajem, ne idem ja u btc, idem u centar, prošetat, popit kavu, pa onda i do advokata.
slijedi objašnjavanje kako da dođem do centra.
ja njega ništa ne razumijem kad priča, skoro smo na engelskom završili.
uglavnom, zbog radova na cesti moradoh skrenuti neplanirano i ugledah putokaz: btc!
a ja odustala od njega!
tako to biva. kad od nečega odustaneš, onda te to samo nađe. imam neki osjećaj da sam ja samo sjedila u autu, mene bi btc našao
btc je ogroman kompleks i stvarno se mora čovjek, a posebice žena, maksimalno skoncentrirati na svakom kružnom toku e da bi našao ono što traži.
a ja? ja narvno zvjeram okolo i na liniji imam kolegu slovenca kojega ništa ne kužim, koje priča bez da udiše i koji mi objašnjava na jeziku kojeg ne razumijem kuda da vozim kad budem IZLAZILA iz btc-a
nekako uspijem prekunuti kolegu i objasniti mu da ionako ne mogu to sve popamtiti dok vozim kroz gužvu btc-a i da ću ga poslije nazvat.
na brzinu uletim u zaru, u roku od 15 minuta kupim super bermude od samta kakve baš kakve sam zamislila za situ lovu eto zašto ja OBOŽAVAM zaru!
protrčim mali krug kroz emporium , ništa ne kupim, odem na wc i ajde traži advokata, zbog čega sam zapravo i došla u deželu.
nađem ga s manje peripetija (jer sam manje slušala kolegu), obavim advokata (držite fige, pliiiiiiiiiiiiiiz ) i onda kod ex-kolege doma na kavu...
jako veliko iznenađenje: skoro pa su slovenci dovršili autoput zg-lj
120 km autoputa grade 5 godina
mogli su ga napravit u obliku koncentrične krućnice, tako da putnik-namjerni pomisli da je to neka veeeeeeeeeeeeelika država
od zg do lj mi je trebalo sat vremena
e, baš je bilo lijepo danas u ljubljani 
ps
originalna verzija posta je imala masu lnikova za zaru, btc, emporium itd, ali je prilikom objavljivanja sve palo, naravno, i word mi nije sačuvao linkove. ni samjliće. a sad sam prepreumorna da još jednom radim ciejeli taj posao...
osvježenje
pravo mi je osvježenje jučer bio jedan prijatelj.
skužio je da sam malo neraspoložena ovih dana i kaže on u petak: ajde da ja navratim malo do tebe da te malo osraspoložim.
čujemo se u pondejeljak i dogovorimo da navrati sutra, tj. jučer.
na brzinu se dogovorili, dolazi u pauzi za marendu, oko podneva.
ja pripremila nešto za pojesti (meni je ured doma), eto njega, veseo i raspoložen, kao i uvijek
malo jeli, manje pili, puuuuuno razgovarali :)
nije dugo ostao, cca sat, sat i pol.
i kad je odlazi kaže: znaš, sorry što sam upao ovako u sred radnog vremena, ali ako bismo se dogovarali za na večer, kad nam oboma više paše, ne bi se vidjeli opet mjesecima. tim više što on ima i ženu i dvoje djece i ima ipak više obaveza od mene.
ja ga gledam: ma daj, pa toliko si mi osvježio dan sa svojim dolaskom, meni je drago da si došao, u bilo koje doba :)
i to je to: sa masu ljudi se ne uspijem dogovriti za neku kavu jer mislim za to treba odovojiti tri sata. a ne treba. dosta je sat vremena, ma pola sata. ali da se viđamo!
a ja uvijek hoću sve da bude savršeno, da se ispričamo o trenutnim problemima, o planovima, da se prisjetimo lijepih vremena, a za to se često nema vremena.
ali to je moja boljka u svemu: ako znam da nemam vremena da nešto uradim kako treba, ja to ni ne započinjem, a to nije dobro... trudim se prevazići tu, zapravo lošu, naviku.
kapitulacija?
i eto, ajde da dam šansu nekom živom čovjeku, prije nego bookiram kartu za copenhagen.
idem na kavu za sat-dva.
sa dečkom na mjestu.
sa dečkom s kojim sam i prije godinu dana bila na četiri kave.
ali nije bilo kemije, s moje strane.
ja tek u prvoj brzini, a on u šestoj.
jedva sam se izvukla iz svega toga.
ali kako me je čovjek opet našao na iskrici, po mojim drugim nikom i sav se oduševio.
ajde, reko', možda eto sad bude nešto. možda me grom pogodi.
možda ipak skužim da bi tu nešto moglo biti.
a šteta da je tako jer je stvarno dečko da bi ga svaka majka za zeta poželjela.
ali lako za majke, treba ja da ga poželim, da poželim bar da ga poljubim.
i još ja imam grižnju savjesti, jer znam da će se on opet zapalit k'o šibica.
i onda si ja nabijem pressing da moram odlučit šta ću s njim. danas to moram odlučit.
kaže mi frendica: nemoj se forsirat, ako ti treba, odi s njim na još 4 kave. ako treba i na 8.
a meni bed totalni. iako mi ne bi trebao biti jer niti mu ja nešto obećajem niti mu dajem lažne nade.
ali džabe...
i tek kad te moje glupe filmove u glavi stavim ovdje crno na bijelo, tek sad vidim koji sam ja idiot...
ja ću poludit od svih tih mojih kava, oću, majke mi...
ništa, odoh se spremat pa na kavu...
blago meni.
banka
ali ne bilo kakva.
banka sperme
da
ubacila ja neki dan u sveznajući google
najbanka je cryonešto u danskoj.
cijeli svijet poludio za malim vikinzima. koji onda jednog dana porastu u visoke stasite dečke, visokih jagodica i malih nosića
nama najbliži distributivni centar je u budimpešti.
iako, ja ne vidim razloga zašto ja ne bih sjela na avion i pravac copenhagen, ionako tamo još nisam bila, pa bi se moglo spojiti ugodno s korisnim.
oduševilo me kad sam vidjela koliko oni tu spermu testiraju - na sve moguće i nemoguće boleštine. sigurna sam da nikada nitko tko je normalnom procedurom pravio djecu nije prošao tolike testove
a koji tek izbor donatora imaju, wow
što se da zaključiti iz svega ovoga: dosta mi je dejtova, dosta mi je kava, dosta mi je nadanja, dosta mi je razočaranja...
kina na tv-u
sinoć je bio prvi od šest, čini mi se, nastavaka o kini.
mene ta kina stvarno zanima jer kako ja radim u trgovini, dosta mojih poslovnih partnera uvozi robu iz kine i idu tamo sužbeno i uvijek mi je zanimljivo slušat njihove priče iz prve ruke.
dakle, od kad je prije 20-tak godina u kini dozvoljeno i privatno vlasništvo, stvari se mijenaju: kina je najbrže rastuće gospodarstvo u svijetu.
kineza ima milijardu i tristo milijuna. stotine milijuna sele sa sela u grad, u potrazi za boljim životom.
dolaze u velike višemilijunske gradove gdje rade na traci u tvornici od sedam u jutro do sedam na večer pon-pet za 60 (šest-nula) centi po satu.
prikazali su grupu mladih žena od dvadesetak godina, sve su migrantice, skupa rade i skupa žive. ako se životom može nasvati spavanje u zajedničkoj sobi čiji se namještaj sastoji samo od kreveta na kat.
pola svoje mizerne zarade šalju kući na selo.
najtužnije: taj i takav život je tim ljudima BOLJI od života kojeg bi živjeli da su ostali na selu, selu u kojem nema struje i vode.
jednoj tipičnoj seoskoj kući - koja se satoji od sobice sa zemljanim podom i kotlom za kuhanje u sredini - živi i 23-trogodišnji čovjek koji je sa 16 godina otišao u veliki grad sa nadom da će si izgraditi bolje sutra.
stroj mu je odrezao ruku. vratio se nazad na selo...
u kini ima jako puno ljudi koji su stradali na poslu, a zakoni ih kao, štite, ali poslodavac uvijek nekako izigra zakon i ne plati nikakvu odštetu.
veliki problem su i krivitovorine, i to ne samo ovo što smo guccijeve torbice i sl. "bezazlene" stvari, nego i antibiotici, antibebi pilule, paste za zube... 15-ero djece je umrlo samo od jedne vrste lažnog mlijeka u prahu...
vlasnici svih tih tvornica su novopečeni bogataši koji žive zapadnjačkim stilom života, voze džipove, idu na masaže i golf, nose dizajnersku odjeću...
znam da je sve malo nabacano, ali žurim, post se razdužio, pa za kraj: rekao mi je kolega koji bio u više tvornica u kini kako to izgleda tamo gdje je on bio: ogromni novi gradovi koji nemaju nikakvih sadržaja osim tvornica, radnici rade za strojevima čitav dan. kad završe sa poslom spavaju u istoj toj tvornici: u istoj toj hali sa strojevima je iznad strojeva položen drveni pod i tako je dobivena još jedna površina tj. ogromna "soba" i tu svi spavaju.
ps
sve neki tužni socijalni postovi ovaj tjedan, ali tako je ispalo. bit će bolje od ponedjeljka...
ne bi to tako bilo da je ON živ
nisam htjela o ovome pisati, stvarno nisam.
teško mi je pisati o nećemu što me stvarno dirne - eventualno onako nabacano, da samo ja točno znam o čemu se radi, ali nitko, nitko drugi da ne sazna koliko me boli...
ali vidim da se sve nekako poklapa i točno me tjera da ipak napišem i o tome što me muči.
dakle, moja prijateljica (ona s kojom bijah prošli vikend u kinu) ne vozi, pa me u tom smislu zamolila da joj iz njenog bivšeg stana prebacim neke stvari u stan u kojem sada živi.
"nema problema", rekoh.
malo naracije, zbog lakšeg razumijevanja: ta moja prijateljica je fakultetski obrazovana žena, radi kao liječnica, bliže je 40-oj nego 30-oj. stan u koji smo išle po stvari je njeno vlasništvo, kupili su joj ga roditelji prije osam godina.
zbog toga što je taj stan vlažan i ima susjeda manijaka, ona se preselila u stan od svoje prijateljice koja je isto liječnica, samohrana majka jedne curice.
i dolazimo mi u taj njen stan po stvari. rekla mi je da u stanu živi njena prijateljica sa djetetom. poslije ću, iz razgovora, saznati da u tom stanu živi i majka te njene prijateljice tj. djetetova baka.
ulazimo u mali stančić od nekih 35 m2. u stanu nepodnošljiva vlaga.
dočekuje nas njena prijateljica, nudi nas kavom.
na trosjedu sjedi dječak, danas u treći razred, odličan đak i još uz to u dinamovom podmlatku, gleda neki naš film.
sve u stanu minijaturno: kuhinjica kakve se obično viđaju po apartmanima (onaj mala mini-blok kuhinja sa dvije ringle, sudoperom i frižiderčićem), mala kupaonica sa tuš kabinom, ispod umivaonika ormarić ovalno ispilan nekom nevještom rukom...
i cijeli stan takav - oronuo, jadan.
rešetke na prozroru - stan je u prizemlju.
"oprosti, meni je jako neugodno, ali nemam za stanarinu" reče ona gledajući u stol. "mami mi kasni plaća već mjesec dana, gazda je na moru pa im nema tko dati plaću. radi jadna dvokratno, nekad i do 4 u jutro i onda u 7 opet na posao" priča prijateljica.
mama joj radi kao pomoćna radnica u kuhinji.
ona je prodavačica u konzumu.
njih troje živi u tom malom vlažnom stančiću.
pitamo dječaka kako mu je u školi.
"super" veselo će.
"a koji jezik učiš?" prijateljica će.
"engleski. a od slijedeće godine i njemački. ali ja ne volim njemački..."
poslije sat vremena, kave, veselog razgovora sa dječakom i tužnog razgovora sa zabrinutom mu mamom, odlazimo.
prate nas do auta. "lijep auto" ona će.
"ma slubeni je", ja ću.
"jako mi se sviđa" dječak će.
"onda uči jezike strane jezike, i engleski i njemački", ja ću s osmjehom.
i odosmo.
putem pričamo kako preživjeti sa 2 500 kn (cca 370 eura), a stanarina za tu vlažnu rupu od stana je 2 100 kn (cca 300 eura).
sva sreća pa ima mamu, koja još uvijek radi. ali ne dobiva plaću. plaću od 2 000 kn.
prosječna cijena kvadrata stana u zagrebu ove jesni iznosi dvije tisuće eura.
dolazimo u iznajmljeni stan te moje prijateljice u kojem je živjela njena prijateljica sa curicom.
priča utoliko bolja jer u stanu nema vlage. i manijaka u susjednom stanu.
pokazuje mi rukom na trosjed koji glumi i krevet: to su zapravo, dva spužvasta "madraca" pokidanog tapacirunga:"moram kupiti nešto drugo, ove spužve su grozne za spavanje."
a ja pomislim: na tom je "krevetu" spavala jedna majka sa djetetom.
poslije 15-tak minuta odlazim. odlazim kući, palim kompjuter i radim. do ponoći.
jer mi ovaj moj posao omogućuje da ne spavam na raspadnutim spužvama. da ne živim u vlažnom stanu.
jer imam jako dobar posao.
istina da ja imam i diplomu (ali imaju je i ove moje prijateljice), praksu u inozemstvu (sve sama organizirala, iskopala), pečate multinacionalki u radnoj knižici, znanje četiri strana jezika...
ali, imala sam i sreće. velike sreće.
jer u ovoj zemlji se teško živi.
doktori, elita suvgdje u svijetu, žive u vlažnim stanovima. dok im ne dojadi susjed manijak pa presela u drugi stan i spavaju na istrošenim spužvama.
a kako tek žive prodavačice iz konzuma...
jutros odem na net, nova kolumna ante tomića: pobjeda kapitalizma
znam da, na žalost, ima i puno puno veće bijede, znam. ali ja sam sinoć vidjela ovu.
i ono najtužnije: to zapravo ni nije bijeda. bar ne bijeda one vrste koja puni novinske stupce, za koju se organiziraju pozivi na broj 060. to je hrvatska zbilja. te dvije liječnice skupa sa prodavačicama iz konzuma i pomoćnim radnicama u kuhinji čine hrvatski prosjek. statistiku, to jest.
sunce
vikend bijaše divan
konačno sunceeee
jest da sam ja pod temperaturem od četvrtka do subote i da sam u subotu jedva do dućana otišla, ali mi je zato jučer bilo bolje, pa sam jučer, čim je temperatura spala, brže-bolje otišla na rolanje
i oznojila se čak, wow. a na rolanju prije toga, zadnji dan mjeseca kolovoza UŠI SU MI OTPALE! zato sam se i razbolila - jer sam otišla na rolanje bez šala, tc, tc, tc...
kao velikoj obožavateljici babljeg ljeta, jako mi je žao da ove godine očito ništa od vikenda na moru. a najljepši su vikendi u rujnu: nema gužve na plaži, nema gužve na cesti, sunce ne prži nego miluje - i di ćeš više od toga. poslije takva dva dana na moru, ja bih se osjećala preporođeno, kao da je sav stres iz mene netko mini-washem isprao.
no, izgleda da ove godine neće biti ništa od tih terapeutskih vikenda. vikenda što dušu liječe, a tijelo okrepljuju...
već je zahladilo, ohladilo se i more...
iako, ne bi bio prvi put da ja ležim na plaži i čitam, ne idem kući, a drhtiiiiim 
moj screen saver na kompu je slika moje najdraže plaže.
moj screen saver na mobitelu je slika iste te moje najdraže plaže.
i sad mogu da provodim vikende gledajući u te screen savere 
i pokoja šetnja lungo mare...
na stranu ta patetika mislim da ću pokrenuti peticiju! peticiju da sunce sja! bar ljeti!
demokracija
eh, ponedjeljak je (jesam oštroumna, a? ), treba počet radit, pa za zagrijavanje jedan zbrda-zdola post: moje mišljenje o demokraciji na blogu, a inspirirano komentarima sa posta dolje.
dakle: kao što to ispod svakog mog posta piše - kod mene nema demokracije i nikada je ne neće biti ovo je moj blog, moja prćija i sve ima da bude upravo onako kako ja želim
ako mi se neki komenta(to)r ne svidi, ja ga brišem.
ako se ponovi - stavljam ga na ignore.
ja, naime, nisam novinar, nisam pisac, nisam wannabe kolumnist - meni (eventualna) popularnost bloga neće donijeti objavljivanje sabranih mi djela.
isto tako, ne vjerujem da će neki sponzor ikada uvesti stavku u svoj budget:
- banner na blogu xyz, predviđeni iznos 100 eur
pa prema tome smatram da nemam ništa od podilaženja širokim masama.
i zato - pišem šta mi se piše, briše šta mi se briše. yup.
sigurno ste se pitali
di da utučete vrijeme između 23 i 2 h u noći
mogli biste biti vani, mogli biste biti na tulumu, mogli biste spavati, mogli biste skakati bungee jumping...
mogli biste, ako biste htjeli
a možete, kao i ja sinoć zaslugom ove drage mi blogerice phata provesti ta tri sata na ovome blogu eli koji će vas suptilno navući na You Tube
biser
on meni:
Pošiljatelj: BirdOnTheWire ONLINE!
--------------------------------------------------------------------------------
Re: ?
moje ime je po jednom pjevacu, pomislio sam da je
i tvoje, te da se desila sudbinska veza
ja njemu
Primatelj: BirdOnTheWire ONLINE!
--------------------------------------------------------------------------------
Re: ?
>moje ime je po jednom pjevacu,
jel?
jel po zdravku čoliću? :)))
>pomislio sam da je i tvoje, te da se desila sudbinska veza
ma takve se ovdje dešavaju svaki dan...
on meni:
Pošiljatelj: BirdOnTheWire ONLINE!
--------------------------------------------------------------------------------
Re: ?
ne vjerujem da se tako nesto desava svaki dan. ne
poznam opus zdravka colica, to je leo cohen
ja njemu:
Primatelj: BirdOnTheWire ONLINE!
--------------------------------------------------------------------------------
Re: ?
>ne vjerujem da se tako nesto desava svaki dan.
halo, ironična sam bila.
>ne poznam opus zdravka colica, to je leo cohen
ej, nismo mi na istoj valnoj duljini...
bolje da se ne mučimo...
ti uopće ne razumiješ ništa u vezi mene - čak ni
profil. a o nekoj zezanciji da ne pričamo.
no, s obzirom da ne poznaješ opus zdravka čolića -
pitam se di si ti odrastao - vjerovatno si neki
prefini dečko za mene...
ps
morala sam objaviti prepisku skupa s nickom jer bez nicka i očitog (!!!) neimanja veze istog sa čolićem cijela priča ne bi imala smisla - ali mislim da otkrivanje nicka nije neko otkrivanje privatnosti.
