Pripadan tebi

SVIĆICE

Bliži se dvanaesti misec, misec darivanja, sjaja, zvončića i svićica. Gradovi su već okićeni, čokoladni Djedice već se odavno smješkaju sa polica dućana. Do Nove Godine već će nas štufat i bit će nam pun kufer od samog pogleda na izloge.
Za početak na stol triba stavit Adventski vjenčić. Ne volim kupovne, umjetne vjence i svijeće. Bezeveze mi je svaku godinu gledat isto. Volim napravit nešto svojm rukom. Možda i nije tako lipo i blještavo ali je meni zadovoljstvo. Nikad ne planiram nešto puno unaprid. Inspiracija obično dođe sasvim neočekivano. Ovaj put je to bila jedan odbačena narančina grana koja mi je zapela za špigete dok sam brala mandarinke. Kao da me zaustavila i rekla – Uzmi me- .
Stavila sam je u kantu, onako bez veze, možda će poslužit.
I u subotu navečer izvadim granu, svićice koje sam u međuvremenu kupila, lišće, suhe fetice mandarinke, šepuriku, željud, smilje….
Svašta sam izvadila, poslagala.











Najprije sam zalipila narančinu granu i onda počela sa slaganjem. Ostalo ništa nisam lijepila, čista improvizacija.














I dobila sam jesenski vjenčić.

DJECA

Ne gledam baš puno TV. Tek tu i tamo. Jedna od emisija koju nastojim pogledat kad god mogu je Danielin 8. Kat. Teme koje nam predstavlja su zanimljive, neobične i često o njima ne razmišljamo.
Prije nekoliko dana tema su bila djeca odrasla u domu.
I gledam tako i slušam te mlade ljude. Pričaju o odrastanju u domu, o tome kako su u školi njih dvoje diijelili onu najobičniju, bijelu gumicu na pola. Marendu su imali, skromnu, grickalice si nisu mogli prioštit.
Pričaju o odgajateljima, o tome da su uvijek imali skuhano, i čisto, ispeglano rublje. Pričaju o svojim strahovima i strepnjama šta kad napune 18. Jer sa 18 prestaje njihov život u domu i trebali bi se zaposlit, nać smještaj u podstanarstvu, osamostalit.
I hvala Bogu, još uvik ima dobrih ljudi koji su pružili priliku ovim mladim ljudima.
Dvije cure su upisale fakultet i nakon doma smještene su u stambenu zajednicu. Školovanje im je putem stipendije omogučila zaklada “ Korak u život “. Iznos stipendije je 1600 kuna i sa tim novcem oni podmire svoje potrebe. Nakon stambene zajednice oni sele u studentski dom i od tog novca plačaju dom, skripte, odjeću….
Slušam i istovremeno mi se vrte slike po glavi.

Čujem školsko zvono, škriku, viku, dernjavu. Božemiprosti ka da dica izlaze iz đungle. I šetam tako rivom, kaletama. Mamice čekaju svoju dječicu, donose im marendu, sokiće, grickalice. Ne nose se više sendviči iz kuće. Bože sačuvaj, nije to više IN.
Nakon odmora riva, klupe i okoliš ostanu ukrašeni šuškavim, šarenim vrećicama, ostacima hrane, pobacanom marendom, limenkama.


























I još nešto.
Za svaki vaš lajk na facebook stranicu “ Korak u život” sponzori u vaše ime doniraju kunu za stipendiju mladih ljudi iz doma.
Lajkajte!

NIŠTA KONTRA

Ništa kontra mudanat!
Živile mudante radnoga čovika!





DOLI mudante! - reče Ona.
I bi tako.
Mudante su pale.

















PS: Da Vam nije sluuučajno palo napamet popodne obisit mudante na tiramole! E!

Kategorija:
Pizdarije
Paranormalno
Humor

DOK.....

Dok nešto ne napišem evo još malo kontinentalne jeseni i magle.























A sad brzo iden pisat i slagat slije dok još iman letrike.

PRIDVEČER

Za rastirat oblake, južno i tužno vrime ponekad bar donekle mogu poslužit i slike.

Spušta se noć. Kasnojesenska, mirna i tiha.
Posljednje sunčane zrake padaju na grad.
Na rivi tek tu i tamo netko.





Ispod mosta ribar sa ribicom na udici.





Ćuti se drukčija arija. Bliži se zima.
Sve je uspavano, spava grad.





A sad ću obuč čizmice i idem nalo gacat po lokvama.

PRIČA O GRADU

Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?

Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka?

Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi.

Siniša Glavašević

ZAGRLJAJ

Uvik se lipo vratit i posjetit misto di si proveja ditinjstvo. Godinama nisam bila na Otoku, najviše zbog lijenosti.
A sad sam, u samo nekoliko dana bila dva puta.
Pa sam se prvi dan na brodu osjećala pomalo izgubljeno, ljudi uglavnom nepoznati, neki novi klinci skakuću po salonu. Mahnu mi i nasmiju se neki veći klinci.
Drugi dan na brodu bio je ispunjen zagrljajima.
Iza kantunića u koji sam se smistila gledam u lik sa druge strane. Nisam baš od onih koje lako prilaze ali dižem se i mislim… valjda nisam falila. A s obzirom na moju zamantanost, ne bi bilo ni čudo.
Stanem, nasmijem se.
- Aaaa…. To si ti! Uvik si ista, ona mala plava curica.
- Ma jeeee!
Školski prijatelj, Đorđi. Dugo se nismo vidili. Pričamo, čakulamo, dica, fameja…. Pomalo se vračam. Nisan se ni okrenula a sad netko stoji isprid mene, smije se, grli me, ljubi.
- Ne bi te pripoznala.
- A Jube moja ti si ista. Ista ona mala Dodica mršavica. Pa dobro, kad ćeš se više nadebljat?
- Psssss…. Sad san na rekordnih 55, 56.
I tako, nas dvoje nismo ni sjeli. Pričali, i pričali, sve do Drvenika. U međuvremenu je bilo još pozdrava i zagrljaja.
Spuštanje rampe na rivu i izlazak. Samo se pozdravim, bacim boršu i kažem…. Iden napravit đir okolo.
Iza kuće.





Povirit kroz stara vrata.





Pa putićem kojim sam bezbroj puta prošla i ušla na zelena vrata.





Sama sa svojim sjećanjima prolazim okolo, kroz Vrata. Kornjača je još ispod naranče. Šipak je ispuca….. nema ga ko pobrat.





Na dvoru stol i banak. U očima slika kad smo zadnji put bili skoro svi ovde. Baba, tete, barbe, rođaci.
Gustirna, sić i kacijola…. Na balkonu mriže.
Vračam se na ručak.

- Ajde da ti pokažen nove pute.
I krećemo u šetnju. Spuštamo se novim putem, skroz do mora.







- Znaš, ovde ti je bija vinograd. A tamo gori je baba imala najjjjbolju ljutiku. I bila je tamo jedan kruška. A mirisala je…. mmm… I sad joj ćutin miris.
Ova maslina ovde je uvik rodila. A ovde uz more smo sadili kupus.
- Biće raštiku?
- A ha.
- Ovo je put za u Stranu.
- A… ne ne. Ja tu nikad nisan prošla. Je da baš i ne znan čitat karte, ali ovo mi nije poznato.
- Ovo je novi put.
- Aj da provan doć starin puten.

I tako krenemo po mojim sjećanjima, kako noge vode.
Pa stanen…. Ovde nešto fali. Kopriva.




A pogled je baš lip.




Produžim… ovde triba uć. Jel tako?
I ovde je baba držala ovce.
Tamo doli je ona mendula.




- Sićaš se… ovde te teta vodila.
- Ae… sad si malo pretjerala. Ne sićan se.





Posjet Otoku ograničen je polaskom broda pa nisam stigla prošetat do crkvice Svetog Nikole.
Pomalo se spuštam, opet starim putem.

Gustirna.





U glavi mi zvoni grintanje. Ka dici nam je stvarno bila tlaka uzet siće i poć po vodu.





Puno putića, puno sjećanja.
Lipih.
Zagrlija me opet moj Otok.

GRADE, SRITAN TI TVOJ DAN!

NEŠTO NOVO

U sklopu proslave Dana grada Trogira i blagdana sv. Ivana Trogirskog, na Cimatoriju isprid Katedrale postavljen je kip Kristova Uzašašća. Kip je replika Firentinčevog Krista koji se tu nalazio u 17. stoljeću, nakon čega se cijelo stoljeće nalazio na Gradskom groblju i nakon toga je prebačen u Lapidarij.























Kao i svaka novost, i postavljanje ovog kipa izazvalo je burne rasprave. Nekima se sviđa, nekima baš i ne. Neki nisu imali pojma iako su tribali znat, za neke je ovo privremeno rješenje, konzervatori su odobrili, a neki će tek sad o tome raspravljat.
Raspravu prepuštam onim učenijima i onima koji su zaduženi za to.
Ja sam tu samo da zabilježim.

BEZ SVITLA

Jutarnji ritual sasvim je uobičajen. Otvaram oči, dižem se..... klik, klik. Palim internet, računalo.
Kava, i onako u piđami listam po portalima.. Zvonjava telefona i pomalo se spremam za u grad. I onda palim svitlo u kupatilu. Ništa. Opet je crkla žarulja, promislim.
Uzmem šminku, palim svitlo u hodniku. Opet ništa.
Aaa.... nestalo je struje.





U gradu sasvim uobičajeno stanje. Ustvari nije. Grad se dotjeruje, šminka, minjaju se žarulje.
Ahhh.... baš me živcira to šminkanje samo za prigode, za uzvanike.





Još od vrimena kad su moje cure išle u školu ručavali smo u podne, pa se tako to i nastavilo.
Danas za ručkom tišina. Čuje se šuškanje vode u susidstvu, klapaju lonci, teče, poklopci, čuju se koraci niz skale.
Nakon duuuugo vrimena konačno ručak u blaženom miru.
Bez Bivšeg, Trenutne i Budućih.
Blažena tišina i mir.

DIČJE RUKE

Bliži se Stivanja, Dan Grada.
Prvu čestitku Gradu uputili su najmlađi. Mališani Dječjeg vrtića Trogir Gradu su poklonili izložbu. Male, dječje ručice, uz pomoć teta pokazali su svoju kreativnost, maštu. Ujedno su tako proslavili i Dan vrtića.

MASLINA JE POBRANA

Prošli su Svi Sveti i Dušni Dan. Toplo, sunčano vrime i pogled na vremensku prognozu sa nagovještajem kiše bio je znak da triba krenit u berbu maslina, dat ruku i malo pripomoć.
Ujutro se skupljamo, pije se kava, spremaju skale, cerade, sići, vriče, spiza. I pomalo se kreće u maslinik.
Dok se iz traktora i auta vadi sve pripremljeno, pod masline namištaju cerade, krećem u brzinski foto lov. Jer kad počne berba, nema više zafrkancije i slikavanja.

















Počeli smo sa najvišim stablima i za početak sam pentranje i veranje prepustila mlađima.


























A one najniže grane malim, maleckim ručicama.





Vrlo brzo tribalo je skidat višak robe.





Ne volim koristit rukavice ni grabljice. S grabljicama je lakše, brže, kao da češljaš kosu. Ali, kad grabljica zapne u granama, pa se povlači nasilu, imam osjećaj kao da maslinu to boli.
Ne volim ni rukavice. Sa njima sam cila traljava, nekako smotana.
Volim pod rukama ćuti maslinu, list, grančicu, lagano prstima proć kroz grane i nježno otkinit samo plod.





U berbi, zafrkanciji i smijanju vrime brzo prođe, podne stigne u tren, a marenda bude taaako dobra.
Nakon kratkog predaha kreće se dalje, sve do sumraka.








Nakon toga sve se pribaci doma, u garažu, i nastavlja se posal. Masline triba očistit od grančica i listova.





Pa se druženje nastavlja za stolom.
A kad se dođe kući, tuš, brzinski pregled, kroz poluspuštene trepavice, po internetu i ušuškavanje u postelju.

MAGLOVITA ŠETNJA

Na Plitvicama sam bila puno puta, oglavnom u proljeće. Jesen me nekako uvik zaobilazila. Zima pogotovo.





Plitvice su nas dočekale prepune obojanog lišća, zaogrnute maglom. Magla nam se cijedi sa listova, vlažno je i mokro. Vrime nije baš idealno za razgledavanje ali daje neko posebno ozračje.








Na brodiću je friško pa se izbor duge, zimske jakete pokazao kao pun pogodak.
I krećemo lagano u obilazak.

OTOČKA JESEN

Cima je odmolana, idemo na otok.
A jesen na otoku je sunčana, topla.
Kamena, ruševna.
Žuta i zelena.
Šuškava, žedna.
Tu i tamo narančasta.
Sa crvenim ukrasima.
Još uvik neobranim maslinama.
Miriše na kolače.
I tako je mirna.



























































Čini se ne još zadugo. Sa automobilima pomalo nestaje i mira.