prepreke

Jučer sam bila na kavi sa Stričekom. Opet nove ideje...i to jako dobre. Sve ću ih utkati u knjigu. Moraće i on biti naveden kao suradnik. Ili mentor.
Onda sam otišla po malu u školu al je morala ostati jer im je došao neki čovac iz dječjih novina, pa su se slikali i pričali.
Za to vrijeme sam bauljala po gradu, zaboravila torbu u pošti, pričepila prst na vratima proklete slastičarnice (krivo im je napravljena kvaka, ako hoćeš bit normalan i zatvorit vrata, pričepiš prst), vratila se po torbu...i baš kad sam trebala malo sjest da odmorim, čujem iz sveg glasa kako me netko zove. To je moja prijateljica Deniza. Prijateljica iz davnih, davnih i prekrasnih dana.
Prvo smo se grlile, a onda smo se dragale ko da dragamo pse. Užasno mi je drago da smo se srele jer ona živi u Engleskoj. Ima još šest ili više sestara i sve su vani. Svojevremeno je pobjegla od kuće i promijenila vjeru. Pa joj je stari poludio i odreko je se. A dok smo zajedno išle u MIOC, mogla je pretuć sve dečke. Bila je najjača. Završila je slikarstvo ili kiparstvo, i otišla u Englesku.
Čekale su njih tri još jednu sestru koja je imala rođendan, pa su se skupile i iznenadile ju pjevajući onu pjesmu. Bilo mi je prekrasno vidjet Denizu, a i taj skup sestara. Ona će za tjedan dana doći na duže u Zg, pa ćemo se družiti. Sad se sjećam da je bila toliko luda da se predstavljala ovako: Bok, ja sam Deniza, al moš me zvat Peniza. Svi su padali u nesvijest od takvog nastupa.
Jedva čekam da dođe.
Rekla mi je da super izgledam čak i s tim sijedinama na glavi.
Ma luda je, al je volim.
Dražesna je nježna i moram ju čuvat. Divno slika i bit će glavna i odgovorna u našem procesu rađanja be pardon knjige.