srijeda, 20.04.2011.
moj grad na kraju svijeta
za one koji ne znaju
u braku sam tek odnedavno,
tek nešto više od pola godine.
prije toga bila sam u jednoj vezi koja je bila duža nego mnogi brakovi.
skoro 15 godina.
iz te veze ponijela sam samo svoje osobne stvari i Micka.
djecu nismo imali.
u ovom braku poželjela sam imati djecu.
kažem ja, jer moj suprug ima iz prvoga braka četvero djece.
i nije baš lud za petim.
ne zato što ne voli djecu, već zato što sad ima i godina
a i nema baš jako dobar odnos sa vlastitom djecom.
tko je tu kriv, svjestan je on da su krivi i on i njegova bivša supruga podjednako.
ona što ih je razmazila a on što je samo radio i nije imao vremena za njih.
no posao roditelja najteži je posao na svijetu.
pa nije ni čudno što ima jako puno promašaja u odgoju, sa svih strana.
na žalost za takvo što ne postoje škole.
a sigurna sam da bi trebale postojati.
ne da biste na kraju semestra ili godine ili školovanja dobili certifikat
već da biste savladali određene vještine koje bi vam pomogle
u situacijama prilikom odgoja vlastite djece.
znam da sam uvijek gledala svoje prijateljice u čudu kako su tako pametne
jer kad im njihovo malo dijete postavi nekakvo 'bezazleno' pitanje
umjetnost je bila odgovoriti na njega.
ali eto.
znale su.
ili se barem meni tako činilo.
uglavnom,
odlučili smo imati dijete.
i kako ja baš više nisam mladica
a i nisam zdravstveno baš jaka
i kako imam hrpu raznoraznih problemčića
odlučili smo se za umjetnu oplodnju.
ako još stignemo :)
pa smo to još prošle godine započeli, točnije prije godinu dana
no zbog raznih obaveza odgodili do današnjih dana.
a sad se našli u strci s vremenom.
a ja umirem od straha da vrijeme nije dovoljno na mojoj strani.
e sad,
moram vas upoznati sa činjenicom da koliko god ja silno željela dijete
i koliko god sam do sada mjeseci proplakala
svaki put kad bi se pojavili oni dani u mjesecu,
i koliko god je prošlo vremena od prvog pokušaja prirodnim putem
pa i one pripreme od godinu prije,
ja još uvijek nisam za razliku od
na žalost (zbog jako velikog broja) hrpe mojih prijateljica i poznanica
koje su prolazile ili još uvijek prolaze kroz slične situacija,
dovoljno ili previše opterećena svim tim medicinskim izrazima, frazama,
vrijednostima određenih parametara koji utječu na moju plodnost.
tako da sam u svemu tome kao bačena s marsa
i ne snalazim se previše.
no ipak previše cendrava.
pa svaki moj odlazak u kliniku
gdje nailazim na pune čekaonice mladih parova u odnosu na nas,
jedino ja sam ta koja poslije razgovora ili pregleda kod liječnika
izlazim nazad u tu istu čekaonicu sva uplakana,
ponekad tužna a ponekad tek od svega toga toliko dirnuta
da plačem suze radosnice što uopće prolazim kroz sve to.
svi ostali ili se super mogu kontrolirati ili su na nekim drogama.
jer ja još nsiam na hormonima a peru me ajme.
ili su svi ostali cool, u filmu kako ne treba pokazati osjećaje nepoznatim ljudima.
no iskreno briga me, ja to ne mislim i nemam razloga kriti,
pa svejedno te ljude vidim sad i tko zna hoću li opet.
osim tima liječnika i medicinskih sestara
a oni su već navikli na mene takvu :)
pa sam zadnji put i pitala sestru
jesam li ja jedina koja plače
jer i dok i je objašnjavala proceduru stimulacije, ja sam ronila suze i grcala,
toliko da nisam mogla niti zapisati od plača redoslijed
što koji dan i na koji način odraditi.
eto, sad znate i da sam cendravica :)
no dobro.
uz razne probleme kroz koje prolazim(o)
cilj je bio u mom slijedećem ciklusu krenuti sa stimulacijom
te zaokružiti sve jdnom malom bebom iz epruvete :)
možda grubo zvuči onima koji na takvo što nisu osuđeni, no meni je to baš slatko :)
pa tako sam obavila sve potrebne pretrage,
preglede, i sve potrebno,
i sa zadovoljstvom vas mogu obavijestiti da nemam
niti jedan hepatitis, sifilis niti dva tipa hiv-a na koje sam iz mjeseca u mjesec testirana :)
naravno, kako je moj suprug u belgiji, logično je bilo iskoristiti priliku
i obaviti sve to na njihovoj vrhunskoj klinici u briselu.
pa smo tako i sve ondje i radili.
e sad, dogovor je bio da kompletnu stimulaciju obavim ondje.
zašto?
iz jednostavnog razloga što se kod nas čeka na nalaze hormona do dva tjedna.
super, zar ne?
a meni trebaju svaki dan do 12 h za taj dan :)
pa tako sam u dogovoru sa mojim ginekologom odlučila
bez obzira na ogromne troškove
sve ondje i 'odraditi'.
ali, ne ide sve onako kako mi to sebi zamislimo.
ne.
uopće ne ide tako.
pa sam ja sinoć uz jaku bol mog lijevog jajeta iznenada zacrvenila.
no pomislih lažna uzbuna, te tek iz predostrožnosti nazovem kliničku bolicu
kako bih umirila svoju savjest i bila sigurna da to nisu 'oni dani u mjesecu'
te se informirala o mogućoj proceduri u mojoj zemlji, mom gradu.
kao možemo mi to i tu obaviti.
tako sam barem mislila.
i objasnili su mi, da možete,
ali uz uputnicu koju su potpisala dva liječnika, pečatirala oba
i to ujutro samo između 7 i 9h.
moja liječnica radi popodne znači ništa od toga.
na poslu imam nekakav skup
i na žalost ne mogu se maknuti iz ureda tijekom prije podneva
a i moja firma nije aš tog tipa da bi me pustili:
'odi, obavi sve što trebaš, pa radi se o tvom zdravlju i tvojoj budućnosti.'
pa onda ni ne želim previše razmišljati o tome.
i legla sinoć spavati.
mislim, htjela sam spavati.
ali nisam oka sklopila.
jer sam cijelu noć sanjala budalaštine.
kako neću dobiti nalaze na vrijeme.
i ujutro se probudim u 6
i pomislim poslije tuša kako sam ipak samo lažno alarmirala.
i odem na posao.
i oko 10,15 'code red' ponovo se pojavi
ali ovaj put u punom svjetlu.
i odlučim da neću propustiti ovaj ciklus ako baš ne moram
te krenem u akciju.
dakle, cijelo prije podne, točnije od tad pa do 12 iskušavala sam sve moguće kombinacije
kako izvaditi prvi crveni dan krv i dobiti nalaze isti dan
kako bi ih mogla poslati u belgiju
i sutra dobiti upute što i kako dalje
i da li uopće dalje.
nakon dva sata došla sam do zaključka da kbo to ne može napraviti,
klinika sunce šalje krv u zg i dobija rezultate nakon dva tri dana
jedan drugi laboratorij može mi izvaditi krv i izcentrifugirati
ali moram sama poslati nekom ekspresnom poštom u zg
da mi obrade isti dan i pošalju rezultate nazad.
i pronađem i laboratorij u zg koji bi to odradio isti dan,
samo im trebam poslati krv.
e sad, nema niti jedne od četiri velike dostavljačke kuće
koja mi može krv dostaviti isti dan do 18,30 na zadanu adresu.
ni hp express, ni city express, ni in time, ni dhl.
još dhl isti dan ali tek oko 20h, za mene prekasno.
pa ostaje jedina varijanta sjest u automobil i otići u zg izvaditi krv.
i odlučim se ja čak i na to.
u 15h ću krenuti, do 18 sam ondje, izvadim i vratim se.
i nazovem svog ginekologa da mu sve to ispričam.
i on također ne može vjerovati.
i kaže mi da probam nazvati naš laboratorij u kbo i tražim tu i tu gospođu.
i ja je nađem.
i odjednom mi zasja sunce :)
može se to obaviti isti dan i u mom gradu,
naravno, trebam platiti,
no i ono u zg bih isto tako platila, još i više.
pa se odlučim ipak odraditi sve u os.
odem u kbo, na nuklearnu.
izvadim krv.
i hoću platiti.
pita me jedna od sestara koja mi je vadila krv
koja mi je dijagnoza.
naravno sterilitet.
i ona me gleda čudom kako mi nitko nije rekao da ne moram ništa platiti
i da samo donesem uputnicu svog ginekologa.
a eto, baš tu sitnicu nisam ni od koga čula
pa niti od mog ginek,ologa.
iako bio je stvarno korektan te mi je istog trena
nakon telefonskog poziva ispisao uputnicu
i ja sam već u 17 h imala rezultate nalaza.
za sad, onako laički, koliko ja to znam pročitati, dobri su.
vidjet ćemo što će mi sutra reći liječnici u bru.
držite mi fige.
a onda...
onda kreću injekcije koje je hrvatska agencija za lijekove odobrila u siječnju
ali ih neće biti kod nas na tržištu do jeseni ili zime,
tako mi je barem rekao glavni i odgovorni
kojega sam između ostalih isto tijekom prije podneva iznazivala.
pa onda draga, snađi se nekako drukčije.
no dobro, snaći ćemo se, naravno, ako bude potrebno.
a ja se nadam da će ipak biti :)
to be continued... ;)
- 21:28 -
