Pričam svakome da sam bogat
bogatstvom najljepšim:
ruže bijele, crvene,
ruže mirisne u šarenom luku nada mnom
kao nebo
moje su bogatstvo.
Velike, teške kite ruža!
I svake večeri prolazim
trijemom raskoši bijele i crvene
i ruže na me sipaju
mirisne svoje latice
i ja sam pijan od tužne radosti
jer nema nikog s kim bi dijelio
bogatstvo neizmjerno to.
Nema, nema nikoga
da ga zaspem bogatstvom ovim?
Najljepšim!
Što će mi bogatstvo
kad sam sam.
Mirko Slade – Šilović
Nisam bogata materijalno.
Nemam previše, imam dovoljno.
Moje bogatstvo je moj osmijeh.
Osmijeh koga ću podarit svakome.
Moje bogatstvo je lipa rič.
Koju nastojim reč svakome.
Moje najveće bogatstvo su iznad svega moja dica.
Jer od kad su se rodile svaki minut moga života je posvećen njima!
I bez njih sekunda moga života ne bi ništa vridila!
Da imam svo blago ovoga svita, bez njih dvi mi ne bi vridilo!
Opet koristim isti naslov kao i lani. Ali svaki put kad vidim ovako lipo rascvitanu levandu zapjevušim ovu pismu.
- Ja poželim noćas –
I svaki put se vratin u ditinjstvo.
Otvorin ormar a iz ormara vonja levanda.
Maknen šugaman…… a iza njega grančice levande, već pomalo razasute.
I onda se uberu nove grančice, osuše i ponovno stave u ormar.
Pa kad bi me zabolija drob mater izvadi malu bočicu, kapne kap dvi na drob, lagano izmasira. I odma ti sve prođe i lagano, lagano utoneš u san.
- Ja poželim noćas –
Da, sitim se i lanjskog posta. Bez da ga ponovo otvorim znam šta sam onda napisala. Čak se i nekih komentara sićan.
I sićan se šta sam onda poželila.
I tako je meni moj blog stvarno posta dnevnik, često razumljiv samo meni.
Jer se točno sićan šta san di tila reč, radi čega sam bila tužna, sritna, zbrčkana. Radi čega sam skoro zgasila blog. I to ne jedan put.
Zašto sam nestajala po par dana. I zašto se s vrimenom ovaj moj blog malo promijenija.
Šta se slika tiče nadam se na bolje.
A moje riči……
Znam ja pisat…. I to ponekad puno lipo. Ali evo, mene rijetko uhvati inspiracija.
I baš zato mi papir i olovka ili tipkovnica uvik moraju bit pri ruci……. Da odmah zabilježim ono čega se sjetim.
A šta ću…. Teška sam vam ja na ričima. Teško ih je izvuč iz mene.
Nemate pojma koliko teško!
Mirin ih…. mirin. Važem.
Malo pišem, ali onda kad napišem bude zvučno, daleko se čuje.
I onda ne znam stat!
E, sad ćemo stat……. dosta nas je ova levanda vračala u prošlost.
-Ja poželim noćas –
Provuć ruku kroz kosu tvoju
Šaputat nježno, nježno
Lagano
Na uho
Ja poželim noćas
Udaranje mora
Svjetlucanje zvijezda
Vitar u kosi
Tvoju ruku
Usne
Ja poželim noćas
Miris levande
Finila je i ova!
Proša je maturalni ples i sinošnja zabava u Primoštenu.
Možda će neki sad odmahnit rukom i reč neš ti…. ali nije baš tako.
Ali to se tek vidi kad dite dođe u tu dob. I onda želite napravit sve, ali baš sve, samo da bude zadovoljno, sritno.... da se tu večer lipo provede i da maturalnu večer i ples zauvik zapamti.
Same pripreme bile su povremeno naporne.
Vesele.
Na momente stresne.
Dici su ipak bili zadnji dani škole.
Tribalo je još malo učit, neko ispravit neke ocjene, odgovarat. Uza sve to triba kupit robu i sve ostalo.
Naravno dobar dio svega ovoga izvukli su roditelji.
O samom kupovanju vešte već sam pisala.
Nakon toga tribalo je kupit cipele. A virujte, neznan šta je gore kupovat!
Veštu ili postole!
Obilazili smo dućane, provavali, ali uglavnom su u ponudi zlatne i srebrene sandale, štikle. A nama triba crno sa ne prevelikom petom.
Dobro, aj, nismo baš puno ni lunjali.
Cipele su kupljene.
Dvi najvažnije stvari su obavljene.
Kod nas u Trogiru je običaj da roditelji doprate maturante do hotela, slikaju se, popiju piće, popričaju sa drugim roditeljima.
Znači ne može ni mama poć ka najgora šuša.
Mislin se bi li obukla suknju ili hlaće. Na kraju su moj izbor ipak bile crne gaće i košuljica. I naravno postoli na bokunić taka.
Nakon ovoga kreće ugovaranje i zakazivanje termina za manikuru, šminkeraj i frizeraj. I triba sve to organizirat da ne bude kašnjenja i zastoja.
E ovde je glavnu ulogu odigra mobitel.
Kad smo sve to lipo izorganizirali tribalo je još poć šetemanu prije u frizera na šišanje i pituravanje.
A onda dolazi nared traženje torbice.
Tražimo crnu, malu jednostavnu torbicu i došlo mi je za popizdit jer u Trogiru ništa ne možemo pronać. Opet moramo u Split.
A sve triba uskladit sa školom.
Srida – zadnji dan škole
Maturanti gimnazijalci su imali organizirano na Malariju di su proveli dan pivajuć i plešuć, nakon čega su navečer opet išli u svoj omiljeni kafić.
Četvrtak
Navečer sastajanje u jedne cure, vježbanje himne i sastavljanje vrabca.
Petak
Danas je taj dan.
Počelo je ujutro u 7.
Mazanje noktiju, pa šetnja po gradu. Nakon ručka pravljenje frizure. Odma nakon toga na šminkanje. Umisto mene u pratnji je bila Mlaja. To joj je bila kao generalna proba….. jer dogodine je repriza svega ovoga.
E sad već počinje lagana nervoza…. promenada kroz kuću….. oblačenje….. pa nemogu namistit glupi pojas…… pazi kosu…. nemogu zatvorit boršu
Nemože stat šminka…. vadi vanka…. ne triba mi šminka….
Koje ću rečine stavit….. baš me briga ionako se nevididu……
Pristani me više slikavat….. baš si dosadna……
I oko 19h pomalo krećemo. Iskrcali smo se isprid hotela. Maturanti se pomalo skupljaju…. uzbuđenje na svakom koraku…. ne zna se ko je sritniji oni ili ponosni roditelji.
Kamere snimaju na sve strane.
A tek aparatići.
Blicevi na sve strane.
Slikavanje sa prijateljima iz razreda…. sad dok su još ovako normalni.
Slika je bezbroj.
Skupljaju se pomalo u hotelu, traže svoje parove, prave špalir.
Ali, jednostavno su mi prebrzo prošli, nisam ih stigla slikat.
Naravno da nije ostalo na ovome…. nas tri-četiri mame i jedna seka spustili smo se za njima i došli do sale.
I uspili smo ih vidit kako ulaze u salu…. kako uvode profesore.
I onda smo otišli…. nek se dica zabavljaju.
Subota - ujutro
Doma se došlo sa cipelama u rukama.
Pregledale su se slike.
Naravno, sad je sritna šta je mama slikavala….
Ajme, vidi ovu sliku šta je dobra…. Kad si ovo slikala?
Slikala san kad ona nije vidila i to su najlipše slike!
I pravac postelja. Jer večeras je repriza u Primoštenu.
Još samo da to prođe kako triba!
Nedilja - ujutro
Došle su doma, kupatilo i pravo u postelju.
Fala bogu….. ništa se nikome nije dogodilo, a to mi je najvažnije.
Obično bude nekakve tarapane…. prijašnjih godina je bilo i saobračajki i poginulih i svašta.
Preživili smo sve ovo.
Ja evo pišen sve nekako na brzinu, kako mi dođe, bez nekakvog velikog reda…. ne mogu još uvik nać prave riči.
I ne želim uopće tražit neke druge riči, neke bolje, niti ovo ispravljat i slagat možda nekako drugačije!
Još uvik sam pod dojmom svega ovoga.
Sve se još pomalo slaže u glavi.
Gledan slike i smijuljin se…. ima svačega….
Pitate se di su slike…. ipak će ovo ostat jedan od rijetkih postova bez slike a sa puno riči.
Jer ne volim nikoga stavljat na blog bez da dobijem odobrenje.
A tražit od svih odobrenje i objašnjavat zašto je, ipak mi se ne da.
Usput sam bacila oko na ovaj kalendar sa strane. Uza sve ovo čak sam uspila održat nekakav ritam na blogu i čak redovito objavljivat postove.
Naravno da mi je bija gušt, jer u tu uru vrimena koliko mi otprilike triba za pripremit post ako san od volje, bi se jednostavno malo odmorila.
E, i sad je dosta pisanja!
Ma ipak sam malo umorna….. sad, kad je sve gotovo i kad se mozak počeja opuštat čutin lagani umor!
Baš san nekako naopako I uvrnuto počela pisat ove postove o Zadru.
Evo sam sila za konpjuter i sad ne znam šta napravit. Prvi put sam u dilemi kako predstavit grad u kojem sam bila? Pokazala sam Orgulje i Sunce ali tribalo bi i grad pokazat.
Da li na onako tradicionalan način…. ka kartolinu, poslikat spomenike i dozvat u sjećanje ono bokunić povijesti šta je ostalo u glavi i usput se pripomoć internetom?
Ili da napravim to na svoj način, grad viđen mojim očima, kroz jutarnji šušur I gužvu?
Ili možda kroz šetnju parkovima?
Najbolje nekako napravit od svega pomalo. Iako će se možda ovo odužit!
Dakle, po samom dolasku u Zadar dočeka me natpis na mostu. Sva srića da san se odma mašila za aparat jer već popodne ga nije bilo.
Naravno, odma đir kroz Kalelargu.
Kalelarga ili Široka ulica je glavna ulica koja se proteže u smjeru istok – zapad. U Drugom svjetskom ratu su uništene sve zgrade u ulici pa je ona obnovljena u modernističkom stilu zadržavajući samo smjer.
Pa priko Foruma. ( Glavni trg iz rimskih vremena. )
Bacit oko na sv. Donat. ( Dobila je ime po biskupu koji ju je dao izgraditi. )
I zvonik Sv. Stošije.
Pjevušenje pisme “ Kalelarga, Kalelarga “ nekako se nametne samo od sebe.
Ovo je uobičajena kartolina.
A sad malo jutarnjeg šušura.
Rano ujutro uputila san se u điradu po gradu. Baš je gušt skitat po gradu i lutat po uličicama grada koji ne poznajete i otkrivat u svakom kantunu nešto novo.
Gužva i šušur na svakome koraku.
Priko mosta
Pogled s mosta
Pijaca…. trbuh grada
Gužva kroz vrata
Našla nešto puno lipo!
Pa đir po rivi skroz okolo
Šetnja kroz Perivoj kraljice Jelene
I pogled odozgar.
Šetnja kroz park priko puta. Zaboravila san kako se zove. Ali tu su zlatne ribice.
I australski stribor. To van je živi fosil iz vremena dinosaura koji je nepromjenjen preživio više od 100 milijuna godina. Otkriveno je manje od 100 živih stabala. Raste kao 40 metarsko stablo i pod posebnom je zaštitom australske vlade. Donacija je australcke vlade pa je time Zadar među rijetkim gradovima u Evropi a prvi u Hrvatskoj kojemu je omogućena zaštita ugroženih vrsta drveća.
Naravno, ovoliko podataka ipak nisam mogla zapamtit pa sam uslikala tabelu na kojoj sve to lipo piše.
Pa onda kroz Kopnena vrata
Priko Trga pet bunara
Priko Trga
Pa do Trga tri bunara ( koji su čini mi se malo zapušteni i sakriveni autima, jedva san ih otkrila )
Pronašla nešto čudnovato
Malo neobičan vrt
Pa čak i dva topa.
I za kraj današnje razglednice......
Pogled na Zadar sa visine.
Ne znam koliko sam uspila u ovoj svojoj kartolini.
Ostalo je još dosta toga. Neke stvari san zacrtala pod obavezno vidit kad dođen drugi put jer nisam sve stigla. Recimo popet se na zvonik Sv. Stošije, posjetit izložbu crkvene umjetnosti, Crkvu Sv. Šimuna u kojoj se nalazi poznata srebrena škrinja Sv. Šimuna, svratit do Arsenala.
Zato Zadre..... vidimo se!
Nakon šta nas je jugo dobro ispuvalo, produžili smo dalje.
Morska muzika!
Zadar…… morske orgulje!
More divlje udara u kraj.
More svira.
Pismu tužnu.
Vitar svira.
Zajedno je to veličanstvena pisma.
Orgulje su trenutno prazne.
Sunce je prazno.
Vratit ću se večeras na Pozdrav Suncu!
Noćna šetnja priko mosta.
Šetnja rivom.
Uz orgulje!
I prekrasan pozdrav Suncu!
Ovo je stvarno nešto prilipo!
Valovi!
Guštam u svim ovim bojicama, mjenama I izmjenama ovih šara i sve slike nemogu to dočarat.
Sidin na klupici i jednostavno uživam!
I došla san ponovo sutradan malo sist i poslušat more.
Danas su orgulje bile pune!
Za MM i sve koje zanima:
Pozdrav Suncu u Zadru, 2008.
Nalazi se na Istarskoj obali, na najzapadnijoj točki zadarskog poluotoka, neposredno uz Morske orgulje. S ovog se mjesta pruža pogled na Zadarski kanal, otoke i na zalazak Sunca, čija je ljepota u Zadru posebno poznata. Pozdrav Suncu sastoji se od tri stotine višeslojnih staklenih ploča postavljenih u istoj razini s kamenim popločenjem rive u obliku kruga promjera 22 metra. Ispod staklenih provodnih ploča nalaze se fotonaponski solarni moduli preko kojih se ostvaruje simbolična komunikacija s prirodom, odnosno sa Suncem. Istovremeno sa zalaskom Sunca uključuju se i rasvjetni elementi ugrađeni u krugu te po posebno programiranom scenariju proizvode iznimno dojmljivu svjetlosnu igru u ritmu valova i zvuka Morskih orgulja.
Ovo je copy-paste sa wikipedije.
Tako mi je bilo najbrže.
Pokrivam aparat jer more leti svud naokolo. I po kosi.
Kosa mi je puna morskih kapljica.
Jedan reful me dobro zaljulja.
Propuhalo me do zadnje košćice.
Ali, virovali ili ne…. ima hrabrih koji su se tunbali umore.
Brrrr….. ja san se sva naježurila od samog pogleda na ovo divlje more.
Rano je.
Bude me ptice.
I zvona.
Zvona moga Grada.
Nedilja je.
Maknite se od kompjutera.
Izađite.
Prošetajte.
Ulipšajte sebi dan.
Bilo kako.
Barem jednom običnom šetnjom uz more.
Kroz polje.
Sedite na šentadu.
Gledajte galebove, slušajte more.
Uživajte.
Svaki trenutak proveden vani vridi puno.
Nediljon pogotovo.
Ja idem.
Pokušat ću sebi ulipšat dan.
I sutrašnji.
Idem u điradu.
Tri zlatne ribice su se potrudile ispunit mi želju.
Malu, malu želju….. željicu!
Ajmo, maknite se i vi!
Ako ipak kliknete na ovaj moj blog ostavljam vam ove sličice da vam ulipšaju dan.
Meni su lipe i drage zbog ovih neobičnih pitara.
Stare teče, lonci, bronzini nekad se nisu bacali.
U njih se sadilo cviće.
Spreman se…. nosim aparat, punjač, mobitele i iden!
I zlatnim ribicama triba malo pomoć…. ne mogu ni one sve same!
Konačno sam evo uspila napisat par riči i posložit ove sličice.
Ali evo, bliži se kraj godine, sprema se matura i maturalna radnja a to je ipak najvažnije.
A ja stignem malo leteći i uglavnom u noćnoj smjeni.
Dakle, nastavak priče o Jurlinovim Dvorima.
Već sam napisala da se u svakoj od ovih kućica krije izložba.
Kuća za spavanje
Kuća opremljena starinskim namješatjem, koćeta, škrinja, zipka, singerica, na krevetu sukanac.
A kad sam ušla unutra kao da sam ušla u babinu i didinu sobu. Jednostavno, toplina izvire iz svakog kutka.
Ostala sam raširenih očiju…. privrtila film puno godin unazad. I napravila mislima đir kroz Staru kuću!
Od druge spavaće sobe je 1972. god. napravljena kapelica.
Tineja….. valjda bi to po trogirski bija tinel
Prostorija u kojoj se obitavalo u vrime božićnoh i uskrsnih blagdana. Unutra se nalazija dugi stol sa bancima.
Kužina – komin
Glavna prostorija dvora. Misto okupljanja, simbol obiteljske topline i zajedništva.
Tu se kuhalo, grijalo, pričalo. Nisam ulazila unutra…. nisam tila smetat jer se spremala spiza!
Kotlarnica
Prostorija u kojoj je smješten kotal za pečenje rakije. Ovaj je s početka prošlog stoljeća.
I još puno, puno lipih stvari.
škicet
Knjižnica
Posjeduje više od tisuću naslova. Među knjigama se nalazi i Homerova Odiseja iz 1750. godine.
Inače ovdje se nalaze i zavjetni darovi.
Tu bi bio kraj našem razgledavanju.
A mi smo nakon ovog nastavili vozikanje!
Danas opet malo skitanja. Tek toliko da vidite da nisam stalno usidrena u Trogiru.
Ovi današnji đir će nekima bit déja vu.
Ali tako vam je to. Često imamo iste ideje, zamisli. A i ja sam se nešto ulinila u zadnje vrime, pa sam spora, pa niman vrimena, svugdi me ima.
Danas krećemo malom cestom preko Zagore.
Vožnja laganini, opuštajuća. Sunce peče, okolo nepregledni krš prošaran crvenim makovima.
Otvorin ponistru, širi se zamamni miris brnistre.
Naravno, meni ka meni odma je nešto palo napamet. Vezano uz brnistru.
Pogled privlači ljubičasta boja kadulje.
Između svega roza grmovi. Nisam sigurna, čini mi se da je bušin. Moran provjerit.
Pratimo putokaz za Primošten. Ali naš cilj su Jurlinovi Dvori.
Jurlinovi Dvori su sklop malih kamenih kućica koje je don Stipe Perkov obnovio. Ime su dobili po vlasniku Juri zvanom Jurliija.
Dvori su inače njegovo nasljeđe i od 1999. godine su pod zaštitom države.
U svakoj od ovih kućica nalazi se prilipa izložba. Lipo san ja rekla, u zadnje vrime samo po izložbama iden.
Stara soba, izložba starih uporabnih predmeta, sakralna izložba – izložba zavjetnih darova, mala kapelica, komin.
Kameni stol
Središnje misto u dvoru oko kojeg se okupljala obitelj za toplijih vremena.
Loza natkriljuje stol i pravi hlad. Loza je stara oko 100 godina.
Gustirna
Sastavni je dio svakog dvora. Kišnica se slijevala po posebno napravljenim kanalima ili sa posebno uzidanih naplova i kamenih ploča.
Bunja
Služila je da bi se težak moga sklonit od nevremena.
I naravno okolo je mali vrtlić sa kapulon, poman, malangulima, artičoki, bob, biži. Svega ima. I kornjačica.
Moran priznat da već dosta dugo znam za ovo misto, prolistala sam i po internetu ali nekako uvik nam ostane vanka ruke.
Ustvari tila san reč da koliko god da sam znala za ovo na ovakvu lipost nisan bila spremna. Jednostavno me ostavilo bez riči. A da ne govorim da je don Stipe ugodan sugovornik koji je imao vrimena pozdravit se s nama i malo popričat, ukratko nas u sve uputit i pozvat na bevandu i spizu.
A spiza…. prava domaća…. ovčji sir, pršut, vino…….
Ovo vam je pogled na Dvore izvana a šta se krije iznutra pogledajte u sljedećem izdanju!
“ Vidiš, moga san se poć malo utočat na Baće! “
- Ma bogati, a da nebi i na picigin bacija? -
“Asti miša, koliki si, satrat će me auto, eno mi sviraju a ja te još nisan ciloga uslikala!”
“ A di ćeš ti….. opppp…… staniiii….ooooo…… odo ja!”
“Ejjjjj….. a da ne bi slučajno kroz ulicu….. pa nije ti ovo Venecija!”
“ Bući, bući….. ma vidi šta si mići!”
“Jabuka, Blitvenica, Palagruža?????
Pssssssttttttt!
Ne smimo reč poštu!”
“Ccccc….. vidi ovoga….. naletija na svitlo!”
“Bay, bay!”
Bez komentara, ali mi je ova slika baš lipa.
“Još malo pa ću niz navoz!”
Ovo je slikano samo uru vrimena prije porinuća.
Jeste kad bili na porinuću broda?
Teško je opisat osjećaj kad stojiš ispod ovakve grdosije, onako mali, mali. I čekaš.
Osjećaš uzbuđenje, nemir. Sve oči su uprte u bocu, jer kad pukne boca, otpusti se štoper i brod pomalo počne klizit po saonama.
Čuje se škripa. Klizi pomalo.
A prvi dodir s morem, prvi poljubac s morem je nešto veličanstveno, nezaboravno, posebno.
Neka ti je mirno more!
Jutros san iskoristila lip i sunčan dan za bacit đir do Splita.
Propustila san feštu ali san evo svratila do Dioklecijanovih podruma pogledat feštu cvića!
33. Praznik cvića posvećen je sportu kako bi zahvalili sportašima i olimpijcima.
Blanka od cvića
Ostali sportovi
Nekoliko aranžmana
Lipo uređenih stolova
Svijećnjak od kupusa
Nešto tipa Zvjezdanih staza
Vjenčane haljine
Naravno stol
Ribice
Dobro ste skontali..... pijati i beštek su u vodi!
U zadnje vrime i nisan baš nešto od puno riči.
Ni današnji post neće bit iznimka.
Nećete se umest od čitanja.
A ustvari, čitanje ionako umara oči!
Ma vidiš, kako ja mislin na vas i vaše zdravlje!
A i nije baš da neman šta za reč.
Ali….. digod je bolje mučat!
E, ko muči dvi uči.
Ala, ala….. uvik ja kažen….. doć će sve na svoje.
Pomaloooo…..
Ajmo…. Danas vas vodin na vožnju!
Krećemo!
Vežite pojaseve….. da ne bi posli bilo …. Piši prigovor!
I ne tribate bižat s ceste!
Ipak mi nije pala napamet takva ludost.
Mislin, pala mi je napamet ludost, ali ne da uzmen volan uruke!
Eto vidite, opet mislin na druge!
Aloooo….. vozače i sudionike u prometu a ne neke tamo druge!
Ccccc….. najbolje da ferman.
Jerbo kako san počela moglo bi se odužit ovo lupetanje.
Naravno…… pogađate…… južina udrila u moju malu glavicu.
Pale tri ipo kapi kiše!
I uspile me opet išenpjat.
Pari da je to koja novost.
Malo vas mantan jel….. amo ća!
Pogled na Okruk.
Škver.
E, baš onaj o kome se u zadnje vrime puno govori!
Kluda.
Fumija.
Pogled u daljinu
Kraljevac. Ovo van je onaj otočić na koji su trogirani sklonili Belu IV i po kome je otočić dobija ime.
Otočići. Evo pripoznala san Pijavicu!
A di neću, kad me tu ka dite uvatilo nevrime i jedva smo uspili doć do Krknjaši!
Za danas je dosta vozikanja!
Evo vrtin sad na početak posta.
Bože, šta san gori svašta nadrobila.
Tila san sve izbrisat, ali nema veze.
Ionako odavno ovde nije bilo napisanih bezvezarija.
Oću reč, mislin da je ono ionako samo moj nerazumljivi tijek misli. Ili se reče tok misli.
Neman pojma.
Na isto mu ga dođe.
Digod ionako ni sama sebe ne razumin atroke će ko drugi šta razumit.
A i zašto bi.
E!
Svatko traži misto pod suncem.
Mali kutak samo za sebe.
Ove male mačkice – zijevalice – pronašle su neobična mista za sebe.
Ukrasile su palme.
Privlače pogled prema gore.
Krovove.
Zidine.
Cili grad je rozast.
Slične slike možete pogledat i kod gustirne!
A tek smokva!
Stablo na stablu!
A da ne bi sve bilo dosadno rozasto evo još malo plavog omiškog cvića!
A kad počnu cvitat kapare..... koja će to tek veštica bit!
Nježna.... nježna........
Lipa...... prilipa......
Lepršava......... prozračna.........
Neodoljiva.......
Sramežljiva........
Kakav bi to posjet Omišu bija da nakon šetnje nismo svratili do Radmanovih mlinica.
Pomalo smo krenili i najprije se zaustavili pogledat ove penjače.
Svaka čast cure i momci ….. meni se mantalo od samog pogleda prema gore i slikavanja.
Malo – pomalo uz kanjon i evo nas.
Radmanove mlinice su malo izletište nadomak Omiša, udaljene samo 6 kilometara, u kanjonu Cetine.
Mlinice se spominju već u 16. stoljeću a pravi procvat doživljavaju u 19. stoljeću kad ih je obnovila obitelj Radman po kojoj su i dobile ime.
Izletište je prepuno. Jako je zgodno za izlet sa dicom.
Malo se vrtimo okolo, gledamo.
Uživamo u sjeni stabala. Svježini.
Osjeća se dah prošlosti.
Cetina žubori.
Okolo se šire zamamni mirisi.
Mmmmm…… žabe, jegulje, soparnik, peka. Nema čega nema!
Još malo šetnje uz Cetinu.
"Fotografija je jedini medij koji svojim samim nastajanjem ima status autorskog djela.
U momentu pritiska na okidač osoba koja je pritisnula okidač postaje autor fotografije i njegovo je djelo pod zaštitom Zakona o autorskom pravu.
Osoba koja javno koristi autorsko djelo dužna je pri svakom korištenju naznačiti autora.
Fotografija je uvijek autorsko djelo pa prema tome ne mora biti posebno označena da bi bila zaštićena, ona je uvijek zaštićena."
ŽELJA
Želio sam te danima, želio godinama
i želja je bivala sve veća, a nada sve manja
i umirao sam pomalo od želje i beznađa
i umro sam sasvim i više me nema,
a želja je moja uvijek živa ostala
i bez mene živi, u zraku izgubljena.
Nikola Milićević
LJUBAV
Zgasnuli smo žutu lampu,
Plavi plašt je pao oko tvoga tijela.
Vani šume oblaci i stabla,
vani lete teska bijela krila.
Moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu.
Moje ruke svijaju se, žude, mole.
Draga, neka tvoje teške kose
Kroz noć zavijore, zavijore
kroz noć
Kose moje drage duboko šumore
kao more.
A. B. Šimić
ZVIJEZDE U VISINI
Ne ljubi manje koji mnogo ćuti
on mnogo traži, i on mnogo sluti,
i svoju ljubav (kao parče kruva
za gladne zube) on brižljivo čuva
za zvijezde u visini
za srca u daljini.
Ćutanje kaže: u tuđem svijetu
ja sanjam još o cvijetu i sonetu,
i o pitaru povrh trošne grede,
i o ljepoti naše svijetle bijede,
i u zar dana i u plavet noći
snim: ja ću doći, ja ću doći.