Priroda Djeca Mi

Samo jedna simpatična slika...

Imamo mi jednog mačića, ma, imamo mi hrpu mačića, al ovaj je totalno drugačiji.
Najprije smo ga udomili i to kod mog tate, zajedno s Poki. Zajedno s psićima super su se slagali, jeli, spavali zajedno, dijelili buhe i uživali.
Onda se tata počeo žaliti da je idila narušena, a kasnije su psići počeli mačke nositi u zubima i djelovali su malo ne baš prijateljski.
Jedan dan smo došli, a Bomba je bio na stolu. Želimir i ja nismo mogli vjerovati na šta je ličio. Mokar, mršav, sav izgrickan oko vrata i, savršeno sretan i zadovoljan. Da, zaboravila sam reći da je usput tako mokar izgledao i kao da je bio uključen 15 min na najjaču struju.
Pitamo tatu šta se dogodilo, a on kaže:
"A jadan, pa šta ti misliš, opet su ga vukli i nosili po rosnoj travi, stvarno ne znam što ću s njim. Ma, znaš šta, sad izgleda i dobro, trebala si vidjeti na šta je ličio kad su ga odnesli na đubar."
I šta sada. Odlučili smo ga ponovo uzeti sebi dok ne ojača pandžice i počne grebati, ali kaže tata da njega grebu samo tako kad im rješava buhe ili gliste, a psićima ništa. Samo legne i pusti da ga nose kak hoće.



I sad je Bomba kod nas. Neuništiv je. Sliknula sam ga samo malo s Pegazom, dan prije nisam mogla vjerovati. On je definitivno mačak koji se ničeg ne boji, i ima malo mazo-duh koji je ponio sa sobom pa čak i naši psi dolaze u napast poigrati se s njim, a njemu super. E, al mi ne damo.



Naši su konji posve navikli na mačke. po zimi, mi damo sijeno, oni s jedne strane jednu, a mice ili Luna na drugoj prave gnijezdo i spavaju. ALI, Bomba je nešto što ih zbunjuje. Voli se maziti i najsretniji je kad se po bilo kome penje sve do ramena ili još bolje glave. Privuče se on do Pegaza i hop, capom po njušci, pljus. Pegaz gleda i ne vjeruje, pa šta je ovo. A maleni oko njega, pa hoće hop na grivu, a onda na glavu. Tu je bilo dosta. Pegaz mu to u ovom trenu ne bi dozvolio ni u ludilu. I odluči on njemu pokazati kako se smrkne pastuh, načulio uši, čak ga je malo i gricnuo (inače izgleda da mu Bomba stane u jednu nozdrvu) a mali majstor kad je ovaj sve napravio, padne u nesvijest na leđa i uživaj. Pegaz je samo frknuo i okrenuo se za svojim poslom.
Ovdje je na slikama više-manje smrznut i nema neke inspiracije, ali nama je prezanimljiv. Sada ide za nama kud i mi, stalno se plentra nekome na nešto, mislim da po prvi put imamo neke male ogrebotine od mačke, ma ne može se skinuti kad se priljepi. Stvarno je jedan i jedini The Mačić.




Nešto malo slikica iz prošlosti, juhu...



Naravno da je Bomba ovaj što spava u nesvjesti:)



Ovo je Tigrić dok je bio mali, obožavali su ovu teglu šalicu i stalno su se svađali tko će biti u njoj, drugi dan nakon slika, razbili su je. Baka danas veli da je Tigrić toliko veći od Bombe da izgleda kao da ga je rodio.

Ponekad se u životu nešto dogodi jako brzo, što bi u prijevodu trebalo značiti da je to baš onak kak treba biti, da Svemir ne komplicira kad je sve na svom mjestu.
Eto, prošlo je manje od mjesec dana, a realizirana je posjeta Tonya Samare, samo tak, bez bilo kakvih komplikacija ili...
Sve je sjedalo na svoje mjesto, i datumi, i vrijeme, i mjesto.
Sandra, Petra i ja imale smo hrpu ideja i sve su se realizirale, dobar osjećaj.
Čovjek je stigao sat i pol prije predavanja, cure su se bacile na uređenje prostora, njegova ekipa je izložila njegove stvari, i ostalo je još hrpa vremena za razgovor.
Imam osjećaj da sam ga uspjela pitati svašta, puno se pričalo, mišljenja su se nadograđivala i rečeno je već sve što se znalo, ili slutilo.
Potvrdio mi se osjećaj s Velesajma. Zanimljivo je gledati tako inspirativnog lika, nemamo često mogućnost to primjetiti oko sebe.
On je definitivno posve jednostavan lik, nema tu neke brije (osim one koju i inače fura), ali definitivno u svom svijetu. I to je posve u redu. Meni to izgleda na taj zen koji je prošao(barem onoliko kako mogu zamisliti zen, a iskreno, možda i nije baš da mogu ispravno). Sve što se oko njega dešava je ok, ali ga se ne tiče, on ima svoje zanimacije.
E, a onda ga nešto pitaš i tu se sve promijeni. Fokus se te sekunde maksimalno prebacuje na tebe i on objašnjava, stvarno kužiš da stvarno postojiš i da objašnjava jezikom koji ti razumiješ (gadno pojednostavljuje jer i nije baš da sam na nekom nivou:)
Nevjerovatna promjena, potpuna prisutnost, međusobna komunikacija na najvišoj razini na kojoj može biti. I ako eventualno razmišljaš o rečenom ili ga jednostavno više nemaš što pitati, on se ponovo smješta tamo gdje mu je najudobnije, k sebi. Opet pitanje i on je tu, puf, kao pucketanje prstiju.
Ono što mi je super kod njega još od prije je njegova tvrdnja (naravno i drugi to govore) da u vremenima u kojima živimo više ne možemo, gotovo da nemamo ni prava biti pasivni, pravo i potreba je na aktiviranju, konkretno nešto napraviti. Meni to već dugo zuji po glavi, dođe vrijeme kad definitivno prerastemo filozofiranje i teoretiziranje (ma kako visokoumno ono bilo) i tada počinje djelovanje. U slučaju da ne dođemo na nivo da počnemo djelovati, svo znanje i vrijeme potrošeno na njegovo stjecanje, bačeno je u vjetar.
Pričao mi je da je njegov zadatak prenositi to ljudima, što jednostavnije, jer sve je jednostavno. Uvijek dođe vrijeme za "to do". Znala sam da će na predavanje doći puno ljudi, sljedbenici raznih učenja, pokreta. Zanimalo me da li ga brine kako to sve pomiriti. Objasnio je da je prije bio puno žešći, na predavanju je ponekad bio i grub i ljudi nisu mogli podnositi ono što im govori jer je to od njih zahtjevalo da se promjene, a tu je uvijek najveća panika, najteže se odlučiti promijeniti. Sada je blaži i jednostavniji, većinu svega piše u knjigama i ne opterećuje se, svatko uzima onoliko koliko mu odgovara i to je u redu.
Sve manje radi predavanja u ovakvom obliku, neka je čak i otkazao (nešto u Londonu, mislim) a nama je došao. Zanimljivo. Prebacuje se u Portugal, ima neke nove projekte, dosta će raditi i u Sloveniji, potiče ljude da djeluju, vraćaju se u Prirodu, dolaze sebi, čuju se što govore, budu u kontaktu sa srcem...



Njegov topli kutić za predavanje.



Predavanje u tijeku. Sandra i Petra su na podu, cijela ova priča bez njih ne bi bila ista, pa čak niti moguća. Hvala.



Tony, moj novi najbolji prijatelj :D



Sa svih strana hrpa ljudi.







Vedran Petrak definitivno je dao poseban ugođaj cijeloj priči. Još s Velesajma mi je ostao u sjećanju kao "striček s zdjelama" koji radi izvrsnu zvučnu meditaciju, a i ovaj put to je samo potvrdio. Svaka čast, gotovo da nije bilo čovjeka koji ga nije pohvalio. Dogovarali smo nešto s zvučnim kupkama i stvarno se nadam da će se realizirati, a isto tako i da će uspjeti pokrenuti svoju gong-udrugu. Baš je divno otkriće.







Lijepa slika za kraj (ove tikvice su s našeg imanja, tek da se zna:))



Predavanje je bilo jednostavno. Komentara je bilo puno. Od onih koji su bezuvjetno oduševljeni do onih koji nisu baš fascinirani i koji su očekivali više. Razumijem i jedne i druge. Od Zelanda sam naučila da ljudi stalno traže novo, pa kad nešto pročitaju ili čuju zaključe da to već znaju. Stvar je u tome da sve oko sebe doživimo onako kako si posložimo u glavi. Očekujemo nešto novo, a pitanje je u tome koliko smo radili staro, koliko smo u svoj život doveli jednostavnost. Najsnažnije stvari obično su najjednostavnije, dok god tražimo bum koji nas ostavlja bez teksta, još smo daleko od sebe, a opet, dok nekoga dižemo na pijedestal, možemo se iznenaditi kad ne ispuni naša očekivanja već pokaže svoje slabosti. Kaže da provodimo 80% svog vremena sabotirajući sami sebe lošim mišljenjima o sebi ili drugima, dao je zgodnu meditaciju za otpuštanje i zamjenu takvog obrasca. Dosta za jedno predavanje. Koje ćemo riječi rabiti, svatko od nas za sebe, na nama je.
Gledam danas mog malog mačka. Zadovoljno mi se smjestio u krilo i majstor prede. Ja počela pjevati, on prestao. Valjda je samo jedna vibracija dovoljna. I mislim si, a o čemu brije mačka kad prede, misli li samo "JA" ili "Cijeli svijet u meni", i može li to dvoje uopće biti odvojeno.
Govorio je o radu s djecom. To me zanimalo jer i sami puno imamo radionice pa čovjek pomisli ima li sve to ponekad smisla. Pričao je o maloj djevojčici koja je bila nevjerovatni talent za pjevanje, oni su si mislili, ma divno je to, ali da li je ona premala da razumije što radi. I onda shvatiš da ponekad cijeli svoj život nosiš sjećanje na svoj prvi bicikl, pad ili pročitanu riječ. Životu treba dopustiti da se manifestira u cijelosti, a svatko ponese sa sobom ono što može i što mu treba.
Još bih mogla puno, no i ovo je možda previše. U svakom slučaju, HVALA Tony, drage cure i svi koji su bili na predavanju. Što ćete ponesti sa sobom vaš je problem.
Ja sam skužila da bih napravila "Pokret stare kante" - donesite stare lonce, plastične škafove, kuhače, klince svih mogućih veličina i svirajte. Svirajte sve dok se u jednom trenutku zvuk ne poklopi. I tada je to to. Ja za svoj pokret već imam neke ljude u vidu:D
Divan vam svijet oko vas, a još divniji vi u njemu.

Jesen je. Škola je u punom jeku, prošlogodišnji prvašići sada su već u drugom razredu, no, u prvom su bili jaaaako vrijedni i trebalo je pobrati plodove tog rada.
Odlična mi je bila njihova učiteljica Jelena koja je cijelo vrijeme hodala po vrtu i ponavljala "Ja ne mogu vjerovati, nakon ovogodišnje suše, pa pogledajte koliko je plodova niknulo, ja ne mogu vjerovati..."
Moram priznati da je cugova bilo jako puno, jedini ovogodišnji celer koji mi je niknuo bio je posađen baš njihovim rukicama, cvijeće je bilo visoko i lijepo, da, stvarno je svega bilo.
A ovako je izgledala njihova berba cugova i igranje s Travom, Kukuruzom, Sijenom, jednom rječju, s Prirodom:)




Slavni dolazak u naletu:)



Berba počinje. Cima od tikvica spaljena je mrazom, i tikvice su malo dobile, no preživjeti će sigurno.







Nakon berbe, složili su se oko stola i odlučili ukrasiti i poigrati se oblicima svojih novih tikvica. Neko vrijeme su se dogovarali, a onda raspršili po cijelom polju. Sve je dolazilo u obzir, cvijeće, trava, mahovina, lišće, kukuruz, suhi suncokret, kamenčići s puta :))))))









































Izvrsno, veselo i poučno druženje. Sami su proljetos posadili sjemenje, uredili zemlju u oblike, brinuli se i na kraju ubrali svoje plodove.
Zabaviti se i puno naučiti, o da, to nam se svima sviđa.
Bravo maleni, a i veliki koji ih vodite; vidimo se iduće proljeće s posve novim projektom:)

Igraonica "Zvončica" s nama je od samih početaka našeg rada s djecom. Realno govoreći, teta Dragana je prva nazvala nas za Dan životinjičica 2008.i poželjela da posjete naše konjiće i koze.
Mi smo pristali, a oni su pristali doći k nama u proljeće i saditi s djecom u vrtu.
I tako je sve krenulo. Suradnja traje već par godina i svi smo si sretni zbog toga. Prva generacija klinaca sada su već drugaši, a s nama su počeli saditi, plijeviti i brati još kao pravi malci.


Ovo je već nova generacija super klinaca, a i teta nam je više:D.



Dolazak na totalno mrazom smrznuti vrt. Tijekom ovog mjeseca radi se hrpa radionica s ljekovitim biljem pa smo krenuli u vrt vidjeti kako izgleda ljekovito bilje opaljeno mrazom. Neko je bilo odlično i jako otporno pa su djeca lijepo ubirala u svoje košarice.



Bilo je predivno sunčano jutro, ali isto tako i predivno hladno. Mislili smo se kako će djeca, ali klinci su uvijek najmanji problem. Oni su brali i uživali.



Bacili smo oko na poriluk i papriku koju je mraz ofurio.



Krenuli smo s stolisnikom.



Pregledali bijeli sljez.



Nejla je definitivna naša najmanja vila Zvončica na vrtu ikad. Nema ni dvije godine, ali silno se pokušava uključiti što više može. Divna nova mlada vrtlaričica, na svima njima i počiva ovaj naš divni svijet:)



Dogovori, pregovori i posao je brzo gotov.



Slijedi sušenje, izrada vrećica, razmjena sjemenja, učenje o ljekovitom bilju, to na radionicama u zatvorenom, otvorena je završila.
Posla je još puno, a zimu iskorištavamo za poučavanje.

Eh, da...
Dakle, konačno je završilo i moje školovanje pod pokroviteljstvom EU. Uskoro dobivam i certifikat (aha-ha) i po novom sam Voditelj turističkih imanja, vau.
Pomalo sam ponosna na sebe, ali i na sve kolege jer smo mjesecima, 5 dana tjedno, imali razne module koji su nas učili svemu nečem što sigurno nismo znali, i gotovo nevjerovatno, ali završili smo.
Stvarno nije bilo jednostavno, čak, bilo je vrlo zahtjevno, mislila sam si preko nekoliko puta da neću uspjeti izorganizirati život, ali, eto, ipak sam uspjela (hvala mojoj ekipi doma, i opet hvala).
Na kraju smo imali i "maturalac", tako smo ga bar mi nazvali, u stvarnosti bilo je to studijsko putovanje, no nama je ovak bilo zanimljivije.



Ergela "Višnjica", meni je tamo uvijek početak i kraj ta divna slama, oblikovana, u konja, naravno...




...no, divne su i ove hrpe koje jednostavno zovu da se na njima opustimo.



Suvlasnica Višnjice ispričala nam je, naravno, trnovit put kojim su pokrenuli projekt, uložili jako puno novca, imali puno problema, ali definitivno imaju hrpu odličnih ideja, imanje je ogromno, lijepo, jako puno sadržaja, zanimljivo. Ove godine imaju i finu hrpicu batata koji koriste u svojoj kuhinji, ali i prodaju.



Detalji s novih štala u kojima će biti boxevi????!!!!






Prolaz između dviju štala s boxevima.



Zgodan detalj.



Dakle, imaju 80-ak konja, quartera i painta uvezenih direktno iz Texasa. Tijekom ljeta konji su pušteni, a ovako izgledaju njihove štale...



...i, boxevi. Svaki box imaju drugačiju umjetničku postavu i tijekom mjeseca se mijenjaju, ponekad i par puta. Odlično!











Vanjski manjež, jako zatvoren tako da konj koji unutra radi nije uznemiren pogledom na slobodnu braći i sestre. Kužim ideju, no...



Konjići, naravno.



Skloništa u ispustu.



Još divnih konjića.



Ovo je sva ekipa zajedno - Petrinja, Karlovac i Samobor.



I oproštajna slika svih zajedno, odlična ekipa, nadam se da ostajemo zajedno i poslije škole::