nedjelja, 15.03.2009.
radi mi štitnjača, radi
nedjelja.
lijep dan.
miran, tih, idealan za odmor i opuštanje.
budim se i razmišljam koliko je sati.
pogledam sat na mobitelu, 8,05.
u zadnje vrijeme svaki vikend budim se u isto vrijeme.
8,05.
čudno.
kad se sjetim sebe još prije godinu dana, nedjeljom sam spavala do 10.
ne svaki dan, ne niti kad sam na godišnjem,
no to mi je bio dan kad sam nadoknađivala nedostatak sna nakupljen tijekom tjedna.
no dobro, valjda je tijelu dovoljno :)
ustajem i razmišljam spava li moj dragi još.
neću ga buditi.
pustit ću ga da spava.
javit će se sam kad se naspava.
bauljam po kući i hranim Micka
zalijevam cvijeće i divim se njegovom rastu.
oko pola deset šaljem dragome poruku
i želim mu dobro jutro.
nema odgovora.
ok, možda još dremucka.
sve sam u stanu obavila, doručkovala, idem van.
htjela bih ga čuti prije nego iziđem.
prošlo je jedanaest.
nazovem i pitam: jesi ti živ?
dobro jutro ljubavi, probudio sam se prije petnaestak minuta.
ne želim te smetati, samo sam te htjela čut prije nego iziđem.
ideš negdje?
da, lijep je dan, šteta je biti doma.
dobro ljubavi, sad ću te nazvati s fixnog, nemoj trošit mobitel.
nakon par minuta poziv na fixni.
reci ljubavi.
ništa, nisam te ništa trebala,
htjela sam te samo čuti prije nego iziđem i to je sve.
lijepu si mi porukicu poslala ujutro.
i ti meni.
smijeh s druge strane.
ne moramo biti sarkastični u nedjelju prije podne.
nismo.
hvala ti na porukici koju si mi poslao.
nemoj biti takva.
gle, kao što ti voliš moje porukice volim i ja tvoje.
ako ti je teško slati ih, ako nemaš naviku, to ti je tlaka ili nešto treće,
slobodno reci, neću ih onda očekivati.
navići ću se da ti to ne znaš, ne voliš i bit ću bez njih.
ovako kao budala cijelo prije podne očekujem od tebe porukicu ili poziv
a nema niti jednog niti drugog.
pa sad sam se probudio,
znaš da sam malo spavao prošlih noći, morao sam se naspavati.
ma ne kažem ja ništa na tvoje spavanje,
ako si umoran spavaj koliko god želiš, i volim kad si odmoran,
manje sam u brizi da ti se neće nešto dogoditi zbog umora,
ali pop...im na tvoje nejavljanje.
možda sam preosjetljiva ovih dana
ali nedostaješ mi, shvati, fali mi tvoj glas.
ti mene ne voliš.
molim te ne govori gluposti, ako te tko voli onda sam to ja.
sigurna sam da te nitko nikad nije volio ovoliko koliko te ja volim.
baš zato što te volim fališ mi, kako ne razumiješ?!
dobro draga, čut ćemo se poslije.
nategnuti završetak razgovora.
između redova moglo se pročitati slijedeće:
daj se odi prošetat i razbistri glavu pa ćemo onda razgovarati.
kao da sam ja ta koja se čudno ponaša?!?
šalje mi frendica poruku:
molim te možeš mi objasniti, ja možda ne razumijem tu mušku logiku.
znaš da je Zlatokosa djevojčica (njezin tip, moj nadimak njemu)
bio u petak kod mene, rekla sam ti.
tad smo raspravljali o nama i rekao je kako ja imam krivu percepciju.
prihvatila sam njegove argumente i uvidjela da možda nisam uvijek u pravu.
imali smo lijepu večer.
od tad se nije javio.
ja mu jutros pošaljem poruku 'da, baš imam krivu percepciju'
a on meni 'zaglavili smo jutros do 5h na nekoj proslavi
a noć prije ekipa s kojom igram basket ubila se kod mene isto do jutra.
malo poštovanja molim'
'poštovanja?! nisko.'
'daj molim te, zašto stvaraš svađu ondje gdje nije potrebna?'
stvarno ne razumijem taj muški svijet.
očito niti ja.
jesmo li preosjetljive?
imamo li pms?
ili su muškarci stvarno s druge planete?
kao da potpuno drukčije zaključujemo.
ono oko čega mi stvaramo problem
njima nije ni na kraj pameti kao mali problemčić.
bila sam vani, proventilirala mozak
izgladila nesuglasice s dragim.
malo fotkala.
počela je kiša.
vratila sam se doma,
napravila ručak, popila čašu kupinova vina.
vino me oduzelo.
zaspala sam u trenu.
dubokim snom.
i lijepo sanjala.
iz sna trgne me zvonjava mobitela, duga i dosadna.
pogledam tko je.
moja mama.
javim se i požalim istog trena.
počela je priča nadugo i naširoko
o nekom članku u medicinskim novinama o štitnjači,
kako mi je još prošli tjedan dala taj članak da pročitama
a ja nisam htjela,
pitanja o mojoj štitnjači, kako radi, usporeno ili pojačano,
kad sam zadnji put bila na kontroli,
komentari kako neka njezina kolegica jede tri puta više od mene
ali njoj radi pojačano štitnjača pa naglo gubi kile,
do čitanja kompletnog članka preko telefona.
ja s druge strane u polusnu još, no odgovaram na pitanja
i psujem sebe što nisam na samom početku razgovora spustila slušalicu.
baš zato što mi je mama ta koja me nazvala
ne kužim kako ne poznaje dovoljno vlastito dijete
pa raspoznaje kad sam raspoložena za razgovor a kad baš i ne.
valjda ako nazoveš i pitaš što netko s druge strane žice radi
i taj ti kaže da spava
ispričaš se što si ga probudio i završiš razgovor
osim ako ti taj netko ne da dopuštenje da nastaviš razgovor
i uključi se zainteresirano u dijalog.
ja nisam niti jedno od toga.
nakon pet minuta monologa,
kad je rekla što je htjela,
završila je razgovor i spustila slušalicu.
tek tad sam osjetila svoju štitnjaču
(lupanje srca, nedostatak zraka, gušenje).
da mama, radi mi štitnjača!
bio je to kraj mom snu.
i smirenom nedjeljnom popodnevu.
- 20:22 -
