srijeda, 09.03.2011.
promjene na ljudima
ne pišem već dugo.
i svaki put kad mi se nešto dogodi
a to je često
pomislim kako bih trebala tu temu malo obraditi na blogu.
i kao hoću.
onda shvatim da nemam kad.
i ono malo vremena što imam
potrošim na gluposti.
prazan hod.
opuštanje.
ali ipak nedovoljno vremena za sjesti
i nekom temom se pozabaviti ozbiljnije.
pa eto, želim vam sorry :(
i sebi prije svega.
jer to je bio i ostat će moj online dnevnik.
a stranice mu u zadnje vrijeme zjape prazne.
i u vremenu dok je Levant pisala svakodnevno
od nje sam kupila inspiraciju za češća pisanja.
divila sam se njezinoj energiji.
jer ja je nemam baš toliko.
uglavnom, morat ćete se zadovoljiti mojim tek povremenim piskaranjem.
i ukradenim vremenom od mene same.
danas da nisam ostala doma zbog temperature koja me već duže vrijeme dere
ali se pravim da mi nije ništa.
pa kao posljedica toga danas sam, točnjie jučer popodne zalegla.
i evo me, sa vremenm za tipkanje.
u svakom zlu neko dobro.
bila sam klinka
kad sam izgradila sliku u svojoj glavi
kako izgledaju ljudi koji piju.
pod tim mislim na one
koji svakodnevno konzumiraju ne baš male količine alkohola.
i ne znam zašto, tipični pijanac
ako ga tako mogu nazvati
dakle ne onaj koji leluja ulicama i ne zna za sebe
te zaspi negdje naslonjen na zid
ili padne i tako ga zateknu kako spava
nego onaj koji se u principu ne trijezni
nego samo nadolijeva
i održava na istoj razini količinu alkohola u krvi
a kako bi se osjećao dobro,
je izgledao kao i svaki normalan čovjek
jedino mu je lice bilo crveno, onako više ljubičasto,
nos malo natečen
sa ispucalim crvenim kapilarama
a oči se uvijek malo cakle.
možda je ta slika potpuno kriva u mojoj glavi
ali eto, takvu sam je stvorila
i ostala je do današnjeg dana u meni prisutna.
u mojoj obitelji se nije pilo.
u kući se vadio alkohol samo kad su dolazili gosti.
o alkoholu se nije čak niti govorilo.
kasnije sam saznala i zašto.
moj djed jedne je večeri bio vani sa društvom
i u alkoholiziranom stanju doživio je prometnu nezgodu.
kao posljedica te prometne,
od plućne embolije je umro.
od onda moja mama nije željela vidjeti alkohol u blizini bilo koga od nas ukućana
a jedino su ga gosti mogli piti.
moj otac znao je s vremena na vrijeme popiti u društvu,
no to je bilo više zbog društva
pa nismo to uzimali za ozbiljno.
ja sam uz moja društva rasla
i nisam baš podnosila dobro alkohol
pa nisam niti previše pila
jer ne volim sama sebe dovoditi u situaciju koju ne mogu kontrolirati
a alkohol priznat ćete smanjuje hrpu sposobnosti.
osim one da napraviš od sebe budalu.
pa je bilo par takvih budalastih ispada s moje strane,
no na svu sreću samo za tek par jaaako bliskih osoba.
i drago mi je da je na tome ostalo.
ne sjećam se kad sam zadnji put popila
više od čaše crnog ili bijelog vina
uz neki obrok, obično ribu (moj omiljeni meni).
i kako sam sve više u strci i sve manje izlazim, ne stignem i da hoću piti.
zašto sve ovo pišem?
srela sam jučer kolegu s faksa
s kojim sam studirala nekoliko godina.
bio je jedan od inteligentnijih studenata, bio ponosan na odlične ocjene koje je dobivao.
perspektivan.
i vremenom se to i pokazalo.
otvorio je privatnu tvrtku, puno radio, dobro zarađivao,
oženio se, ima slatku djevojčicu, sve u svemu idila.
i sretnem ga jučer pri povratku s posla.
doselio se u moj kvart, kupio kuću, sve po p.s.-u.
ali njegovo lice govori drukčije.
sav je natečen, prvo je što sam primijetila.
onda sam se nakon pozdrava i rukovanja zagledala detaljnije u boju kože.
tamno crvena, bordo.
pa sam pomislila kako je sigurno promrzao i stoga to crvenilo lica.
no jučer je baš bio topal dan od podneva pa do kasnog popodneva
i nije mu moglo biti od toga tako crveno.
onda sam pomislila kako je sigurno bio na skijanju i od sunca mu je tako malo tamnije lice.
pa sam tražila rub od sunčika, nema.
ali ni boja od sunca nije takva.
pa sam pomislila tko zna, možda njemu je.
e onda sam pogledala nos izbliza.
pun je ispucalih kapilara, onakvih crvenih.
i pomislim, Bože, zašto je jedan mladi perspektivan mladić,
u najboljim godinama i sa svime što mu je potrebno da bude sretan,
počeo tako piti da mu to toliko utječe na zdravlje i da se to već i vidi.
i sve to vrijeme mog proučavanja razgovarala sam s njim,
pitajte me o čemu smo pričali, nemam pojma.
samo znam da sam bila u šoku.
i onda krene razmišljanje.
pa da, on je uvijek bio osjećajan tip.
možda je neshvaćen.
pa kad pogledam fotografije koje puca svoje žene i kćeri,
toliko su lijepe da kao da sam ih ja fotkala :)
ali stvarno :)
i pomislim, vidiš, tko zna što je u njegovoj glavi
i koliko je on uopće shvaćen u vremenu i prostoru u kojemu živi.
možda je silno nesretan i sa tim se ne može nositi.
možda mu nešto nedostaje bez obzira na to kako to sve izgleda 'na van'.
no opet, to nije razlog za ubijati se u alkoholu.
to nije razlog ne moći se nositi sa životom kojega živiš.
to nije razlog ne biti snažan za svoje dijete,
jer svaki tata mora biti najbolji, najpametniji, najmudriji, naj...
kao i suprug svojoj ženi.
barem ja to tako doživljavam.
i tužna sam kad pomislim da ta malena djevojčica
kad zagrli svog tatu
mora osjetiti pored svih parfema i after shaveova
i miris alkohola.
i kako joj to mora biti odbojno.
i ta žena kad dođe kući s posla i želi poljubiti svog mužića
mora osjetiti da je danas kao i svaki drugi dan
sigurno popio nešto
ili kad legne u postelju s njim ako želi ikakvu prisnost
mora pretrpjeti smrad alkohola iz usta.
dva dana me to već drži i nikako da prestanem o tome razmišljati.
i drago mi je što moj mužić ne podnosi alkohol
i što popije samo kad u društvu nešto proslavljamo
pa mora nazdraviti sa svima
a tad mu se cijelo lice zarumeni
i postane mu vruće već od prvog gutljaja pića,
te prepusti meni tu čašu uz ispriku da ne pije. :)
i nitko ne može vjerovati da on stvarno ne podnosi alkohol
jer je danas postalo normalno da svi mogu piti i to dosta.
dovoljno mi je samo sa mojim frendicama izići van povremeno na cugu.
i iznenadim se da one mogu uredno nekoliko piva popiti
a ja jedva jedno.
i najbolje je što meni bude neugodno jer ih ne mogu pratiti
nego stanem na tom jednom (inače baš ne volim pivo)
i gledam kako su one i nakon tri ili četiri i dalje pribrane kao i poslije prve boce pive.
a ja bih bila odavno pod stolom :))
i pitam se je to sve stvar 'vježbe', kapaciteta, ili 'podloge' na koju se pije.
no ne mogu zamisliti da sam svaki dan 'nadozirana'.
ali opet, tko sam ja da bilo kome sudim?
iako to nemojte tako niti shvaćati.
samo sam zbunjena nekim spoznajama iz svoje okoline.
ništa više.
- 20:17 -
