nedjelja, 28.06.2009.
vukovar
dosta često prolazim kroz njega.
i ponekad prođem a ponekad stanem.
prije desetak godina dok sam radila u staroj Firmi
čak sam i poslom dolazila jer smo radili na obnovi pojedinih objekata.
a sad dolazim više turistički.
koliko se to može nazvati turizmom.
i svaki put se šokiram izgledom grada.
i negdje prije u nekakvom razgovoru zahuktala se tema obnove tog grada.
postoje oni koji smatraju da je grad već puno dobio,
da je on pod posebnom državnom skrbi,
građani imaju određene privilegije, dobre plaće,
ministarstva izdvajaju velike novce u raznim područjima.
ima onih koji ne dijele isto mišljenje,
smatraju da je grad prepušten sam sebi, zapušten, zaboravljen.
osim na obljetnice,
kada se visoki dužnosnici pojave, postave vijence,
odslikaju se za razne medije, budu viđeni, kažu koju 'pametnu' i odu.
do slijedeće godine.
ne znam, stvarno nisam stanovnica grada
povremeno dođem i gledam ga kao netko tko je samo slučajni prolaznik,
no meni je grad još uvijek jako jako razrušen
i nije mi uopće jasno kako ljudi u njemu žive, rade, funkcioniraju.
znam da nije sve u objektima, no ipak...
strašno je vidjeti koliko je vremena prošlo
a u samom centru još je hrpa objekata iz kojih raste drveće,
bez prozora, vrata, bez krova.
pored njih je novoizgrađen objekt ili renoviran.
pa onda opet jedan ruševan.
i tako svugdje.
znam da ne može biti sve odjednom obnovljeno,
znam da su potrebni veliki novci.
ipak, strašno izgleda sve to.
fotkala sam malo, stavile slike na ptičicu
da vidite i sami kako izgledaju ulice, objekti.
znam da je obnovljena bolnica, zgrada suda, vrtić,
mislim i zgrada županije, možda još i hrpa drugih
no to nije dovoljno.
najviše me se dojmila zgrada
u čijem se prizemlju nalazi slastičarna ili kafić, ne znam,
a kata nema, samo goli zidovi, nema krova, nema prozora,
zgrada je i dalje ruševina.
vlasnik kafića napravio je improvizirani krov,
uložio vlastita sredstva da bi kafić priveo namjeni
a s druge strane trpi dodatne troškove zbog ostatka zgrade koja i dalje propada.
kako u takvom gradu živjeti?
kako očekivati da će se ljudi naseliti, raditi?
možda pretjerujem, možda sam subjektivna,
možda građani vukovara žive sasvim oke,
možda su se na sve to privikli,
no ne mislim da je ovo normalno stanje
i da tako grad nakon toliko godina poslije i dalje treba izgledati.
kad vidim na što se sve troše novci u ovoj državi
i kad vidim koliko je ovaj grad pretrpio u domovinskom ratu,
moje je mišljenje (znam, nikoga ne zanima i nitko me ne pita)
da bi ga trebalo kompletnog obnoviti.
od prve do posljednje zgrade.
koliko god to možda bilo isforsirano
i koliko god možda to na kraju bio jedan drugi, umjetan grad,
ali svejedno to više nikada neće biti onaj stari vukovar
nikad više.
pa kad već moramo krenuti dalje
kad već ne možemo vratiti nazad sve one koji su poginuli braneći ga,
ne možemo vratiti sve one koji su zauvijek otišli,
kad je već to grad nekih novih generacija, novih ljudi,
nekih novih objekata,
neka barem živi dostojanstveno, obnovljeno, ponosno.
jer što je bilo nitko neće zaboraviti.
a obnovom svih zgrada, ulica, trgova, parkova, svega,
grad će ponovo živnuti, ponovo zasjati,
možda nekim novim sjajem,
no bit će puno snažniji nego što je sad.
pružimo priliku onima koji u njemu žive
stvorimo im uvjete za normalan život.
ovo kako grad danas izgleda, još uvijek nisu.
danas kad ga gledam, izgleda kao ranjenik koji je teško izranjavan,
metci su izvađeni ali rane nitko nije zašio.
on leži u bolnici pod medicinskom skrbi,
no nema pravog liječnika koji bi mu zašio rane,
medicinske sestre za stavi prave zavoje, zaustavi krvarenje.
on i dalje pati, gubi krv, dok ne iskrvari.
ranjenik se bori za život ali infuzija koju prima nije dovoljna.
na žalost, tako mi sve to izgleda.
voljela bih da nisam u pravu.
znam,
nije mi dobro danas,
nisam baš nešto raspoložena
a sve to me još dodatno rastužuje.
- 18:04 -
