subota, 25.06.2011.
kraj?
ne pišem više.
ne zato što ne želim nego što ne stignem.
i zato što kad bih htjela napisati sve to o čemu razmišljam
previše me pogađa emotivno.
pa onda prešutim.
ne napišem.
ostane u meni.
a i ne stignem se sastati sama sa sobom.
posao moga supruga postao je prezahtjevan
vezano za moje slobodno vrijeme.
i ne samo slobodno.
on je sretan da ima nekoga tko mu može uskočiti
u bilo koje doba dana ili noći.
doslovno.
pa onda tu pomoć i koristi.
ja imam posao u Firmi,
imam njegov posao,
i posao koji smo zajedno otvorili, u Puli.
to je u Hr pa njega ne da ne zanima,
nego nema vremena za te 'obične' i prizemne poslove,
ja ih odrađujem.
kad i kako?
ne znam više ni ja.
stalno sam na putu,
u automobilu, u avionu.
malo odmora, malo mira.
godišnji više nije onaj stari pravi godišnji.
nema odmaranja, nema dugog spavanja,
nema mora, plaža, lapeža, nema vremena za opuštanje.
kuća više ne znam gdje mi je.
nije nigdje.
pokušavam ovu u Osijeku ponovo učiniti svojim domom.
jer inače ću izgubiti gotovo sve.
sebe imam osjećaj da sam već izgubila.
'mi' se ne slažemo najbolje.
napetosti iz dana u dan su sve veće.
daljina čini svoje.
nerazumijevanje, odnosno 'podrazumijevanje' isto.
ljubomora i s jedne i s druge strane.
uzrokovana najviše razdvojenošću.
oboje smo kruti, prestari za obilkovanje.
kao glina koja je predugo stajala na suncu.
osušila se i zadržala postojeći oblik.
kad je želite malo oblikovati ona puca.
tako i mi.
nespremni za promjene.
toliko sam se veselila zajedničkom životu,
toliko sam ga dugo čekala.
uvijek je postojalo nešto što je bilo veći prioritet,
nešto što je bio razlog da još nije vrijeme.
ne s moje strane.
ali to nisam vidjela, opravdavala sam sve te razloge
i pokušavala ih otkloniti koliko je bilo u mojoj moći.
sad sam svjesna da nikada neće niti biti vrijeme za 'nas',
za naš zajednički život.
ne zato što ne želim da dođe taj dan.
barem ja ne.
zato što sam previše svoja i ne prelazim preko nekih stvari lako.
a druga strana od mene očekuje
da obzirom na svoje godine,
točnije razliku u odnosu na njegove godine,
ja budem ta koja popušta.
uglavnom, bliže smo kraju nego početku.
predbacivanje ne podnosim.
neiskrenost isto.
lažne prijatelje, život u čoporu, podmetanja, prešućivanja istine.
ja tako ne živim.
i reći ćete da živim u nekom čudnom svijetu
jer sve ovo što sam navela dio je svačijeg života.
da, i moga, ali se svega toga klonim.
zato se valjda nisam ni snašla u sudskom sporu sa mojom bivšom 'prijateljicom'.
ne želim biti takvim stvarima i ljudima ukaljana.
nisam neka 'čistunica', 'svetica', nisam.
no ipak ne dozvoljavam da me drugi 'prljaju'.
kod mene su privatan život i posao dva različita svijeta.
ne miješam ih.
odvajam ljude iz jedne i druge grupe.
ne zovem ljude s posla kući niti s njima izlazim van.
ne zbližavam se s 'poslovnjacima' toliko
da znaju stvari iz mog privatnog života.
i smatram da je to ok.
kod mog dragoga to je sve jedno.
nema granice.
nema 'ladica',
nema selekcije.
a u tom njegovom poslovnom svijetu toliko je ljudi
s kojima ne bih niti kavu popila
a ne dijelila prostor u kojemu živim.
možda vam je teško razumjeti o čemu pričam.
oni koji me znaju malo bolje, znaju kakva sam.
znaju da me ne možeš kupiti novcem.
znaju da me možeš kupiti nekom sitnicom
koja drugima ništa ne znači, niti je ne primjećuju.
tratinčicom
rosom na suncu
šetnjom pod kišobranom
vožnjom satima s vjetrom u kosi
pjesmom na radiju
zajedničkim doručkom
šalicom toplog miljeka
jednostavnim stvarima.
ja sam jednostavna.
a opet izgleda toliko komplicirana
da se ne mogu uklopiti u tuđi život.
i moram vam priznati da mi je ovo prvi put.
do sad sam uvijek ja bila ta
koja se nekako uspjela maksimalno prilagoditi,
stopiti s osobom s kojom sam u vezi.
ovaj put nekako mi ne uspijeva.
čak me odbija.
i ne znam zašto,
čak ne znam ni na onaj mazni način biti bliža.
ne znam.
uglavnom.
mislim da od nas neće puno ostati.
bebač se u takvim uvjetima teško može dogoditi.
posebno kad smo ovako stresni kakvi jesmo.
tako da taj 'projekt' ostaje samo u 'nacrtima'.
kao kad napravite projekt za nekoga
jer je to naručio
date se potpuno u njega,
osjetite da je dobar i da bi objekt bio 'mrak' kad se izgradi.
ali investitor odluči da ipak ne želi graditi kuću.
ostao vam je projekt na papiru
i znate da je kuća dobra
ali on je rađen za tu lokaciju i niti jedu drugu, ne uklapa se negdje dalje
i ne možete ga ponuditi nekome drugome da je izgradi.
tako da ostaje samo kuća na papiru.
bila bi to lijepa kuća, znam.
ali i to je život.
idemo dalje.
vidjet ćemo kako ćemo iz svega toga izići.
i hoćemo li živi izići.
je li to kraj?
zar smo tako brzo došli do njega?
koliko je potrebno da nekoga upoznaš?
je si li ga upoznao prije nego si poče s njim živjeti
dovoljno dobro da možeš reći kako ipak nije za tebe?
zašto kad smo zaljubljeni ne vidimo ljude onakvima kakvi stvarno jesu?
zašto smo mi drukčiji kad smo zaljubljeni?
je li ta zaljubljenost kod nas već prošla?
ili baš zato što još uvijek traje tako smo vatreni oboje,
još se borimo, još nam je stalo na neki čudan način?
uvijek sam govorila da
kad prestanem reagirati prestala sam voljeti.
još uvijek dakle volim, i to jako, jer jake su mi reakcije.
moram se početi baviti nečim
i usmjeriti svoju negativnu energiju
koja se nakuplja u neograničenim količinama.
jesam li u pravu kad živim u uvjerenju
da treba izbaciti iz sebe ono što te muči
ili kako se po 'novome' učim,
iskulirati se, izbrojati i smireno proći kroz situaciju
pa makar te iznutra 'pojelo' ne pokazati?
uvijek sam bila ona izravna
'što na umu to na drumu'
bez zakulisnih igara.
možda se baš zato ne znam nositi
sa današnjim 'modernim' brakovima.
nisam sebe zamišljala baš kao neku 'konzervativku'
o što dalje idem to vidim da ipak volim baš neke stare načine življenja,
stare vrijednosti, stare običaje,
i ne želim ih mijenjati.
sve u svemu,
držite nam fige da kroz sve to prođemo
na najbolji mogući način za oboje.
ostanemo zajedno ili se raziđemo.
ali da budemo sretni.
jer sreća je ono bez čega ne želim živjeti.
sama
ili s nekim.
Micko je uvijek uz mene :)
gdje god putovala, gdje god bila.
i najveća mi je sreća.
- 21:54 -
