ponedjeljak, 17.12.2012.
glad
dakle dragi moji,
vi dragi, koji me pratite, znani i neznani...
stigla sam u B.
prema svom nekom zacrtanom planu spakirala sam se i krenula na dug put.
kako mi je dva dana prije toga bilo loše full, malo sam odgodila put,
stavila zimske gume na auto, kupila lance za snijeg ne znajući što će me čekati na putu
i pokrenula se :)
to jutro bilo je u Os baš gadno hladno, nekih -13,
no kako sam putovala i kako se kazaljka na satu pomjerala tako je i temperatura bila viša.
u Mađi bilo je prelijepo sunčano hladno jutro.
a ja kako sam započela svoj put već u 7 ujutro, a ustala u 5, bila gladna.
nisam daleko stigla, ni do Budimpešte,
no glad ne pita.
pa sam počela kopati po vrećicama na suvozačkom sjedalu jednom rukom, a drugom držala volan.
sigurna u sebe
jer divan je dan, čista cesta, samo malo previše kamiona.
no sve je pod kontrolom.
tako sam bar mislila.
u tom svom kopanju za mirisnim sendvičima koje sam napravila isto jutro
ali kako sam u žurbi kretala pa nisam doručkovala doma,
nisam primijetila da se prebrzo približavam kamionu ispred sebe.
i u tom pregledu ceste jednim okom
dok drugim tražim slasni zalogaj
ugledah kamion na par metara ispred i sebe kako se zalijećem u njega.
da bih to izbjegla naglo zamotam volan ulijevo,
pa u brzini me baci previše u tu stranu
ja motam na drugu, opet me baca,
kako je cesta zaleđena tako ni kotači ne slušaju nego klizim po cesti.
uglavnom.
naravno da sam ja kriva jer nitko drugi nije ni mogao biti.
naravno da sam ja nesmotrena bila
i vozila prebrzo
i mogla sam sve to obaviti tako da sam stala u stranu i izvadila sendvič,
pojela ga u miru i nastavila dalje voziti.
ali valjda je tako netko drugi odredio kako mora biti.
letjela sam zajedno s automobilom prema desnoj
pa nakon odbijanja lijevoj zaštitnoj ogradi
i još se pri tom vrtjela za 360 stupnjeva,
usporeno
gledala kamione ispred i iza sebe
slušala kako struže metal automobila o metalni odbojnik zaštitne ograde
gledala kako lete stvari unutar automobila koje sam nosila sa sobom na put
ti famozni sendviči isto su postali leteći
moje mačke u svojim transporterima šćućurile su se u dnu kutija
i čekale da ples po cesti prestane
da se sve zaustavi.
a ja sam mislila je li tako izgleda kraj.
zar sve tako vidimo
i ljude u susjednim automobilima
njihove izraze lica,
je li to posljednje što ću pamtit prije nego me pokupi nadolazeći kamion.
ali nije.
ovo mi je samo bilo upozorenje, izgleda.
i sve je stalo.
sve utihnulo.
ostao samo brujati motor koji je još radio.
pomaknula sam se s autom na zaustavni trak
a iza mene kamion koji se uspio zaustaviti na vrijeme.
ugasila motor.
ostala sam sjediti u automobilu.
nisam znala hoću li pasti ako pokušam izići i stati na vlastite noge.
prišao mi je mađarski kamiondžija i pitao jesam li dobro.
otvorila sam vrata i izišla.
čak nisam ni pitala jel on ili suvozač ok.
pogledala sam kako izgleda automobil i jesu li sva četiri kotača na broju,
jesu li možda iskrivljena i gume čitave.
upalila motor.
mađar me pozvao da odem do odmorišta udaljenog par stotina metara.
zahvalila sam se
pogledala ruke koje su mi se tresle.
još jednom obišla auto
i pogledala visi li što od tih udarenih dijelova sa automobila po cesti
i grebe li kotače.
imala sam sreću.
uspjela sam nekako pogađati u tom okretanju desni prednji i desni zadnji kraj.
polupana svjetla.
tablice izvitoperene ali se drže.
blatobrani izlomljeni ali stoje.
svjetla rade.
dakle mogu dalje.
i nastavila sam dalje put.
austrija mećava.
cijelim putem kroz nju.
njemačka bolje vrijeme.
zastoj.
velika prometna.
tri sata u koloni prelazila 15ak kilometara.
tako sam mogla i ja svojom nepažnjom napraviti zastoj.
ubiti nekoga.
ubiti sebe.
stigla sam u 3 ujutro u B.
mužiću sam samo rekla za prometnu
moji ni ne znaju.
pa ukolio ih znate, molim vas prešutite im ovu moju, našu malu tajnu.
jer ionako su se živi pojeli tijekom cijelog mog puta
i bili u iščekivanju svake moje poruke kad stanem negdje
kako bi znali dokle sam stigla i jel sve ok.
kako bi se osjećali da sam već prije podne napisala da sam se razbila?
uglavnom stigla.
živa i u komadu.
preživjeli smo.
limarija se da popraviti.
boja prekriva sve ;)
jedino ja malo trzam na svaki automobil koji se približi naglo onom u kojemu sam ja.
no to je valjda normalno.
mužić me dočekao pred ulazom u grad
jer nisam zapamtila put do našeg novog doma :)
i nakon što sam se prvo izvikala na njega da sam skoro zbog njega poginula
jer sam sama putoval umjesto da je on došao po mene kako je prvobitno bilo dogovoreno,
nakon što sam pregledala što je u stanu napravljeno,
on bio sav sretan i ponosan na učinjeno
a ja pronašla u tih desetak minuta bezbroj zamjerki
koje su mi pokazale da ustvari uopće nisam umorna
i da imam oko sokolovo,
legla sam i zaspala zahvalna što sam stigla živa
i što spavam uz svoga dragoga
svjesna da je on ipak puno napravio
bez obzira što sam ja očekivala više
te da sve nedostatke i propuste u par dana možemo zajedno riješiti.
većinu toga do danas i jesmo riješili.
stan je dobio malo na toplini
od hrpe 'picaboca' koje sam ponijela sa sobom
namještaja kojega smo malo presložili
novoga kupljenog u međuvremenu
'ženske ruke' kako mi žene to volimo s guštom reći
koja daje poseban štih svakome domu.
u međuvremenu od valjda svega proživljenoga
prehladila sam se i čini mi se dobila upalu bubrega.
kako sam kao mala od toga bolovala pola svoga djetinjstva
mislim da nisam pogriješila pri dijagnozi.
sutra idem k liječniku jer ne mogu hodati od bolova
a i neka groznica me povremeno trese.
termometar?
nema to moj mužić.
a kupiti...e pa to traje.
dok ne popi.. i odlučim sama takva nikakva do ljekarne.
no dobro,
nadam se da nije ništa strašno
i da će nakon prave terapije uskoro proći.
ne ide mi se baš u bolnicu.
mislim da bi za ovu a i nadolazeću godinu trebalo s one dvije operacije
valjda biti dovoljno da ispuni višegodišnju kvotu.
do slijedećeg javljanja budite mi dobro,
volite svoje najbliže
i iskoristite svaki mogući trenutak s njima na najbolji mogući način.
jer nikad ne znate...
danas jesmo - sutra više nismo tu.
- 02:28 -
